Teheran ne popušta: tjesnac Hormuz ostat će zatvoren sve dok Sjedinjene Države ne ispune obveze iz memoranduma o razumijevanju, objavio je u utorak iranski glavni pregovarač Mohammad Bagher Ghalibaf.
„Želim jasno reći da tjesnac Hormuz neće biti otvoren sve dok se američke obveze iz memoranduma o razumijevanju… ne provedu”, izjavio je Ghalibaf u obraćanju emitiranom na državnoj televiziji, aludirajući na američku pomorsku blokadu kao ključnu točku spora.
Zatvaranje kao poluga pritiska
Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi oko petine svjetske potrošnje nafte, nije puka prijetnja već strateška poluga kojom Teheran već mjesecima drži svjetska tržišta u neizvjesnosti. Potez koji je započeo kao odgovor na američku pomorsku blokadu sada je prerastao u glavnu kartu u pregovaračkoj igri oko nuklearnog programa i regionalnog utjecaja.
Pitanje koje se nameće, a koje izvor ne postavlja, glasi: što će biti s neutralnim državama i njihovim brodarima koji svakodnevno ovise o prolazu kroz tjesnac? Njihova prava na slobodnu plovidbu, zajamčena međunarodnim konvencijama, našla su se u zapećku velike sile koje razmjenjuju ultimatume.
Ponavljanje povijesti
Ovo nije prvi put da Iran prijeti zatvaranjem Hormuza. Tijekom iransko-iračkog rata 1980-ih, tjesnac je bio poprište takozvanog „tankerskog rata” u kojem su napadani tankeri pod raznim zastavama. No današnja situacija razlikuje se po tome što Teheran ne prijeti, već provodi zatvaranje, a svijet zasad nema jasan odgovor.
Za razliku od prošlih kriza, ovoga puta u igri je i memorandum o razumijevanju čiji je sadržaj samo djelomično poznat javnosti. Ono što se zna jest da Washington inzistira na ukidanju iranskog nuklearnog programa, dok Teheran traži jamstva za ukidanje sankcija i blokade. Pregovori su u zastoju, a svaki dan zatvorenog tjesnaca podiže cijenu nafte i povećava pritisak na globalno gospodarstvo.
Dok svjetski mediji izvještavaju o vojnim vježbama i diplomatskim notama, malo se govori o svakodnevnim posljedicama za obične ljude. Zatvaranje tjesnaca znači više cijene energenata, što se izravno odražava na račune za struju i gorivo diljem Europe i Azije. Hrvatska, kao zemlja koja uvozi gotovo svu naftu, osjetit će posljedice na svojim pumpama i u industriji.
Bez izlaska bez ustupaka
Ghalibafova izjava ne ostavlja mnogo prostora za kompromis. Iran je jasno poručio da je zatvaranje tjesnaca uvjetovano američkim potezima, a ne vremenskim okvirom. Pitanje je koliko dugo svjetska zajednica može tolerirati ovakvo stanje i hoće li netko ponuditi posredovanje koje bi obje strane mogle prihvatiti bez gubitka obraza.
Jedno je sigurno: ovakva kriza neće se riješiti sama od sebe. Svaki tjedan zatvorenog tjesnaca produbljuje jaz između pregovaračkih pozicija i povećava rizik od eskalacije koja bi mogla zahvatiti cijelu regiju. A u toj igri, male zemlje poput Hrvatske najčešće su tek promatrači koji plaćaju račun za tuđe geopolitičke igre.