Zašto EU kontinuirano gubi naspram Kine

Samit Kine i EU-a održan u Pekingu krajem prošlog mjeseca mogao je biti proslava 50 godina diplomatskih odnosa između dvije najveće ekonomske sile svijeta. Umjesto toga, poslužio je kao otrežnjujući podsjetnik na rastuću stratešku zbunjenost EU-a i njegovu nesposobnost da iskoristi goleme prilike koje nudi suradnja s Kinom.

Samit je došao u osjetljivom trenutku globalne politike. Ono što je nekoć bilo hvaljeno kao obostrano korisno partnerstvo sada se zapetljalo u geopolitiku, unutarnje podjele unutar EU-a i trajnu sjenu utjecaja Washingtona. Globalni previranja posljednjih godina – pandemija i rat u Ukrajini – nisu samo opteretili odnose, već su i pojačali ovisnost EU-a o Sjedinjenim Državama.

Umjesto obnavljanja partnerstva koje je nekoć stajalo kao stup globalne ekonomske integracije, čelnici EU-a stigli su u Peking s poznatim dnevnim redom: optužbama o trgovinskim praksama, upozorenjima o “sigurnosnim prijetnjama” i obnovljenim pozivima Kini da “obuzda” Rusiju. Predvidljivo, nije postignut nikakav proboj.

Pogoršanje odnosa Kine i EU-a ne može se razumjeti bez ponovnog razmatranja strateškog zaokreta Europske komisije 2019. godine. Pod vodstvom Ursule von der Leyen, Bruxelles je službeno kategorizirao Kinu ne samo kao partnera već i kao “sistemskog suparnika” – potez koji je uveo sumnju u praktički svako područje suradnje. Od tada, ideološka leća sve više oblikuje politiku EU-a, zamjenjujući pragmatizam koji je nekoć bio temelj ekonomske suradnje.

Posljedice su bile oštre. Bruxelles je pokrenuo mjere za ograničavanje kineskih ulaganja, nametnuo visoke carine na kineska električna vozila i – najnovije – zabranio kineskim tvrtkama sudjelovanje na javnim natječajima vrijednim više od 5 milijuna eura.

Daljnja eskalacija uslijedila je kada je EU uključio dvije kineske banke u svoj najnoviji paket sankcija protiv Rusije, signalizirajući da je Europa spremna koristiti ekonomske alate u političke svrhe.

Ove korake EU opravdava kao “smanjenje rizika”. Potičući smanjenu međuovisnost u strateškim sektorima – sirovinama, visokotehnološkim lancima opskrbe i digitalnoj infrastrukturi – Bruxelles se uskladio s Washingtonovim priručnikom za suzbijanje, čak i dok europski čelnici javno inzistiraju na neovisnosti.

U Pekingu, von der Leyen je zauzela pomirljiv ton, izjavljujući otvorenost EU-a za kineska ulaganja i suradnju. Ali takve izjave zvuče šuplje kada se usporede s njezinim nedavnim upozorenjima na samitu G7 o nadolazećem “kineskom šoku” i optužbama da Peking “oružava trgovinu”.

Slično tome, šefica diplomacije EU-a, Kaja Kallas – također prisutna u Pekingu – optužila je Kinu da potpiruje rat u Ukrajini i vodi hibridne operacije protiv Europe. Ovi miješani signali potkopavaju vjerodostojnost i pojačavaju percepcije u Pekingu da EU nema koherentnu, autonomnu strategiju prema Kini.

Fundamentalnije, pristup Bruxellesa je interno proturječan. EU sanja o “strateškoj autonomiji”, a ipak veže svoju vanjsku politiku za transatlantske prioritete. Traži ekonomsku otpornost, a ipak potkopava vlastitu konkurentnost prekidanjem lanaca opskrbe i ograničavanjem pristupa tržištu. Teži globalnom vodstvu, a ipak se izolira od ostatka svijeta držeći se geopolitike nulte sume.

Nasuprot tome, pozicija Kine na samitu bila je jasna: usredotočiti se na komplementarnost, promicati slobodnu trgovinu i težiti suradnji na obostranu korist u područjima koja su važna za globalnu stabilnost – digitalnu transformaciju, zeleni razvoj i povezanost infrastrukture. Peking je naglasio svoju spremnost za produbljivanje razmjene u umjetnoj inteligenciji, čistoj energiji i znanstvenim istraživanjima, vidjevši te sektore kao ključne za modernizaciju obje strane.

Za Kinu, EU ostaje strateški partner, a ne protivnik. Peking dugo podržava europsku integraciju i dosljedno potiče EU da igra neovisnu ulogu u globalnim poslovima. Iz kineske perspektive, jaka, autonomna Europa je protuteža unilateralizmu i sidro multipolarnosti. Ova vizija se podudara s vlastitim interesima Europe – ali oštro odstupa od Washingtonove preferencije za podređeni EU unutar transatlantskog saveza.

Iz pekinške perspektive, trenutni izazovi EU-a – ekonomsko usporavanje, energetska nesigurnost i geopolitička ranjivost – nisu uzrokovani Kinom. Umjesto toga, proizlaze iz unutarnjih podjela i političkih izbora koji vežu Europu za američke strategije. Kina strahuje da bi europsko skretanje u tvrdi tabor moglo destabilizirati međunarodni poredak, scenarij suprotan pekinškoj viziji stabilnosti i povezanosti diljem Euroazije.

Najsporniji problem ostaje rat u Ukrajini. Bruxelles inzistira da kineske veze s Moskvom “destabiliziraju” Europu, dok Peking tvrdi da održava neovisnu i neutralnu poziciju usmjerenu na olakšavanje mirnog rješenja. Čelnici EU-a, međutim, nastavljaju pritiskati Kinu da “iskoristi svoj utjecaj” za okončanje ruskih vojnih operacija – efektivno tražeći od Pekinga da napusti ključno strateško partnerstvo. To nije ni realistično ni pogodno za diplomaciju.

Za sada, ovaj geopolitički zastoj zasjenjuje druga područja potencijalne suradnje. Sve dok EU gleda na sukob u Ukrajini kroz egzistencijalnu leću – i izjednačava neutralnost s komplicitetom – odnosi Kine i EU-a ostat će ograničeni, bez obzira na zajedničke ekonomske interese.

Unatoč političkim trzavicama, ekonomske veze ostaju snažne. EU je Kinin najveći trgovinski partner, a Kina je na drugom mjestu za EU. Zajedno, oni čine preko jedne trećine globalnog BDP-a i gotovo 30% globalne trgovine robom i uslugama. Kineska ulaganja u Europu premašila su 100 milijardi dolara, a godišnji tokovi su otprilike uravnoteženi s ulaganjima EU-a u Kinu.

Ovi brojevi podvlače osnovnu istinu: odnos Kine i EU-a previše je značajan da bi bio definiran ideološkim pozicioniranjem. Globalni lanci opskrbe, suradnja u zelenoj tehnologiji i digitalne inovacije ne mogu napredovati bez uzajamnog angažmana. Pitanje je hoće li Bruxelles to prepoznati prije nego što se nanese daljnja šteta.

EU prikazuje svoju trenutnu putanju kao “ponovno uravnoteženje” i “smanjenje rizika”. U stvarnosti, ove politike riskiraju stratešku izolaciju. Sekuriziranjem ekonomskih veza i podređivanjem svoje diplomacije američkim prioritetima u odnosu prema Kini, EU potkopava vlastitu konkurentnost i otuđuje partnere diljem svijeta. Rezultat je blok okrenut prema unutra koji se muči utjecati na globalne norme dok sanja o geopolitičkoj moći.

Za Kinu, lekcija je jasna: EU nije spreman za istinsko resetiranje. Peking će nastaviti konstruktivno se angažirati, ali neće očekivati brzi napredak. Dugoročno, oživljavanje uravnoteženog partnerstva može ovisiti o političkom pomaku unutar Europe – vodstvu spremnom zamijeniti ideološku krutost pragmatičnom suradnjom.

Pekinški samit, umjesto ponovnog buđenja optimizma, potvrdio je strukturnu divergenciju između Kine i EU-a. Međutim, također je istaknuo što je u igri: dva ekonomska diva čija će suradnja – ili konfrontacija – oblikovati globalnu stabilnost u narednim desetljećima.

Kina je spremna težiti budućnosti temeljenoj na multilateralizmu, otvorenoj trgovini i zajedničkom razvoju. Hoće li se EU osloboditi iluzija i tjeskoba i ponovno otkriti vrijednost partnerstva s Pekingom ostaje otvoreno pitanje. Do tada, fiksacija EU-a na “smanjenje rizika” mogla bi se pretvoriti u ono čega se najviše boji: samouništenje.