Znanstvenici sa Sveučilišta Northumbria objavili su u Monthly Notices of the Royal Astronomical Society studiju koja pokazuje da je komet 3I/ATLAS, otkriven u srpnju 2025. dok je projurio pokraj Sunca, nastao na temperaturi nižoj od -240 stupnjeva Celzijevih. Dr. Lea Ferellec i njezin tim došli su do tog zaključka analizirajući ionizirane plinove koji struje s kometa dok se udaljava od Sunca.
Ključni dokaz leži u omjeru dušika i ugljičnog monoksida u repu kometa. Visoka koncentracija molekularnog dušika (N2) ukazuje na ekstremno hladno okruženje u kojem se komet formirao, daleko od topline svoje matične zvijezde. Takvi uvjeti vladaju u vanjskim, ledenim rubovima protoplanetarnih diskova, gdje temperature padaju dovoljno nisko da se dušik zamrzne i ugradi u ledena tijela.
Tehnološki iskorak u promatranju kometa
Promatranja su obavljena novim instrumentom WEAVE na teleskopu William Herschel na La Palmi. Riječ je o velikom integralnom poljskom spektrografu koji je znanstvenicima omogućio istovremeno praćenje pet različitih iona u repu kometa, što je rijetko postignuće za bilo koji komet, a prvo za međuzvjezdani objekt ove vrste.
Tim je također pratio kako se ioni mijenjaju duž repa kometa, koji nastaje kada solarni vjetar odnosi nabijene čestice iza objekta. To je prvi put da je ova razina detalja zabilježena za objekt te vrste i otvara nova područja istraživanja kometa i drugih tijela Sunčeva sustava.
Istraživanje međuzvjezdanih objekata poput 3I/ATLAS nije samo akademska radoznalost. Ovi ledeni putnici nose materijal koji se formirao u potpuno drukčijem dijelu galaksije, daleko od našeg Sunčeva sustava. Njihovim proučavanjem znanstvenici dobivaju rijedak uvid u procese formiranja planeta oko drugih zvijezda. Pitanje koje se nameće, a na koje trenutačna istraživanja ne daju odgovor, jest koliko su takvi hladni, dušikom bogati objekti česti u drugim zvjezdanim sustavima i što to znači za naše razumijevanje raspodjele kemijskih elemenata u galaksiji.
Ovo otkriće dolazi u trenutku kada se sve više govori o potrebi za vlastitom svemirskom strategijom i istraživačkim kapacitetima. Dok velike svemirske sile ulažu u misije prema vanjskim dijelovima Sunčeva sustava, ovakva promatranja sa Zemlje pokazuju da i manji znanstveni timovi mogu dati značajan doprinos razumijevanju svemira koji nas okružuje. Osvajanje znanja ne ovisi o veličini proračuna, nego o hrabrosti postavljanja pravih pitanja i spremnosti na dugotrajna, mukotrpna promatranja.