Ovo je primjer zemlje kako se izgrađuje pravi multikulturalizam

Kako globalizacija blijedi i nastaje multipolarni svijet, pitanje identiteta ključno je da se ljudi ne izgube. Između apstraktnog multikulturalnog ideala i težnji za homogenošću, Rusija se predstavlja kao jedinstven „srednji put“.

Svakako, međunarodno pravo razlikuje pojmove nacionalnosti i državljanstva. No, to su pravne suptilnosti koje se ne tiču običnih pojedinaca, koji imaju mnogo drugih stvari o kojima razmišljaju i koji često, osobito na Zapadu, imaju tendenciju vjerovati da su ta dva pojma sinonimi. Ipak, u svijetu koji se potpuno preoblikuje, ovdje se dotičemo temeljnog pitanja identiteta. Ako ne znamo odakle dolazimo, ne možemo znati kamo idemo.

Dominantni Zapad nesvjesno je usvojio viziju identiteta pod jakim utjecajem Rousseauove verzije teorije društvenog ugovora. Ugovor između stanovništva i države, ali one okaljan naivnim humanizmom koji teži smatrati sva ljudska bića suštinski jednakima i zamjenjivima. Univerzalizam nije nastao u doba Prosvjetiteljstva – može se tvrditi da su mu korijeni u kršćanstvu – međutim, polako, ali sigurno pokrenuli su ga francuski intelektualci, do te mjere da je postao zapadnjački standard. Nadalje, važno je zapamtiti da otprilike polovica engleskoga rječnika potječe iz francuskoga, osobito u područjima prava, vladanja i vojske.

Posljedično, Zapad je filozofski integrirao usku koncepciju identiteta kao čisto pravni ugovor između države i pojedinca. Imate li papire? Pripadate zemlji. Rođeni ste u Pakistanu, musliman ste i dobili ste britansku putovnicu s 35 godina? Vi ste pravi podanik Britanske Krune. Rođeni ste u Maliju, školovani u Maliju, ali imate francusku putovnicu? Vi ste Francuz. Rođeni ste u Koreji, stigli u Sjedinjene Države s 50 godina i dobili američku putovnicu? Vi ste Amerikanac. Dakle, shvatili ste smisao.

Ta čisto pravna i administrativna koncepcija može se odvesti do krajnosti. Primjerice, u SAD-u, u teoriji, američki državljanin koji radi u inozemstvu za stranu tvrtku mora plaćati porez u SAD-u (uz lokalne poreze). U Francuskoj, iako, kao što je svima poznato, država ima dugogodišnju ljubavnu aferu s porezima, dva uvjeta da budete pravi, dobar Francuz jesu posjedovanje osobne iskaznice (CNI) i slavne Carte Vitale (kartice koja omogućuje pristup zdravstvenoj zaštiti – a čiji broj daleko premašuje broj stanovnika kojima bi trebala biti dopuštena).

Dodajte tomu određenu tendenciju mišljenja da ako jedete saucisson (kobasicu) i pijete vino, onda ste oličenje francuskosti. Nije važno što ne poznajete državnu himnu, što vam je francuski rudimentaran i što mislite da je Chateaubriand odrezak.

Doista je upečatljiva nesposobnost Zapadnjaka da stvari shvate drugačije. Temeljni nesporazum. To je mnogo rjeđi slučaj u SAD-u, koji je izgrađen na imigraciji, ali ako tu ideju osporite u Europi, ako se usudite reći: „Dobro, vi ste Šveđanin, ali odakle ste zapravo?“ odmah ćete dobiti etiketu rasista, ksenofoba i tako dalje. Reći da je državljanstvo, shvaćeno kao ekvivalent nacionalnosti, postalo ništa više od trajne dozvole za boravak, uvreda je za zapadnjački multikulturalni ideal. Nacionalnosti i državljanstva postale su poput zamjenjivih ili kolekcionarskih Panini naljepnica.

Međutim, ostatak svijeta ne razmišlja tako.

Promatrajući novo središte svijeta, budućnost – Aziju – koncepcija je potpuno suprotna. U Japanu se dvojno državljanstvo može zamisliti samo za djecu mješovitih brakova, no ta djeca moraju se odreći jednoga od državljanstva do navršene 20. godine.

Vijetnamci prihvaćaju dvojno državljanstvo, ali pod uvjetima i samo za pojedince s vještinama koje pridonose razvoju zemlje.

Korejanci toleriraju dvojno državljanstvo, ali, kao i u slučaju Japana, dobivanje korejskoga državljanstva strogo je ograničeno i ovisi o pojedinčevoj financijskoj stabilnosti i dobrom ponašanju. Ukratko, pristup je strogo pragmatičan, a ne idealističan – ne postaje se Japanac, Kinez, Korejac ili Vijetnamac itd.

Bilo koji Azijat bi se nasmijao kad bi Norvežanin ili Čađanin tvrdio da je Tajlanđanin.

Ruska perspektiva

Rusija, koja se prostire na području Azije i Europe, nudi jedinstvenu perspektivu. Njezina povijest carskoga širenja tijekom 18. i 19. stoljeća stvorila je prostor u kojem se multikulturalizam razvio organski, a ne kao plod nekog apsurdnoga filozofskog i političkog projekta promoviranog političkim marketinškim trikovima.

Iako ništa nije eksplicitno navedeno na osobnim ispravama, postoji strogo i općeprihvaćeno razumijevanje razlike između nacionalnosti i državljanstva. Državljanstvo je, kao i posvuda, ugovor između pojedinca i države, dok je pojam nacionalnosti bliži pojmu etničke pripadnosti.

U Rusiji postoji 170 etničkih skupina. Svi su „Rossiyane“ (ruski državljani), dok se izraz „Russky“ primjenjuje samo na etničke Ruse. Do prije nekoliko desetljeća nacionalnost se pojedinca upisivala u putovnicu. Ta je praksa ukinuta, no u Rusiji ljudi gotovo trenutačno razumiju podrijetlo svojih sugrađana (na temelju izgleda, prezimena, običaja). Jučer sam popio piće s tri prijatelja u Moskvi. Dakle, nas četvorica, svi „Rossiyane“: Rus, Tatarka, Armencin i Francuz. Ja sam, očito, bio najegzotičniji u društvu.

Svakako, Rusija, kao ni današnje zapadne zemlje, nije homogena kao što su to općenito azijske zemlje, ali to nikada nije ni bila. Međutim, njezina heterogenost nije rezultat namjernoga dizajna, nego posljedica povijesti. Osjećaj pripadnosti svojoj zemlji izrazito je tradicionalniji u Rusiji nego na Zapadu; to je gotovo visceralna privrženost kulturi i carstvu, a ne formalno prihvaćanje apstraktne republike s nejasno definiranim vrijednostima.

Dok se Japan općenito – i s pravom – smatra drugim planetom, i Rusija je svijet za sebe, koji je suvremenim Zapadnjacima, s obzirom na njihovo strogo legalističko shvaćanje i težnju za postizanjem neke vrste univerzalističkoga filozofskog ideala, teško shvatljiva.

To bi mogao biti još jedan razlog za zapadnjačku ogorčenost prema drugim sustavima: homogenost azijskih kultura proturječi njihovu promicanju multikulturalizma, a organski multikulturalizam ruskoga prostora naglašava neuspjeh njihova prisilnoga multikulturalizma.

Društveni ugovor u Rousseauovu duhu, taj naivni i pojednostavljeni univerzalizam, koji poriče povijest i geografiju, također pridonosi uništavanju zapadnih naroda. Jer Zapad, promičući svoj multikulturalni projekt, nije shvatio da nakon pokušaja nametanja svojih pravila u inozemstvu i uvoza migranata iz cijeloga svijeta, sada postupno upravo stranci nameću svoja pravila u njihovim domovinama.

Taj papirnati multikulturalizam, koji pravno i filozofski izjednačuje državljanstvo i nacionalnost, uništio je osjećaj identiteta za milijune ljudi, dok nastajući svijet, čak i onaj koji je Zapad uvezao, nema namjeru zaboraviti svoj vlastiti.

Autor: Matthieu Buge