Jednoglasnost u skupinama često je znak nepouzdanosti

Matematički model timova sa sveučilišta u Toulouseu i Leedsu pokazuje da jednoglasnost u skupini stručnjaka često nije znak pouzdanosti, nego upravo suprotno – manja doza neslaganja može biti vjerodostojniji pokazatelj kvalitetne odluke.

Istraživači su u radu objavljenom u časopisu Journal of the Royal Society Interface analizirali šesnaest modela skupnog odlučivanja, kombinirajući četiri različite formulacije konformizma s različitim razinama složenosti odluka. Rezultat je paradoksalan: što je odluka složenija, a skupina jednoglasnija, to je veća vjerojatnost da su se članovi prepustili konformizmu umjesto vlastitoj procjeni.

Kada sloga uništava prosudbu

Ključni nalaz istraživanja jest fenomen koji su autori nazvali „dissent koji povećava vjerodostojnost” – situacija u kojoj skupine koje izgledaju samouvjerenije zapravo donose manje pouzdane odluke. Do toga dolazi jer pojedinci u skupini često preferiraju slaganje s većinom umjesto da inzistiraju na vlastitom sudu, posebno kada je odluka teška i informacije nejasne.

Aurèle Boussard, prvi autor studije, objasnio je da su krenuli od osnovnih alata teorije vjerojatnosti kako bi modelirali pojedinca koji donosi najbolju odluku na temelju privatnih i društvenih informacija. „To je idealizirana verzija stvarnosti u kojoj se ne pretpostavlja da su pojedinci kognitivno pristrani”, rekao je Boussard. „To je korisno jer daje jasnu osnovu na koju možemo dodati specifične pristranosti, poput konformizma.”

Kada su dodali konformizam u modele, slika se dramatično promijenila. Kod jednostavnih odluka jednoglasnost i dalje ukazuje na pouzdanost, no kod složenih odluka visoka razina slaganja postaje znak upozorenja – skupina je možda jednostavno prestala slušati vlastito neslaganje.

Što to znači za stvarne odluke

Ovo istraživanje ima izravne implikacije za način na koji procjenjujemo rad stručnih povjerenstava, upravnih odbora i političkih tijela. U svakodnevnom životu često smo suočeni sa zadatkom procjene valjanosti odluka koje donose skupine stručnjaka ili lidera – a nemamo uvid u njihovu unutarnju dinamiku. Upravo je ta vanjska perspektiva, bez poznavanja unutarnjih procesa, bila u fokusu ovog istraživanja.

Zanimljivo je da su mnoge ranije studije o skupnom odlučivanju ispitivale ponašanje pojedinih članova skupine, dok su Boussard i kolege pristupili drugačije – promatrajući kolektivne odluke izvana. „Iako se to čini manje očitim slučajem, događa se cijelo vrijeme u stvarnom životu”, naglasio je Boussard.

Lekcija za institucije i društvo

Postavlja se pitanje koje izvor ne postavlja: koliko su naše vlastite institucije – od regulatornih tijela do znanstvenih savjetodavnih odbora – zapravo žrtve konformizma umjesto nositelji stvarne stručnosti? Ako jednoglasnost u odlučivanju često znači da su članovi prestali kritički promišljati, onda bismo trebali postati sumnjičaviji prema skupinama koje uvijek postižu konsenzus, a otvoreniji prema onima koje dopuštaju javno neslaganje.

Konformizam je, kako ističu autori, široko rasprostranjen među društvenim vrstama jer promiče koheziju. No upravo zato prisutnost neslaganja može biti dobar znak – ukazuje na to da članovi skupine nisu jednostavno slijedili većinu, nego su ozbiljno razmotrili dostupne informacije. U društvu koje često jednoglasnost tretira kao vrhunac mudrosti, ovo istraživanje nudi vrijednu protutežu: ponekad je upravo onaj koji se ne slaže najvrjedniji član skupine.