Kambodža-Tajland – Proxy rat u makroplanu geopolitičkog preslagivanja

Izbijanje oružanog sukoba između Tajlanda i Kambodže, koji je eskalirao do razmjera zračnih napada, naizgled je još jedan u nizu regionalnih konflikata proizašlih iz teritorijalnih razmirica. No, ispod površine pojedinačnog incidenta krije se daleko složenija mreža globalnih sila i strateških interesa. Kada manja zemlja poput Kambodže ulazi u sukob s četiri puta brojnijom, postavlja se pitanje koje sile stoje iza kulisa i kakvo se šire preslagivanje svjetskih moći zapravo odvija.

Anatomija “iznenadnog” sukoba

Početkom lipnja tajlandske zračne snage bombardirale su ciljeve u Kambodži, nakon što su navodno kambodžanske snage napale tajlandske teritorije. Službena objašnjenja govore o dugotrajnom sporu oko hrama Prasat Ta Muen Thom iz 11. stoljeća, smještenog na spornoj granici koju su zacrtale francuske kolonijalne mape.

No vremenski kontekst izbijanja sukoba nije slučajan. Dolazi u trenutku kada se globalni odnosi moći dramatično mijenjaju, a regija Jugoistočne Azije postaje sve važniji komadić u mozaiku novog hladnog rata između SAD-a i Kine.

“Oba sukoba, i tajlandsko-kambodžanski i rusko-ukrajinski, samo su različite manifestacije istog fenomena – postameričkog svijeta u nastajanju,” tvrdi jedan geopolitički analitičar.

Asimetrija kao znak vanjskih utjecaja

Ključno pitanje koje izlazi iz sjenke ovog sukoba je očita asimetrija u moći. Kambodža ima oko 16 milijuna stanovnika, dok Tajland broji približno 70 milijuna. Kambodžanske oružane snage višestruko su slabije od tajlandskih po svim parametrima.

U takvoj situaciji, odluka manje zemlje da se upusti u ozbiljan sukob s daleko moćnijim susjedom rijetko je rezultat autonomne procjene vlastitih nacionalnih interesa. Češće je posljedica strateške kalkulacije koja računa na podršku treće strane. A, ako je Kambodžu napao Tajland, onda su stvari jasnije, jer Tajland je američki igrač kojeg će “poslodavac” iskoristiti kao što je iskoristio Ukrajinu.

Kina je tijesno povezana s vladom u Phnom Penhu. Istovremeno, Tajland, iako tradicionalno saveznik SAD-a, u posljednjim godinama sve više balansira između Washingtona i Pekinga, tražeći vlastiti put. Granični sukob stoga ima potencijal prerasti u proxy-rat između većih sila.

Stoljeće mira ili razgradnja starog poretka?

Ironično, živimo u vremenu koje je nakon pada Berlinskog zida proglašeno “krajem povijesti” i početkom globalne ere mira. Umjesto toga, svjedočimo proliferaciji sukoba širom svijeta – od Ukrajine preko Bliskog istoka do Južnokineskog mora.

Trenutno je aktivno preko 30 oružanih sukoba diljem svijeta. Iza većine njih ne stoje isključivo lokalni interesi, već kompleksna mreža geopolitičkih ambicija velikih sila u procesu preslagivanja globalnog poretka.

“Period koji proživljavamo nije anomalija nego prijelaz. Stari unipolarni svjetski poredak se raspada, a novi još nije nastao. U takvim periodima tranzicije, lokalni sukobi postaju poligoni za testiranje novih odnosa moći,” objašnjava jedan povjesničar međunarodnih odnosa.

Balkan zrcalna slika: model koji se ponavlja

Model “kontroliranog kaosa” koji vidimo u Jugoistočnoj Aziji ima zastrašujuće paralele s događanjima na Balkanu. Zemlje bivše Jugoslavije, koje su iskusile krvavi raspad države prije trideset godina, ponovno se nalaze u spirali naoružavanja i retoričke eskalacije.

Srbija je drastično povećala vojni proračun, Hrvatska nabavlja borbene avione, dok se cijela regija naoružava tempom neviđenim od kraja 90-ih godina. Iza kulisa ponovno stoji geopolitičko nadmetanje, ovaj put između Zapada, Rusije i sve prisutnije Kine.

Metoda je uvijek ista: iskorištavanje postojećih lokalnih tenzija, njihovo ubrizgavanje steroidima kroz vanjsku podršku i pretvaranje mikrosukoba u dijelove veće geopolitičke slagalice.

Arhitekti kontroliranog kaosa i pitanje odgovornosti

Manje vidljivi, ali jednako važni akteri u ovim procesima nisu vojnici na terenu nego kreatori politike koji svjesno potiču eskalaciju. Njihova imena rijetko dospiju na naslovnice, ali njihove odluke oblikuju živote milijuna.

U kontekstu tajlandsko-kambodžanskog sukoba, ključni igrači nisu samo premijeri dviju zemalja, već i viši dužnosnici njihovih ministarstava vanjskih poslova, obrane i obavještajnih službi – kao i njihovi pandani u Pekingu, Washingtonu i drugim centrima moći.

Pitanje odgovornosti za eskalaciju mora se postaviti na više razina – od lokalne preko regionalne do globalne. Međunarodno kazneno pravo treba proširiti koncept odgovornosti za ratne zločine i na one koji stvaraju uvjete za sukobe, ne samo na izravne počinitelje.

Što dalje?

Dok se mi građani često osjećamo bespomoćnima pred ovim globalnim igrama moći, naša posljednja linija obrane ostaje informiranost. Razumijevanje šire slike iza naizgled izoliranih sukoba poput tajlandsko-kambodžanskog prvi je korak u razvijanju vlastitog unutarnjeg kompasa.

Ne možemo zaustaviti geopolitičke tektonske ploče u njihovom kretanju, ali možemo odbiti biti pasivni konzumenti pojednostavljenih narativa koji nam se serviraju. Možda je najbolji otpor kritičko promišljanje o svijetu koji nas okružuje i poticanje istog kod drugih – čak i ako nemamo moć mijenjati globalne strukture, zadržavamo pravo na vlastitu interpretaciju stvarnosti koja nadilazi dnevnopolitičke parole.