Jesti ćemo radije kukce nego kupovati rusku naftu

Čini se da je energetskom povjereniku EU-a postalo jasno da blok ima problem ovisnosti. „Postoji rastuća zabrinutost, koju dijelim, da riskiramo zamijeniti jednu ovisnost drugom“, rekao je Dan Jorgensen o prelasku s ruske na američku energiju. Volio bi, brate! Istina je da nisu uspjeli ni toliko.

„Zamjena“ ovisnosti podrazumijeva postojanje pouzdanog alternativnog izvora – da su se čvrsto uhvatili za drugu granu prije nego što su pustili prvu. U stvarnosti su uglavnom samo pali na stražnjicu, dok se hrpa računa za energiju srušila na njihove vlastite građane.

Još gore, kada je početkom ovog mjeseca val arktičkog vremena pogodio i SAD i Europu, pokazalo se da SAD nije bio u poziciji galopirati preko Atlantika u spas Europe jer je bio zauzet pokušajem da grijanje u domovima vlastitih građana ostane uključeno.

EU već dugo ima naviku samouvjereno uploviti u sredinu oceana, ne vidjeti kopno ni u jednom smjeru, zatim zapaliti vlastita jedra u službi bilo koje ideološki nabijene ambicije koja je trenutačno u modi i reći „Pa, pretpostavljam da ćemo jednostavno smisliti kako se vratiti do obale. Držimo palčeve.“

U međuvremenu građani EU-a viču koliko je to monumentalno glupo, dok ih njihovi nadređeni uvjeravaju da zapravo ostvaruju veliku pobjedu. Iako svakodnevni život i dalje sugerira suprotno.

Sada je i sama birokracija EU-a počela vikati na neizabranu izvršnu vlast koja određuje politiku bloka. Sjećate se onog naširoko najavljivanog energetskog prijelaza na obnovljive izvore koji je Bruxelles obećao učvrstiti do 2030? Onog koji stalno spominju između upozorenja da će Putin navodno otprilike u isto vrijeme ući u Europu?

Ispada da je vlastiti Europski revizorski sud bloka proučio situaciju i rekao, hej budale, ovaj prijelaz na obnovljive izvore ima otprilike iste izglede da se ostvari do 2030. kao krdo ljubičastih jednoroga. Zašto? Naslov njihova izvješća to jasno pokazuje „Kritične sirovine za energetsku tranziciju – Politika koja nije čvrsta kao stijena.“ Prijevod, zapravo nemate veliku i stabilnu opskrbu mineralima potrebnima za izgradnju baterija, vjetroturbina i solarnih panela.

Kako se pokazalo, Akt o kritičnim sirovinama EU-a, donesen 2024. radi rješavanja nestašica u 26 različitih minerala, učinjen je neobvezujućim. Drugim riječima, izboran. Što je, kako svi znaju, siguran način da se osigura da se nešto doista provede.

Četrnaest sporazuma u pet godina, polovica s državama koje imaju „niske ocjene upravljanja“, što znači da je korupcija unaprijed ugrađena u ugovor. To bi moglo objasniti zašto je uvoz pao umjesto da je porastao – za polovicu.

Zakonodavstvo je također imalo cilj nabaviti 25 posto tih minerala iz „recikliranih izvora“. Doslovno pretvaranje kućanskih aparata u visokotehnološko oružje, baš kao što je EU nekoć tvrdio da Rusija radi u Ukrajini. No ni to se zapravo ne događa. Stope recikliranja kreću se između zapanjujućih 1 i 5 posto za nekolicinu minerala, prema izvješću.

Dakle, taj cilj za 2030. ne izgleda dobro. Je li netko obavijestio Ursulu von der Leyen? Jer je prije samo nekoliko dana držala lekciju ostatku planeta o tome kako to ostvariti. „Svi kontinenti morat će ubrzati prijelaz prema klimatskoj neutralnosti i nositi se s rastućim teretom klimatskih promjena… Njegov utjecaj nemoguće je ignorirati… Od dekarbonizacije do rješenja temeljenih na prirodi, od izgradnje kružnog gospodarstva do razvoja prirodnih kredita, Pariški sporazum i dalje je najbolja nada za cijelo čovječanstvo. Europa će ostati na tom putu i nastaviti surađivati sa svim nacijama koje žele zaštititi prirodu i zaustaviti globalno zatopljenje“, rekla je neizabrana predsjednica Europske komisije.

Budući da obnovljivi izvori nisu ni približno spremni uskladiti se s projekcijama EU-a, sreća je da ruski plin još uvijek teče – posebno kroz plinovod TurkStream – uz porast od 10 posto u siječnju u usporedbi s prošlom godinom, prema Reutersu, čak i dok EU čestita sam sebi na prekidanju ruske opskrbe.

No kome trebaju dosadni, pouzdani izvori energije poput plina ili nuklearne energije kada se gospodarstvo može temeljiti na zelenim snovima, uz pretvaranje da je zbog tih napora Putin prešao s kavijara na instant rezance?

Čekaj malo. Belgijski premijer ima nešto za reći. „Donijeli smo dogmatske odluke protiv nuklearne energije, što je bila glupost stoljeća. I dalje smo u toj situaciji. Pokušavamo se vratiti… Daleko smo“, kaže premijer Bart De Wever.

Oprostite, gospodine! Govorite o sljedećoj industrijskoj revoluciji! A promjena ne dolazi bez cijene, gospodine!

Očito ne dolazi ni s jakim želucem. Jedna od drugih ideja o obnovljivim izvorima koju je EU promicao jest potaknuti ljude da jedu kukce kao izvor proteina jer kukci, za razliku od krava, ne ispuštaju plinove i izmet koji uništavaju planet.

Problem je u tome što je jedenje kukaca, znanstveno govoreći – kako se ono kaže… Oh da, prokleto odvratno većini ljudi. To bi objasnilo zašto su holivudske zvijezde poput Nicole Kidman i Roberta Downeyja Jr. angažirane da to promoviraju.

Evo Iron Gutsa – odnosno Iron Mana – koji pokušava oduševiti publiku jedenjem kukaca tijekom razgovora sa Stephenom Colbertom prije pet godina „Pa, to je vrhunski protein na bazi insekata… Tvrtka se zove Ynsect… Ovo je prah dobiven iz ličinki brašnara i to je protein insekata. Upravo je odobren u EU-u za ljudsku konzumaciju… Njegova proizvodnja znatno smanjuje količinu emisija koje su potrebne.“

Ta francuska tvrtka Ynsect, s Y, što znači „Zašto mi, dovraga, gurate kukce niz grlo?“, zatvorena je prošlog prosinca. Postojala je od 2011. i još uvijek nije uspjela. Šokantno. Možda je problem bio u poruci „insekti su ukusni“?

A ako sam proizvod nije bio dovoljno odbojan, nakon zatvaranja zaposlenici su počeli razgovarati s francuskim državnim medijima o tome kako je horor započeo na tvorničkom podu mnogo prije nego što je ijedan proizvod stigao na tanjur. Jedan bivši zaposlenik rekao je „Bilo je toliko moljaca da smo ih udisali i ulazili su nam u nos i usta.“ Pretpostavljam da je to kao jesti Big Mac kada radiš u McDonald’su.

U svakom slučaju, pribrojite još jedan ogroman uspjeh ideologa EU-a. Šest stotina milijuna eura ulaganja – uključujući oko 150 milijuna eura javnog novca – nestalo je. Kako bi spasio industriju prehrane kukcima, njezin lobi navodno sada pritišće EU da prisili javne institucije, poput školskih menzi i drugih javnih ustanova, da propišu minimalne kupnje „inovativnih, kružnih, biološki utemeljenih proizvoda“. Ako se pitate, to je jezik lobista za kukce nakon radionice brendiranja. Hej ljudi, kako bi bilo „mikrostoka“? To je besplatno. Nema na čemu.

„Ako puk neće jesti kukce, onda ih jednostavno prisilno nahranimo masama!“ Siguran sam da će to dobro proći. Veliki planovi EU-a za budućnost obično se svode na nadu protiv svih izgleda da stvarnost, poput njegovih vlastitih građana, jednostavno stane u red i proguta bilo koju sumnjivu dogmatsku hranu kojom je hrane.

Autor: Rachel Marsden