Prolazite li ovih dana seoskim dvorištima ili voćnjacima, primijetit ćete nešto tužno – stabla koja su još lani obećavala bogatu berbu, danas stoje suha, gola, bez života. Ljudi s čuđenjem klimaju glavom, krive “čudne bolesti” i “promjene klime”, a rijetko tko se zapita – možda problem nije samo u nebu, nego i u onome što smo sami posadili.
Jer, istina je gorka: sve više naših voćnjaka puni se hibridnim sadnicama – ljepoticama iz kataloga koje obećavaju “velike plodove”, “otpornost” i “brzi rod”. No ono što prodavač ne kaže jest da te biljke dolaze iz sasvim drugih klimatskih uvjeta, često iz staklenika u Nizozemskoj, Italiji ili još dalje. One ne poznaju naše surove zime, naše bure, niti one ljetne žege kad trava puca pod nogama. I zato, kad dođe prva jača nepogoda – voćka se jednostavno preda.
Nekad je bilo drugačije. Naši stari su znali: ako želiš voćku koja će preživjeti, cijepi domaću sortu na divlje stablo koje je već odraslo u tvome kraju. Divlja jabuka iz šume, kruška što raste uz potok, drenak iz živice – to su bile podloge koje su znale kako se preživljava na Balkanu. Nisu bile “moderne” ni “instagramične”, ali su davale plodove desetljećima, bez vreća pesticida i bez svakog proljetnog straha hoće li mraz sve odnijeti.
Danas tu mudrost polako zaboravljamo. Uvozimo sjajne, sterilne sadnice koje umiru prije nego što djeca stignu zapamtiti okus njihovog ploda. Gubimo autonomiju hrane – a s njom i dio identiteta. Jer što će biti kad za deset godina shvatimo da se na našim brdima više ne može ubrati domaća šljiva, jabuka ili trešnja? Hoćemo li tada moliti nekoga iz uvoza da nam vrati ono što smo sami odbacili?
Ovo nije samo priča o voćkama. Ovo je priča o tome tko smo i hoćemo li biti sposobni sami se prehraniti. Možda je vrijeme da se vratimo starim znanjima i da opet cijenimo ono što nam je priroda već dala – a ne da trčimo za plastičnim obećanjima iz tuđih zemalja.
Jer kad se posuši voćka u dvorištu, nije se osušilo samo stablo. Osušio se komadić naše budućnosti.
A sada vas pitam – što ćete vi posaditi ove godine?
Hoćete li opet kupiti sjajnu, “garantirano rodnu” sadnicu koja dolazi s kraja svijeta, ili ćete potražiti staru sortu koju je netko čuvao desetljećima, možda baš vaš djed?
Podijelite u komentarima – imate li domaće sorte u svom vrtu? Znate li još nekoga tko cijepi na divlju podlogu?
Možda je baš vaša priča ona koja će nekome otvoriti oči… prije nego što ostanemo bez voća koje miriše na djetinjstvo.
Upravo to,kod mene dvije trešnje ko zna od kada,u međuvremenu stabla divovska,muka živa to obrati,jabuke prastare,rađaju redovno,šljivik poveći,okus onaj stari aromatični,a i rakija nije za baciti😉
Prije nekoliko godina sam napisala:
Gledam stablo uz cestu što raste…
krošnja mu je žuto-smeđa kao da su po njoj kraste.
A auti jure, ljudi u njima žure, neprimjećuju stablo kako im maše
i da je ono ogledalo budućnosti naše.
Ringlov-i su zakon! Jabuka “kožara” takođe…mušmula isto! Ove s obale Neretve ne vredi pitati za mandarine, biznismeni su to, samo u kvantitet se razum’u, da
Voća, povrća, samoniklog bilja u izobilju, ako živiš negdi u prirodi, ako si okruženj zgradama sretan si sa egipatskim krumpirima u zvjezda ulju.
Jbt. živa istina. Jednja dunja što je nekoliko godina imala plodove se osušila (razlog nepoznat)
Na njezino mjesto posadio sam mladicu stabla šljive kupljenu u rasadniku.Bacio stajskog gnoja ali izgleda nakon 1god. ništa od toga. Počeli otpadati listovi i žutiti. Nije bilo ni cvijeta ovo proljeće.
Na slijedeće prolječe idem u potražnju domaće sorte iz kraja.
Bila bi dugačka priča (i žalosna) da vam pričam o stablima smokava koja danas zlata vrijede. Ali zašto da ispred aprtmana rastu stabla smokve i pčele i ose smetaju gostima.
Lp
Da sigurno nije problem samo u izvanjskim utjecajima, pa rekao bih, niti toliko u hibridima, jer hibridi se nakon sedme generacije bez nasilnih utjecaja čovjeka, vračaju u prvobitne postavke. Glavni je problem u tome što ljudi danas ne trebaju, u ovom slučaju ,voćke, ljudi trebaju marmeladu, pekmez, kompot, plodove s police dućana, ali to ne raste u voćnjacima, pa voćke gube svoj zdravi smisao postojanja i ulaze u program samouništenja, jer čovjek za kojeg s radošću postoje, ne treba ih, tako da će čovjek nakraju dobiti ono što je tražio, čak i na plantažama biljke osjećaju da su tu sa mrzovoljnim gazdom ,samo radi profita pa tako i one gube smisao postojanja.
Preživjet će ono bilje koje se osjeća korisno u suživotu sa svojim domaćinom kojem služi na skladnom domaćinstvu.
Ova formula vrijedi za sve živo, i za čovjeka, tako, dobro se ponekad zapitati, zašto živim?
Svakako je bolje posaditi domaće autohtone sorte otpornije su, ali ima puno i do prskanja sa neba. Ja uglavnom sadim domaće sorte koje traže minimalno ili nikakvo prskanje. Uglavnom imam dobre dunje i starinske šljive koje praktično traže minimalnu obradu jer sam lenj, i neke jabuke i kruške u tastovom dvorištu, ko zna koje su, ali nisu neki hibridi, i same su jako otporne, ali svejedno i one mogu da omanu. Evo i trešnja je omanula ove godine iako se ona ne prska nikad. Godine 2023. nisam imao ni zrno dunje, ne samo ja nego cela okolina. 2024. su nas malo pustili pa sam imao poprilično solidnu ekološku berbu, ispekao sam rakije nekih 170 lit, a višak sirovih dunja sam prodao nakupcima nekih 2-3 tone. I povrće je posebna priča. Istina da sam do pre par godina sadio paradajz jabučar i neke dugačke bugarske krastavce, sve zdravo i ukusno, nego… Čitaj više »
…..Znate li još nekoga tko cijepi na divlju podlogu?
pa,,,,,,naravnoooo – s e b e.
Ide i sa sjemenom za neke vrste uzetim sa postoječeg rodna stabla koje postoji duže vrime posijati,uzgojiti debljinu palca i uzeti plemku opet od postoječeg stabla i ucjepiti pod koru -sada ili na raskol početkom ožujka a sad već ima i odličan alat koji radi savršeni urez koji se zamaže voćarskim voskom i lagano učvrsti selotejpom ili sl.trakom a naki put posluži i žukva,mladica od vrbe pogotovo je odlična za trs…….eto tako….lipo se more na divlje samonikle podloge …. trešnju,sve vrste šljiva,breskve,kruške obožavam uzgojiti jabuke…a teže ide sa mandarina, limun iz sjemena duže traje i treba posebna briga u mom okruženju i u ovome ima neobično dobrih susretljivih uslužnih uzgajivača di na upit nesebično spakuju plemku,sjeme i pošalju te ovim putem svima hvala koji to čine drugima.
lp
Evo još ovo da podjelom možda nekom pomogne! Naime ovo sam nedavno saznala pa probajte jer ima nešto u tome;
https://www.facebook.com/share/v/16m7QmfB6a/
Eto! I ja ću probati druge godine mada se ne mogu požaliti ni za vrt niti voćnjak.
Ne znam kako je to s voćkama, ali ako ti biljke počnu “ugibati” ne pipe se vlasniku dobro.
Evo vam 30 minuta pomalo svega: youtube.com/watch?v=h6xwbkOXxHk
A sve drveće umire i ostaje bez lišća na liniji zračenja tornjeva
a nitko od vas pametnih koliko se busate da ste pametni da nitko nije pomislio da ono što posipaju iz zraka i to uvelike utjeće na biljke i stabla i voćke i ljude
Posadio sam one breskve bez dlačica ona se držala jedva i onda se osušila od neke bolesti. Dok ova domaće breskve i dalje rode i ništa im nije. Trebao sam špricati ali sam odustao od toga, jer ne želim jesti otrovanu breskvu.
Tužno.
sve to stoji da tu ima svakojakih otrova, kemikalija, GMO sastojaka.. i ostalih varanskih sredstava
međutim, veliki problem je također i zato što nema ko da bere voće, kao što nema ko i da njeguje brojne prazne kuće… nažalost sve veća opustjelost svih država regije…
tuge je to kad čovjek vidi… tuga i jad
pa ima ona stara ivčićeva pjesma, još iz 80-ih godina…(a danas je puno gore)
“…Maslina je neobrana
nima koga da je bere
prigiba se teška grana
slomit će se od nevere..”
Ja sam nov u obom “poslu”. Učim I posmatram prirodu kako “diše”. I ove zadnje tri godine sam primjetio da mi se oko posadjenog, a I divljeg, raslinja ne motaju insekti. Za divno čudo, mogao sam ubrati pokoju voćku I povrćku, ali svejedno…vidim da nema insekata, pčela, bumbara. Ni na šoferšajbu se nisu ljepili kao prije… I, šta god ko mislio o onim “rešetkama” po nebu, povezujem te dvije “devijacije” u prirodi. A ove godine… Nebo uopšte nije kao prije, bar ovdje, iznad mene. Nijednu “rešetku” nisam vidio, osim onih normalnih kondenzacijskih tragova iza aviona. Od početka proljeća, svaki put kada bi stao na pišpuš pauzu, oprao bi I šoferšajbu. A priroda zuji kao kada sam bio djete. Imao sam jednu višnju. Divljaku…Sva je zarasla u bršljen. Vrlo malo ploda daje I ove godine je posjećem. Ali, prije tri godine donese mati neku sortu, kupila u Plantaži, I hoće da… Čitaj više »
Konačno prava tema,o kojoj se malo priča,jer je sve prepušteno sudbini,prirodi ili Bogu.Kako to kome više odgovara,ili nečemu drugome.Tužni su naši voćnjaci ,njive torovi,staje u kojima ima sve manje domaćih životinja ,bez kojih se ne može.Prije neki dan ,gledam prilog o stočaru ,na nekoj planini.Stočar seljački jednostavno,priča kako stoka umire od žeđi,a meteorolog se smije seljaku, i njegovoj muci.Toliki požari tolika šteta.Nebo ljetno nije više plavo,već puno bjeloga pokrova,koje su ostavili avioni.Vjerujem da su temperature i pesticidi, jedan od razloga za sve ovo.Ali ubjeđena sam da to neki veliki humanisti,rade veliko spremanje.Trebamo biti gladni ,i na stazi smo koja nas vodi u to.Agenda.
Ja bi zasadio vocnjak, sto bi tocno trebalo posaditi. Slusam prijedloge
Svakako je problem širenje monopola nekolicine agrarnih koncerna po svijetu i njihova ideja da “patentiraju” sjemenke. I problem su naši političari koji dopuštaju tu praksu i ovdje. Ali možda to nasilje nad prirodom neće biti duga vijeka. Priroda ne trpi budale.
Rijetko tko da piše o ovoj temi ! A životno je važna !