Njemački znanstvenici pomladili moždane stanice s 80 na 20 godina

Tim sa Sveučilišta u Bonnu uzeo je krvne uzorke darivatelja u dobi od rođenja do 101 godine i reprogramirao ih u stanice središnjeg živčanog sustava. Ključni obrat nije sama preobrazba krvi u neurone — to se u laboratorijima radi već godinama — nego činjenica da se pritom epigenetski sat tih stanica nije zaustavio na dobi darivatelja, nego se vratio unatrag.

Postupak je zaobišao uobičajeni put preko embrionalnog stanja, takozvane pluripotentne prazne stranice. Umjesto toga istraživači su virusom unijeli transkripcijske faktore izravno u krvne stanice u nastajanju. Već nakon nepunih dva tjedna proteinski su se biljezi krvi povukli, a pojavili su se pokazatelji moždanog tkiva. Preciznije rečeno, dobili su funkcionalne neuralne matične stanice, a ne tek stanice slične njima.

Što se zapravo pomladilo

Pomlađivanje se nastavilo i nakon što su stanice izvađene iz izvornog tkiva i uzgajane u laboratoriju. Tijekom stotinjak dana kulture istraživači su pratili metilaciju DNA — kemijske oznake vezane uz dob — i zabilježili postupno brisanje životnih ožiljaka. Stanice su se ponašale kao mlado tkivo, osjetljivije na unutarnju toksičnost, što je samo po sebi znak da je riječ o stvarnom pomaku, a ne o kozmetičkom efektu u Petrijevoj zdjelici.

Najzanimljiviji detalj: pomlađivanje se nastavilo čak i kad su znanstvenici umjetno blokirali diobu stanica. Dakle, povratak u mladost nije posljedica brzog razmnožavanja i razrjeđivanja oštećenja, nego nečega dubljeg u regulaciji gena. Upravo tu leži vrijednost ovog modela — daje mjerljiv prozor u to kako i zašto naše stanice stare.

Alzheimer na horizontu, ali dalekom

Izravna primjena na pacijente ne postoji. Pokusi su in vitro, u laboratorijskim uvjetima, a prije bilo kakvog liječenja slijede provjere sigurnosti na životinjama. No smjer je jasan: ako se dob stanice može vratiti unatrag i kontrolirano zaustaviti, otvara se prostor za testiranje tvari koje bi mogle usporiti neurodegenerativne bolesti — Alzheimerovu i srodne.

Ovdje valja zastati. Svaki put kad se u medijima pojavi vijest o stanicama koje „mlade same od sebe”, treba postaviti pitanje koje istraživači sami ne postavljaju dovoljno glasno: tko će kontrolirati tu tehnologiju i po kojim pravilima? Reprogramiranje stanica virusnim vektorima nije bezopasno. Virus koji nosi gene u stanicu može se ugraditi na pogrešno mjesto u genomu, a upravo su takvi zahvati u prošlosti znali završiti tumorskim rastom. Zato je razlika između „fascinantnog rezultata u kulturi” i „terapije za ljude” ogromna.