Znanstvenici tvrde da postoje zelene zvijezde koje nitko nikada neće vidjeti

Istraživači sa Sveučilišta u Warwicku objavili su studiju u časopisu RAS Techniques and Instruments u kojoj su pokazali da bijeli patuljci — gusti ostaci zvijezda poput našeg Sunca — mogu poprimiti boje koje se ne uklapaju u uobičajeno pravilo astronomije da boja zvijezde ovisi isključivo o njezinoj temperaturi. Među njima je i WD J1330+6435, hladni bijeli patuljak za koji modeli pokazuju da bi ljudskom oku izgledao zeleno.

Ključ je u gustoći. Atmosfere najhladnijih bijelih patuljaka mogu dosegnuti gustoću od oko jednog grama po kubnom centimetru — otprilike kao voda, milijune puta gušće od Sunčeve fotosfere. U takvim uvjetima elementi u tragovima, poput natrija, ugljika i kalcija, apsorbiraju svjetlost na širem rasponu valnih duljina nego što bi to činili u rjeđem okruženju, pa se boja zvijezde pomiče od očekivane.

Što otkriće zapravo znači

Nijedan bijeli patuljak nije dovoljno blizu da bi mu se boja mogla vidjeti izravno, pa su znanstvenici boju izračunali iz spektara — podataka koji se rutinski prikupljaju. Spektar su propustili kroz model ljudskog vida i dobili ono što bi oko vidjelo. Tako su patuljci bogati ugljikom ispali ružičasti ili ljubičasti, oni zagađeni ostacima razbijenih asteroida žućkasti, a oni s miješanom atmosferom vodika i helija cijan.

Voditelj istraživanja Mark Hollands opisao je zeleni sjaj kao posljedicu natrija koji upija narančasti dio spektra. Dodao je i da bi pogled na zelenu zvijezdu s nekog planeta izgledao kao scena iz znanstvene fantastike.

No postoji i drugi, manje atraktivan dio priče. Analizom reprezentativnog uzorka od 151 bijelog patuljka unutar 65 svjetlosnih godina od Zemlje, tim je pronašao samo pet neuobičajeno obojanih — dva žuta i tri ružičasta. To znači da otprilike jedan u 30 bijelih patuljaka svijetli neuobičajenom bojom. Preostalih 146 imalo je srednju temperaturu boje od oko 6.800 kelvina, što ljudsko oko doživljava kao bijelo.

Profesor Boris Gänsicke pritom je istaknuo da jedan od 30 možda zvuči malo, ali da kroz cijelu populaciju bijelih patuljaka u svemiru to ipak znači mnogo čudno obojanih zvijezda. Zaključak studije tako ispravlja uvriježenu predodžbu da su bijeli patuljci tipično plavi — topliji i plavlji su svjetliji i vide se s veće udaljenosti, pa su pre zastupljeni u pregledima koji se oslanjaju samo na sjaj.

Pitanje koje studija ne postavlja

Ovdje vrijedi zastati. Rezultat se temelji na modelu ljudskog vida primijenjenom na spektre, a ne na izravnom promatranju. To je legitimna metoda, ali i podsjetnik da je „boja” zvijezde u ovom slučaju konstrukt — računski prijevod spektra u ono što bi retina teoretski registrirala. Nitko tu zelenu zvijezdu nije vidio, niti će je vidjeti.

Zanimljivije je pitanje zašto se ovakva studija uopće prodaje kao senzacija. Naslovi o „prvoj zelenoj zvijezdi u galaksiji” zvuče impresivno, ali ne mijenjaju ništa u razumijevanju evolucije zvijezda. Radi se o kozmetičkom sloju nad podacima koji su već postojali — spektri su prikupljeni ranije, a novina je samo način na koji su interpretirani.

To ne umanjuje rad Warwicka. Umjesto toga, pokazuje koliko astronomija danas ovisi o obradi podataka, a ne o novim pogledima u nebo. Spektar je, kako sami autori kažu, otisak prsta zvijezde — ali boja koju iz njega izvučemo ovisi o modelu koji smo sami napisali.

Za čitatelja na Zemlji, praktična posljedica je jednostavna: nebo ostaje isto. Zvijezde koje vidimo golim okom ne mijenjaju boju zbog ove studije, a bijeli patuljci i dalje su previše udaljeni da bi bili išta više od točkica. Ono što se mijenja je naša slika o tome što je moguće — i to je jedini stvarni doseg ovog istraživanja.