Posljednji od četiriju ESA-inih satelita misije Cluster, Tango, zauvijek je ušao u Zemljinu atmosferu 1. rujna u 23:30:31 po srednjoeuropskome vremenu, čime je završena misija koja je trajala više od četvrt stoljeća.
No, kraj nije bio običan pad u more. Radi se o ciljanom ulasku u atmosferu iznad južnog Pacifika, s tolikom preciznošću da je zrakoplov poletio iz Tonge kako bi znanstvenici iz prve ruke snimili posljednje trenutke satelita. To je bio četvrti i posljednji takav kontrolirani ulazak u nizu, čime je ESA dokazala da je taj postupak pouzdan način zbrinjavanja satelita na kraju životnoga vijeka.
Znanost iz vatrenog finala
Zrakoplovna misija ROSIE promatrala je i prethodni ulazak satelita Samba te sada i Tango. Od 30 instrumenata na letjelici, njih 29 uspješno je zabilježilo događaj. Znanstvenici su satelite pratili u prosjeku pedesetak sekundi, a pilot je naginjao zrakoplov kako bi ekipa što dulje zadržala raspadajući satelit u vidnom polju kamera. Svaki pokušaj nadograđivao se iskustvom iz prethodnoga.
Neposredno prije nego što je Tango ušao u atmosferu, članovi tima za kontrolu leta poslali su mu posljednje zapovijedi — svojevrsni oproštaj. Signal je nestao oko petnaestak minuta prije ulaska, kada je satelit izgubio vezu sa zemaljskom stanicom Kourou. Philippe Escoubet, voditelj misije Cluster u ESA-i, rekao je da je tim stvorio nešto lijepo te da će duh misije i njezine obitelji ostati još dugo prisutan.
Novi cilj: pogled iznutra
ESA-ini stručnjaci za ponovni ulazak sada se pripremaju za misiju Draco, čije je lansiranje planirano za 2027. godinu. Draco će, za razliku od satelita Cluster, kroz vatreni ulazak proći s više od 200 senzora i četiri kamere koje će bilježiti što se točno događa sa satelitom iznutra. Podatke će čuvati neuništiva kapsula, a znanstvenici će ponovno biti u zrakoplovu kako bi usporedili vanjsko promatranje s onim što se događa unutar satelita.
Pitanje koje se nameće jest koliko će ti podaci uistinu promijeniti način na koji dizajniramo satelite. Naime, iako se radi o impresivnom inženjerskom pothvatu, ostaje činjenica da se svemirska utrka i dalje vodi bez jasnih globalnih pravila o tome tko je odgovoran za satelite koji nakon isteka životnoga vijeka postanu opasan otpad. Podaci iz misije Cluster i nadolazeće misije Draco mogu pomoći u poboljšanju modela predviđanja pada objekata i njihova utjecaja na atmosferu, no bez strožih međunarodnih propisa svaki novi satelit i dalje nosi rizik.
U konačnici, uspjeh ove misije pokazuje da je moguće odgovorno upravljati svemirskim otpadom. No, istodobno postavlja i pitanje zašto se takve prakse ne primjenjuju dosljedno na sve nove misije, posebno one komercijalne, kojih je sve više. Sigurnost ljudi i infrastrukture na Zemlji ne smije ovisiti o dobroj volji pojedinih agencija, nego o jasnim i obvezujućim standardima.