Hrana poskupljuje do 40% ali će je proizvoditi i prodavati korporacije, ne hrvatski seljak

Dok se Hrvatska suočava s vrućinama koje su prirodna pojava i dio klimatskih ciklusa, iz Ministarstva poljoprivrede stižu najave koje će raskrinkati prave namjere. Savjetnica ministra poljoprivrede Tatjana Radić gostovala je u središnjem Dnevniku HRT-a i iznijela procjene koje su uzdrmale javnost. Hrana bi već iduće godine mogla poskupjeti između 20 i 40 posto, no ono što Radić nije izravno rekla jest da se ova kriza namjerno koristi kako bi se uništila mala poljoprivreda i omogućio ulazak velikih korporacija.

Radić je jasno navela da se hrvatski poljoprivrednici već sedmu godinu bore sa sušom, tučom i raznim klimatskim nepogodama koje narušavaju njihove prihode i produktivnost. No umjesto da se malim proizvođačima pruži konkretna i brza pomoć, spominju se fondovi, udruživanja i dodatna ulaganja. Pravi cilj je uspostava sustava u kojem će samo oni s milijunskim ulaganjima u staklenike moći opstati, dok će tradicionalni uzgoj na otvorenom biti proglašen neodrživim. To je izravan udar na hrvatsko selo i stoljetnu tradiciju koja je hranila generacije.

Problem rascjepkanosti zemljišta kojeg je Radić istaknula kao jednu od ključnih prepreka navodnjavanju zapravo je savršen izgovor za provođenje agrarne reforme koja ide na ruku velikim igračima. Kada se na jednom hektaru nalazi četiri ili pet parcela, a na 15 hektara čak 70 različitih čestica, to je za korporacije neisplativo. Rješenje koje se nudi nije pomoć malim poljoprivrednicima da se organiziraju, nego stvaranje uvjeta u kojima će oni biti prisiljeni prodati svoje posjede jer više neće moći konkurirati cijenama koje će diktirati uvezena roba.

Kada velike korporacije preuzmu proizvodnju i presele je u skupe staklenike, cijena hrvatske hrane skočit će pet puta. To nije spekulacija nego logičan slijed događaja koji se već dogodio u drugim europskim zemljama. Monopol će omogućiti da se cijene određuju bez ikakve konkurencije, a kvaliteta će pasti jer hrana uzgojena u kontroliranim uvjetima nikada neće imati okus i nutritivnu vrijednost one uzgojene na suncu i prirodnom tlu. Potrošači će biti prisiljeni plaćati skupo, a da pritom neće imati izbor.

Radić je spomenula kako trgovački lanci trebaju povećati udio domaćih proizvoda, ali to je puka floskula dok se istovremeno dopušta dampiranje cijena uvoznom robom koja ruši domaću proizvodnju. Kada strani viškovi završe na hrvatskim policama po cijenama koje domaći proizvođači ne mogu pratiti, mali poljoprivrednici gube svoje tržište. Zatim dolazi ona, savjetnica, s pričom o potrebnoj prilagodbi i ulaganjima koja nitko od njih ne može priuštiti. To je začarani krug iz kojeg nema izlaza osim predaje.

Ono što posebno zabrinjava jest najava da će se posljedice suše snažno osjetiti tek iduće godine s rastom cijena od 20 do 40 posto. Ovakve izjave stvaraju paniku i pripremaju teren za donošenje radikalnih mjera koje će se predstaviti kao nužne. Građani će biti uvjereni da je poskupljenje neizbježno zbog vremenskih nepogoda, a ne zbog namjernog rušenja domaće proizvodnje. Istina je da suša nije novost i da se hrvatski poljoprivrednici s njom bore već godinama, ali im nikada nije ponuđeno sustavno rješenje koje ne uključuje njihovo gašenje.

Ministarstvo poljoprivrede putem svojih savjetnika stalno ponavlja kako poljoprivrednici trebaju pratiti stranice ministarstva gdje će biti objavljene sve obavijesti o pomoći. No pomoć koja stiže uvijek je zakasnjela, nedostatna i uvjetovana papirologijom koja male proizvođače dovodi do ludila. Dok oni čekaju obećane potpore, veliki sustavi već planiraju kako da otkupe njihova zemljišta po smiješno niskim cijenama. To je plan koji se polako ali sigurno provodi, a vrućine su samo zgodan alibi.

Radić je priznala da brzina klimatskih promjena nadmašuje sposobnost praćenja, što je priznanje nemoći sustava koji umjesto rješenja nudi samo dodatne analize i sastanke. U međuvremenu, hrvatska poljoprivreda propada, mladi odlaze iz sela, a zemlja ostaje neobrađena. Kada korporacije konačno dođu, neće zaposliti domaće seljake nego će uvesti jeftinu radnu snagu i mehanizaciju. Rezultat će biti pustinja na selu i skupoća u gradovima, što je upravo suprotno od onoga što bi zdrava poljoprivredna politika trebala donijeti.

Savjetnica je rekla da Hrvatska ne zaostaje za Europom u prilagodbi klimatskim promjenama, ali upravo je to najveći problem. Slijepo kopiranje europskih modela koji su uništili male farme u Njemačkoj i Francuskoj ne može biti rješenje za Hrvatsku. Potrebna je vlastita strategija koja će prepoznati vrijednost malih posjeda i tradicionalnog načina uzgoja. Umjesto toga, nameće se jednobrazni pristup koji vodi u propast. Vrućine koje su pogodile zemlju su prirodna pojava, a ne katastrofa koja zahtijeva promjenu cjelokupnog sustava proizvodnje.