Sve više potrošača primjećuje da voće koje kupujemo u trgovinama, usprkos savršenom izgledu, često razočara bezukusnim okusom. Prema istraživanjima, više od 60% ispitanika smatra da današnje voće nije dovoljno zrelo ni slatko. Kako je moguće da breskve tvrde poput kugli za boćanje i jagode bez ikakve arome postaju norma na tržnicama i u supermarketima?
Od rajskog okusa do industrijske proizvodnje
Vlasnici malih obiteljskih imanja koji čuvaju tradiciju uzgoja voća generacijama danas su poput oaza u moru betona, okruženi prometnicama i trgovačkim centrima. Unatoč pritisku urbanizacije, ostaju vjerni svojoj filozofiji uzgoja voća prema prirodnom ritmu.
Stručnjaci objašnjavaju da savršeno voće mora imati čvrstoću, ali i elastičnost kad se lagano pritisne. Najvažnije je razumjeti proces sazrijevanja: arome u voću razvijaju se u posljednja četiri dana sazrijevanja na stablu. Ako se ubere prije, dobit će se kiseli i bezukusni plod. Ako se poštuju ta četiri dana, rezultat je savršeno slatko i aromatično voće.
Ovaj pristup uzgoju znači da se mora višekratno obilaziti svako stablo, brižljivo birajući samo one plodove koji su dostigli savršenu zrelost. Za ubiranje jedne sorte potrebno je 10 dana, a stabla se obilaze svaka dva dana. Ponekad su potrebna i do 10 obilazaka po stablu.
Model brze proizvodnje: brzo, jeftino i bez okusa
Nažalost, ovakav pristup danas je rijetkost. Većina voća koje konzumiramo dolazi iz industrijskih nasada. Na velikim imanjima od preko 100 hektara može se vidjeti kako izgleda moderna proizvodnja.
Ovdje nema višekratnih obilazaka stabala. Berači opremljeni prijenosnim ljestvama ubiru gotovo tri četvrtine plodova s jednog stabla u samo nekoliko minuta. Voće se bere tvrdo, daleko od idealne zrelosti. Kad ga se pokuša zagrist, unutrašnjost je zelena i bez soka.
Odgovor na pitanje zašto se to radi leži u impresivnim pogonima za preradu voća gdje rade stotine ljudi u tri smjene, 24 sata dnevno. Ovdje se voće sortira, pakira i šalje u hladnjače. Stručnjaci objašnjavaju da je određeni indeks tvrdoće idealan za transport. Voće bi se moglo brati i mekanije, ali tada bi roba stizala na odredište previše mekana za prodaju.
Voće se dakle namjerno bere nedozrelo, kako bi izdržalo dugi lanac distribucije: od berbe, preko hladnjače, transporta kamionima, distribucijskih centara i konačno do trgovina. Ovaj proces može trajati od tri do čak deset dana. Upravo zato je voće tako bezukusno – ono jednostavno nije imalo priliku razviti svoje arome koje nastaju u posljednjoj fazi dozrijevanja na stablu.
Klopka industrijalizacije za male proizvođače
Mnogi vlasnici malih poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini upali su u neočekivanu klopku. U želji za većom produktivnošću i zaradom, nekritički su kopirali španjolski model masovne proizvodnje, bez prilagodbe lokalnim uvjetima i tržišnim potrebama. Rezultat je danas poražavajući – proizvode voće i povrće koje nema ukusa, osjetljivije je na vremenske prilike i bolesti, a nije ni približno konkurentno cijenom kao ono iz velikih proizvođačkih zemalja.
Umjesto da prepoznaju gdje je stvarni problem, ovi proizvođači često okrivljuju državu za svoje poslovne neuspjehe, iako su stope poreza na dobit i dohodak među najnižima u Europi. Mnogi su se, nažalost, naviknuli na sustav potpora koji više služi za osiguravanje političkih glasova nego za stvarno unapređenje poljoprivredne proizvodnje.
Paradoksalno, trenutak kada bi trebali mijenjati poslovni model prema kvalitetnijem proizvodu s dodanom vrijednošću, oni se još jače uhvate za model industrijalizirane proizvodnje koji ih je i doveo u probleme. Tako se začarani krug nastavlja, dok potrošači i dalje dobivaju voće i povrće koje izgleda savršeno, ali nema okusa.
Genetika i hibridi: dizajniranje voća bez okusa
No, problem nije samo u berbi nedozrelog voća. Nove sorte voća često se uzgajaju prema specifikacijama koje favoriziraju izgled, prinos i otpornost na štetnike, dok je okus tek na zadnjem mjestu.
Kreatori novih sorti voća u svojim rasadnicima pokazuju najnovije hibride marelica s atraktivnim imenima. Njihove marketinške brošure naglašavaju impresivan izgled, veličinu, otpornost na bolesti i transportabilnost, ali rijetko spominju okus.
Stručnjaci napominju da je prirodno da potrošače privlači ono što je lijepo. Prvo privuče izgled, zatim ime, i onda se kupuje. Nove sorte omogućuju dulju sezonu berbe – marelice koje su se nekad mogle jesti samo nekoliko tjedana, sada su dostupne gotovo tri mjeseca. Također, ove sorte daju veće plodove, što znači veću produktivnost.
Mali plodovi su skupi za berbu jer treba više vremena za punjenje košare. S velikim plodovima berači brže pune košaru, što znači veći profit.
Cijeli ovaj proces razvoja novih sorti skup je i rizičan poduhvat. Poljoprivrednik koji želi posaditi nove sorte mora investirati značajna sredstva po hektaru samo za sadnice. Ovo je ozbiljna industrija s velikim ulaganjima.
Stručnjaci za voće pojašnjavaju da su određene sorte pogodne za proizvođače jer donose veću zaradu, ali njihova kvaliteta okusa nije spektakularna. One su “osvježavajuće,” ali ne pružaju izvanredne arome.
Spašavanje okusa: pokret za povratak autentičnom voću
Nije sve izgubljeno. Male skupine entuzijasta bore se za očuvanje starih sorti i promociju voća uzgojenog s fokusom na okus.
Postoje stručnjaci koji uzgajaju stotine sorti bresaka iz cijelog svijeta koje su pred izumiranjem. Ove stare sorte često ne zahtijevaju pesticide ni umjetna gnojiva, ali imaju jedan “nedostatak” – manji prinos.
Ove sorte nemaju nužno visoke prinose. Stručnjaci objašnjavaju da je kvaliteta važnija od količine – bolje je ubrati manju količinu plodova fantastičnog okusa nego veću količinu bezukusnih. Zbog logike produktivnosti i fokusa na “više je bolje”, stotine ukusnih starih sorti su nestale.
Diljem svijeta uzgaja se samo nekoliko sorti rajčica, iako postoji više od 10.000 sorti. S breskvama je slično. Nove sorte dobivene znanstvenim manipulacijama ciljaju na čvrstoću i otpornost, dok je kvaliteta okusa na zadnjem mjestu.
“Vitezovi okusa” – nova nada za potrošače
Stručnjaci koje neki na Zapadu nazivaju “vitezovima okusa” na svojoj su misiji vratiti ukus na police supermarketa. Oni putuju tražeći proizvođače koji se drže tradicionalnih metoda uzgoja i berbe voća u punoj zrelosti.
Stvorili su posebne oznake koje garantiraju da je voće ubrano u punoj zrelosti, a koje mogu koristiti samo proizvođači koji zadovoljavaju stroge kriterije. Dodjeljuju pravo korištenja oznake proizvođačima nakon što ih posjete, te testiraju i ocijene njihove proizvode.
Stručnjaci naglašavaju da se izgubio osjećaj zadovoljstva pri konzumaciji voća. Ali još uvijek postoje ljudi koji proizvode iz strasti i koji zaista žele ponuditi kvalitetan proizvod od početka do kraja. Potrebno ih je pronaći i istaknuti njihove proizvode kako bi svi konačno mogli konzumirati dobru hranu.
Njihov trud počinje davati rezultate. Stotine supermarketa sada ima povjerenje u njihove proizvode. Iako su takvi plodovi znatno skuplji – poput određenih sorti jagoda koje koštaju tri puta više od uvoznih – potrošači su spremni platiti više za autentičan okus.
Potrošači imaju moć promjene
Iako su moderni trendovi doveli do dominacije bezukusnog voća, potrošači imaju moć to promijeniti svojim izborima. Podrškom lokalnim proizvođačima koji beru voće u optimalnoj zrelosti i traženjem oznaka kvalitete koje jamče okus, može se pomoći promjeni trendova u industriji.
Savjet stručnjaka za prepoznavanje pravog okusa uključuje traženje elastičnosti kombinirane s čvrstoćom, miris i boju koja odgovara sorti. I najvažnije – ne suditi knjigu prema koricama. Neke od najukusnijih sorti možda izgledaju manje atraktivno, ali pružaju nezaboravno iskustvo okusa.
U svijetu gdje je savršen izgled postao važniji od okusa, potrebno je podsjetiti industriju na ono što je zaista važno – užitak konzumiranja voća punog soka i okusa koje je priroda namijenila.
Povezani članci:
Super hrana koju velike korporacije mrze i “ne žele” je u vašoj prehrani
U marketima kupujem pomidore samo za Božić.
Onda su lipi, sjajni, bez ijedne falinke…
Jeftinije je, za umjesto kugli, objesit na bor.
P.S.
Čelnik WHO-a preporučio zabranu aroma u duhanskim proizvodima kako bi se mladi zaštitili od ovisnosti.
Očekuje se da uskoro preporuče da se u cigarete stavi i nešto duhana…
Bitnu cinjenicu ste zaboravili a to je da danasnje stanovnistvo ne zeli da bere, ogroman broj napustenih vocnjaka, jer “vidjeti ce ih susjed, “prijatelj”, rodbina, itd.” i “ispod casti” im je! Ima i “ljudi” kojima vocke otpadaju jer nema ih tko obrati ali bi ubili nekoga tko bi pokusao to voce obrati ili pokupiti im opalo voce! Pisem o “dobrocudnim” Bosancima oko Tuzle! Otici petkom na glavnu trznicu kada se donosi preostalo organsko povrce i voce, odgovorno tvrdim, necete vidjeti osobu mladju od 50 godina, opet “ispod casti” im! Rezime, trujte se GMO pesticidima “st.ko”!
Tko hoce personaliziranu jagodu mora ili sam ili platiti. Stvar je trzista.
One kutije 70% prazne svi kupuju. Covjek mora biti discipliniran da cita gramazu i mentalno preracunava na brzaka. Pakovanje bez praznina bi moralo biti jeftinije ali ima manju potraznju, stoga manju masovnu proizvodnju, tako da dodje skuplje. One kemikalije za pranje sadrze akvu, zamisli koju rijec su stavili, nije voda nego akva. Vidis da te mulja i tko ne zna sto je akva taj misli kako je to dobro. Onda moras gledati udio kiseline jer samo kiselina vrijedi novaca.
Gledam neki rizoto, piletina velikim slovima kad ono 8% piletine. Znaci da placas zacinjenu rizu.
Izvode razne mustre i uvijek se moras cuvati trikova. Neces ih sve ni pohvatati jer boris se protiv profesionalaca.
Ah kavi ljudi – tako i sve ostalo.
Ako hoćeš kvalitetno i zdravo moraš se uhvatiti posla. Čim se pojave posrednici dobiješ ovo opisano u članku. Svi režimi mrze seljaka jer je samodostatan i manje podložan svakodnevnim manipulacijama.
Zbog trovanja.
U centru Novog Beograda, iza moje firme veliki dud.
Beremo i jedemo samo ja i cigani.
I ostali bi jeli da je reklamiran, standardizovan i upakovan.
Naravno u Big marketu.
Kažu da je postojala prastara civilzacija, kontinent Lemuria – gdje se živjelo u skladu sa prirodom i intuicijom..
“U svijetu gdje je savršen izgled postao važniji od okusa, ”
Ma kakav izgled. CIJENA
Drugo. Nije ukus niti najbitnije.
Pitanje je koliko vitamina i drugog uopće ima u nekom voću danas.
PS one bezukusne i neslatke jabuke su iz Poljske.
PPS jagode bi jeo samo lud. Zadnjih 30 godina.
Odlicne jabuke 4 eur
Fake jabuke 3eur
I?
Narod kupuje jeftinije
A onda,
Cijelu vecer pise komentare kako voce nema okusa
Da preduhitrim komentare,
U svakom gradu, kvartu ima mesnica gdje se prodaje odlicno meso, moj mesar mi dao par imena malih farmi, dobavljaca da mogu otići vidjeti kravicu koju cu kasnije pojesti 🙁 , crnjak, znam..
Ista cijena ili Max 15% skuplje nego u marketima
Mjesecno, nije udar na obiteljski proračun
GDJE VI KUPUJETE MESO!!!!???
Pa uhvatili ste samu bit. Gledala sam neku emisiju o rajčici i ostalom povrću i stvar je upravo u tim starinskim sortama i uzimanju vlastitog sjemenja jer hibridi imaju i do 70% manji hranjivih sastojaka od autohtonih starih sorti. Zato ja uzimam svoje sjeme. Ima starinska sorta rajčice koja kad naraste plod može biti teži i od 1kg i to stalno sadim ali ona ne može ko hibridna rajčica dugo stajati kad se ubere već bereš i jedeš. Isto je i s voćem. Osim toga postoje preparati za špricanje gdje povrće ili voće prisilno pocrveni i izgleda kao zreli plod, a da to u stvarnosti nije ali može dugo stajati u frižideru da se ne pokvari. Kome to koristi kad je neukusno? I dalje sam mišljenja da se ipak najkvalitetnije hrani onaj tko sam proizvodi hranu kod kuće.
Ljudska bića su dio prirode, za sirovu hranu iz prirode (sve bilje što nosi sjeme po svoj zemlji i sva drveća rodna koja nese sjeme) ljudska bića su stvorena.
Kod nabave hrane ljudi su se potpuno odvojili od prirode i nikakva literatura im nemože pomoć jer se radi o magiji koja utiče na svijest tako da se um prepušta vanjskim podražajima i racionalizaciji.
Svaka hrana prirodno ima svoje stađune kad je najbolja. To vrijedi za meso, ribu, voće, povrće. Točno se zna kad, šta i kako.
Na primjer zna se kako je lubenica najbolja u osmom mjesecu bez obzira bila napumpana kristalonom ili ne.
Nemože se cjelu godinu imat šta se poželi ili ono šta je ponuđeno.
Važnu ulogu igra i biodinamika, a to znači da je hrana najbolja u nekom rangeu gdje je uzgojena ili ubrana te na odgovarajući način transportirana.
Meso iz Lidla često ni mačke neće jest, slava Schwarz grupi.
Od svih vočki najviše volim kajsiju. U zadnjih petnaestak godina sam pojeo slovom i brojem jednu (1). Kupim jednu ili dvije u godini, probam, pljunem. I tako iz godine u godinu. Jeßeš takvo voče, jbg 😛 😛
A ima tu još nešto, odnos prema hrani znatno određuje geografsko i klimatološko područje gdje smo rođeni i živili.
Mediteran je dosta različit od kontinenta jer su boje, okusi, mirisi, i sama priroda dosta različiti i teško je to ujednačavat.
Raštika i maslinovo ulje nemaju veze sa glavatim kupusom i svinjskom masti premda se u oba slućaja radi o kupusima i masnoćama.
Hrvatska ima minimalno 1.45 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, to je prostor (rajski vrt) na kojem može skladno živjeti 1.4 miliona obitelji bez hladnjača, herbicida, pesticida, umjetnog gnoja i ostale kemije i industrijske, prerađene hrane. Shema vrijedi svagdje i za sve.
“U želji za većom produktivnošću i zaradom, nekritički su kopirali španjolski model masovne proizvodnje”… Nije to španjolski model, nego model Grupe Schwartz, model gospodina Schwartza koji s Bavarskih planina nadgleda trovanje europskih naroda preko dvije trgovačke kompanije svoja dva sina koji su vlasnici Lidla i Kauflanda, koji su okupirali cijeli svijet, pokupovali milijune hektara krša u Španjolskoj, Francuskoj, Grčkoj i Italiji još prije 20, 30 godina i zasadili masline. To su nepregledna brda i doline maslina. Još u Hrvatskoj nisu zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, a kako stvari stoje – neće nikada. To je isto i s maslinovim uljem koje je ulje, al daleko od maslinovog. Svi kvalitetni ekstrakti masline se ekstrudiraju za kozmetiku i sastojke u preradi raznih drugih proizvoda, a ti kupiš, da oprostite, šuplje sranje. 14 godina sam išao s nonom i bakom na Kornate, čupali smo masline, skladištili ih, prevozili brodom, prerađivali u uljari u Murteru. Ja… Čitaj više »
Voće…! A tek industrijska jaja!? Jaja su SUPERHRANA ako su domaća, ako su industrijska, od koka iz kaveza, onda su šuplje sranje, a to sranje je uglavnom na policama tržnih centara. Sićan se, kad san bija mali, moja baka je uzgajala kokoši i imali smo domaća jaja. Da ja tada nisan ija ta jaja ja bi već bija mrtav. Jaja u sorbu. Moš cili dan trčat, skakat u more, plivat, ronit. A onda riba, svaki drugi dan, lešo, brudet, na gradele. Najbolje iz Jadranskog mora. Koji put tjedno se zakolje kokoš, meni bilo meso, a oni ono bolje, batak i zabatak, nonu i baki. Jednom misečno se skuva goveđa juha, a svaki drugi dan zelje, bob, mladi fažol s domaćim suvin mesom i maništrom. I živilo se lipo, nije se mislilo na spizu ka i danas. To je zato šta je spiza bila kvalitetna, energetska, hranljiva, a danas je spiza… Čitaj više »
Kad smo već kod prehrane,možda nekome pomogne ili nekoga spasi.
Budite oprezni s ugljenom za roštilj, onaj na kojem se ne vide konture drvenih grana ili komada, već liči na briket i sve iste veličine, taj ugljen se proizvodi od starih drvenih odbačenih željezničkih pragova, šlipera……
Višanja nema ni za lijek, već godinama.
Švicarci su radili neku studiju i utvrdili da današnje voće nema ni 25% vitamina u odnosu na ono prije 30 – 40 godina. Mislim da su rekli da je razlog potrošeno tlo.
GMO EU smece. Hrana za goyime
Ako hoces jesti zdravo moras sam uzgajati. Oduvijek je bilo da su bogatasi imali svoje farme za svoju ishranu. I danas je tako. Ali plasticna hrana iz supermarketa je nama vrh napretka. Pogledajte statistike porasta raka u zadnjih 30g pa povezite konce u glavi.