Zapadni mediji ponovno pogrešno tumače pregovore između Irana i Omana, dok se Trump hvali napretkom koji ne postoji.
Iran je jasno poručio da dogovor s Omanom o pomorskim rutama kroz Hormuški tjesnac ne znači ponovno otvaranje tog strateškog plovnog puta. Riječ je o tehničkom aranžmanu o privremenim plovidbenim koridorima, a ne o političkom sporazumu koji bi vratio stanje prije rata. Unatoč tome, dio svjetskih medija, uključujući i Al Jazeeru, preuzeo je Trumpovu naraciju o navodnim pregovorima s Washingtonom.
Što dogovor zapravo donosi
Zamjenik iranskog ministra vanjskih poslova Kazem Garibabadi objasnio je da će se postojeća sjeverna ruta kod otoka Larak i južni koridor u omanjskim teritorijalnim vodama zatvoriti. Umjesto njih uvodi se nova privremena ruta kojom će značajan dio komercijalnog prometa prolaziti kroz iranske teritorijalne vode. To je ključna razlika u odnosu na ono što Washington prodaje javnosti.
Garibabadi je naglasio da regionalne države prihvaćaju da Teheran i Muskat zajednički definiraju buduće aranžmane u tjesnacu. Privremena ruta mogla bi ostati na snazi dva do četiri mjeseca, dulje od mjesec dana koliko je bilo predviđeno Islamabatskim memorandumom. No bilo kakav prijelaz u drugu fazu, uključujući ponovno otvaranje Hormuza pod normalnim uvjetima i pitanje naknada za prolaz, zahtijevat će novu političku odluku.
Teheran šalje jasan signal da želi pretvoriti poslijeratne aranžmane u novu operativnu stvarnost, a ne jednostavno vratiti status quo prije rata. Iran time proširuje svoju praktičnu ulogu u upravljanju komercijalnom plovidbom kroz tjesnac, zadržavajući pritom polugu nad prijelazom na dugoročno rješenje.
Uvjeti za ponovno otvaranje
Garibabadi je u srijedu jasno rekao da ponovno otvaranje tjesnaca zahtijeva ispunjenje određenih uvjeta od strane Sjedinjenih Država. Washington je prekršio obveze iz Islamabatskog memoranduma, uspostavio nezakonitu pomorsku blokadu iranskih luka, nastavio neprijateljstva i nije pomogao u uspostavi stabilnosti u Libanonu. Dodatno su uvedene nove sankcije i vraćena ograničenja u naftnom sektoru, a pregovori o oslobađanju zamrznute iranske imovine su obustavljeni.
Pritom Iran neće tolerirati nikakvo strano miješanje u Hormuški tjesnac. Bilo kakav dogovor o tom strateškom plovnom putu mora biti postignut isključivo između Irana i Omana.
Posebno je zanimljivo što su Sjedinjene Države jučer ukinule sankcije tek nekolicini iračkih zrakoplovnih kompanija, dok su na društvenim mrežama mnogi pogrešno protumačili tu odluku kao globalno ublažavanje sankcija Iranu. Kratkotrajno odobrenje izuzeća od naftnih sankcija, koje je potom ukinuto, Iranu je jasno pokazalo da se na američka obećanja ne može osloniti. Teheran će stoga inzistirati na potpunom ukidanju temeljnih sankcija, a ne na pukoj pauzi.
Dok se svijet fokusira na diplomatske manevre oko Hormuškog tjesnaca, prava se bitka vodi na terenu. Odgovor Teherana na američku pomorsku blokadu nije samo diplomatski, već i vojni, a meta su saudijski tankeri.
Jemenske oružane snage potvrdile su uspješno gađanje saudijskog naftnog tankera “Daisy” u Adenskom zaljevu balističkom raketom, što je prisililo plovilo na povlačenje. Prema riječima glasnogovornika brigadnog generala Yahye Sareea, riječ je o devetom saudijskom naftnom tankeru koji je meta napada od početka pomorske blokade 22. srpnja. Operacija je dio jednadžbe “blokada za blokadu” kojom Sanaa odgovara na američko-saudijsko djelovanje u regiji.
Crveno more kao nova bojišnica
Prijetnja eskalacijom sve je konkretnija. Pokret Ansar Allah najavio je napade na saudijske tankere u sjevernom Crvenom moru, što predstavlja potencijalno širenje sukoba na nove rute. Razlog je navodno preusmjeravanje saudijskih plovila s tjesnaca Bab el-Mandeb prema sjeveru, čime se izbjegava južni dio plovnog puta gdje su jemenske snage već uspostavile kontrolu.
Britanska pomorska organizacija UKMTO izvijestila je o incidentu 95 nautičkih milja jugoistočno od Adena, gdje je zapovjednik tankera prijavio snažnu eksploziju u neposrednoj blizini plovila. Svi članovi posade su neozlijeđeni, no poruka je jasna: nitko nije siguran na tim rutama.
Zanimljivo je da je Bloomberg, medij koji je dugo ignorirao ozbiljnost situacije u Crvenom moru, napokon objavio upozorenje o mogućoj eskalaciji. Pitanje je zašto je trebalo toliko vremena da glavni svjetski mediji primijete ono što se mjesecima događa na jednom od ključnih svjetskih plovnih putova.
Naftna industrija pred zidom
Dok se diplomatski pregovori nastavljaju, naftna industrija suočava se s realnošću koja je sve neugodnija. Izvršni direktor Saudi Aramca Amin Nasser upozorio je da bi čak i trenutačno otvaranje Hormuškog tjesnaca značilo da treba do 18 mjeseci za obnovu ispražnjenih zaliha sirove nafte. To je hladan tuš za one koji vjeruju da bi diplomatsko rješenje preko noći riješilo energetsku krizu.
U međuvremenu, osam najvećih svjetskih brodarskih udruga uputilo je zajedničko pismo UN-u i Međunarodnoj pomorskoj organizaciji tražeći odbacivanje bilo kakvih obveznih naknada za prolazak kroz Hormuški tjesnac. Udruge, uključujući Međunarodnu komoru za brodarstvo i Svjetsko vijeće za brodarstvo, upozoravaju da bi uvođenje takvih naknada stvorilo presedan koji bi se mogao primijeniti i na drugim ključnim pomorskim točkama diljem svijeta.
Oman je pak jasno poručio da se protivi obveznim naknadama, ali je otvoren za dobrovoljne sporazume o doprinosu navigacijskim uslugama. Ta razlika između obveznog i dobrovoljnog možda zvuči kao tehnička nijansa, ali u stvarnosti je riječ o temeljnom pitanju suvereniteta i kontrole nad međunarodnim vodama.
Dok se svjetski čelnici prepiru oko pravnih formulacija, činjenica je da se američka blokada pokazuje iznenađujuće učinkovitom. Oko 50 natovarenih iranskih tankera, uglavnom s naftom, ali i gorivom i ukapljenim naftnim plinom, stoji duž iranske obale, prema podacima nevladine organizacije United Against Nuclear Iran. To je porast s 45 tjedan ranije i 36 kada je blokada obnovljena 14. srpnja.
Blokada ne sprječava samo izvoz, već i povratak praznih plovila potrebnih za nove utovare, što paralizira iranski izvoz energetskih proizvoda i lišava Teheran prijeko potrebnih prihoda. U takvoj atmosferi, pitanje koje se nameće nije hoće li se postići dogovor, već tko će prvi popustiti pod pritiskom vlastitih ekonomskih i političkih ograničenja.
Dok Washington pokušava zataškati sukob između Donalda Trumpa i Petea Hegsetha oko kritičnog manjka streljiva, iz Pentagona stižu alarmantnije vijesti koje se tiču promjene nuklearne doktrine SAD-a. Dok Bijela kuća sve demantira, bivši inspektor UN-a za oružje Scott Ritter upozorava na nešto puno ozbiljnije od političkih trzavica.
Sukob na Camp Davidu izbio je nakon što je Trump shvatio da ga je ministar obrane doveo u zabludu. Naime, SAD-u nedostaje dugoručno vođenih projektila i protuzračnih presretača, što je izravno utjecalo na odluku o obustavi dodatnih masovnih udara na Iran. Hegseth je krivnju prebacio na svog zamjenika Stephena Feinberga, a glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt sve je demantirala kao “100 posto lažnu vijest”.
No, pravi problem nije tko je kriv za manjak zaliha, nego što Pentagon namjerava učiniti povodom toga. Ritter upozorava na duboko zabrinjavajući zaokret u nuklearnoj politici koji se upravo provodi.
Nuklearni odgovor na manjak konvencionalnog oružja
Prema Ritterovim riječima, Pentagon trenutno prepisuje nuklearne planove za uporabu u sukobima s Kinom i Rusijom. Razlog je porazan: američke zalihe konvencionalnog oružja su toliko iscrpljene da vojska više ne može voditi klasičan rat protiv ravnopravnog protivnika. Umjesto toga, novi planovi predviđaju “liberalnu uporabu taktičkog nuklearnog oružja” u ranoj fazi sukoba.
Ritter podsjeća na izjavu Christophera Donahuea, bivšeg zapovjednika američkih snaga u Europi, koji je prošle godine hvalio planove za napad na Kalinjingrad. Ti su planovi, međutim, ovisili o AI sustavu Maven koji se pokazao nepouzdanim u napadima na Iran, a i streljivo potrebno za takve operacije već je potrošeno na Bliskom istoku. Posljedica je logična, iako zastrašujuća: taktičko nuklearno oružje postaje zamjena za konvencionalnu vojnu moć.
“Ne postoji ograničeni nuklearni rat”, upozorava Ritter. “Ako bismo proveli te ratne planove, počinili bismo samoubojstvo.”
Pezeshkian na rubu ostavke
Dok se Amerika suočava s vojnim i političkim previranjima, Iran se bori s vlastitom unutarnjom krizom. Glasine o ostavci predsjednika Masouda Pezeshkiana ne prestaju, unatoč demantijima Ureda vrhovnog vođe. Klerik Mohammad Baqer Kharrazi tvrdi da je Pezeshkian prijetio ostavkom čak 28 puta, a da mu je nasljednik vrhovnog vođe, ajatolah Mojtaba Khamenei, poručio da će sljedeća ostavka biti prihvaćena.
Iako Ured vrhovnog vođe demantira te tvrdnje, činjenica je da je Pezeshkian marginaliziran. Izviždan je čak i na dženazi bivšeg vrhovnog vođe, a njegova uloga u ratu sve je više ceremonijalna. S druge strane, Iran teško da će riskirati izbore u ovom trenutku, posebice zbog opasnosti od terorističkih napada na biračka mjesta.
Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, jest: ako je Pezeshkian toliko nemoćan, zašto ga režim uopće drži na toj poziciji? Odgovor je vjerojatno u tome da rat zamagljuje granice između domaćih i vanjskih poslova, a Pezeshkian služi kao paravan za protokolarne sastanke s američkim dužnosnicima. Njegova ostavka sada, usred rata, bila bi signal slabosti koji si Teheran ne može priuštiti.
Dok se svijet igra s vatrom na Bliskom istoku, prava opasnost vreba u tišini ureda Pentagona gdje se pišu planovi koji bi mogli značiti kraj civilizacije kakvu poznajemo.
Dok Washington i Teheran balansiraju na rubu otvorenog sukoba, a predsjednik Donald Trump hvali navodne pregovore s Omanom koji će “otvoriti” Hormuški tjesnac, američki vojnici na brodovima u tom području suočavaju se s posve drukčijom stvarnošću: lošom hranom i dramatičnim gubitkom tjelesne težine.
Dvije ljutite majke posvjedočile su o iskustvima svojih sinova. Jedan je služio na USS Tripoli i tijekom nedavnog rasporeda izgubio 30 kilograma. Drugi, marinac s USS Boxera, imao je gotovo identično iskustvo. Majka mornara poslala je fotografije, poruke i e-mailove koji dokumentiraju neukusnu hranu. “Imam dokaze”, kaže.
Ministar obrane Pete Hegseth naziva te roditelje lažovima. I Pentagon i mornarica niječu probleme s hranom. Hegseth je na X-u objavio da su zalihe na USS Lincoln i USS Tripoli “30+ dana” te da “mornari zaslužuju i dobivaju najbolje”.
Hegsethov ručak u časničkoj menzi
Jedini lažov ovdje je Hegseth. On je, naime, posjetio jedan od brodova i blagovao u časničkoj menzi, ne u menzi za vojnike. To je propust vodstva. Moji psi jedu bolje od tih mornara i marinaca, komentira izvor.
Problem nije ograničen samo na USS Tripoli i USS Boxer. Slične pritužbe stigle su i s USS Abraham Lincoln. Časnici na tim brodovima imaju dužnost osigurati da njihovi vojnici budu pravilno hranjeni. U teoriji, časnici bi trebali jesti posljednji. No stvarnost na brodovima koji izvode borbene misije uz obalu Irana govori drukčije.
Winston Churchill sažeo je tradiciju Kraljevske mornarice kao “rum, sodomija i bič”. U američkoj mornarici nema ruma, ali očito ima zanemarivanja onih koji nose najveći teret.
Dok se političari prepiru oko strategije i naoružanja, pitanje koje nitko ne postavlja jest: kakva je to vojska koja šalje svoje vojnike u borbenu zonu bez osnovne skrbi o prehrani? I što to govori o prioritetima zapovjedništva koje više brine o časničkom meniju nego o borbenoj spremnosti?
Ovo nije samo stvar udobnosti. Vojnik koji izgubi 30 kilograma tijekom rasporeda nije vojnik koji može učinkovito obavljati svoju dužnost. Ako Pentagon ne može riješiti tako osnovno pitanje kao što je prehrana vlastitih snaga, kako će se nositi s ozbiljnijim izazovima u slučaju eskalacije sukoba?