Mozak prepisuje sjećanje na umjetnike, ali ne i na njihova djela

Studija iz SAD-a pokazuje da mozak nakon skandala „prepravlja” sjećanje na umjetnika, ali ne i na njegovo djelo — što otvara neugodno pitanje o tome koliko su naša sjećanja uopće naša.

Istraživači sa Sveučilišta Južne Floride, predvođeni Sally MyungJin Shin, proveli su pet eksperimenata u kojima su ispitanici ocjenjivali umjetnike i njihova djela prije i nakon što su saznali za njihove prijestupe. Rezultat je objavljen u Journal of Experimental Social Psychology, a opisuje pojavu koju su autori nazvali „diferencijalna rekonstrukcija sjećanja”.

Ukratko: kada za voljenog umjetnika isplivaju mračne stvari, ljudi retroaktivno snize svoje sjećanje na osobu — ali zadrže sjećanje na užitak koji im je pružalo njezino djelo. Mozak, dakle, ne briše prošlost. On je prepisuje, i to selektivno.

Cosby, Charles, Lennon

Autori su kao primjer uzeli Billa Cosbyja, čiji je serijal dominirao televizijskom scenom devedesetih, a koji je nakon niza tužbi 2014. postao simbolom kulturne propasti. Ispitanici su u sjećanju jasno razdvojili čovjeka od serije: osobu su „ispravili” naniže, a seriju su zadržali u toplom sjećanju.

Isti obrazac ponovio se s glazbom. Kada su ispitanici saznali za Rayja Charlesa i zanemarivanje roditeljskih obveza, njihovo sadašnje mišljenje o njemu i o njegovoj glazbi palo je — ali sjećanje na to koliko su tu glazbu voljeli ostalo je netaknuto. Jednako je bilo i s Johnom Lennonom i podacima o tjelesnom nasilju.

Shin to naziva „moralnom kirurgijom”: mozak ne resetira cijelu uspomenu, nego reže samo po osobi, a djelo ostavlja na operacijskom stolu, neoštećeno.

Što to govori o nama

Najzanimljiviji nalaz je vremenski: sposobnost razdvajanja umjetnika od djela postoji samo kada gledamo unatrag. U sadašnjosti nam to ne polazi za rukom — tada nam skandal kvari i osobu i djelo. Tek kad se okrenemo preko ramena, umijemo napraviti tu tihu pogodbu sa sobom.

Psihološki je to utješno: ljudi štite vlastitu nostalgiju i sreću koju su im djela nekad pružala. Ali sa stajališta javnog života to je i vrlo nezgodno. Ako kolektivno sjećanje funkcionira tako da čovjeka tiho izbrišemo, a djelo zadržimo, onda javna rasprava o odgovornosti moćnih ljudi uvijek kasni — jer se odvija u sadašnjosti, dok se sjećanje „popravlja” tek retroaktivno.

Ovdje treba postaviti pitanje koje autori studije nisu: ako mozak ovako postupa s umjetnicima, zašto bismo vjerovali da drukčije postupa s političarima, liječnicima, znanstvenicima ili medijskim licima? Isti mehanizam „moralne kirurgije” mogao bi objasniti zašto birači i dalje nose u glavi lijepa sjećanja na razdoblja vlasti ljudi čije su odluke imale teške posljedice.

Nostalgija kao politički resurs

To nije samo stvar ukusa. Sjećanje je društveni kapital. Ako je sklono samoispravljanju naniže po osobi, a nagore po djelu, onda svaka vlast ima interes da svoju ostavštinu veže uz „djelo” — infrastrukturu, zakone, institucije — a ne uz lica. I obrnuto: protivnici imaju interes razotkriti osobu, znajući da će se sjećanje na djelo ionako samo zaštititi.

Studija je rađena na američkom uzorku i na zabavljačima, pa je ne treba prenositi na prilike bez zadrške. Ali njezin nalaz je univerzalan: ljudsko sjećanje nije arhiv, nego aktivni urednik. I taj urednik ima svoje interese — mir u glavi i očuvanu osobnu priču.

Zato je jedini protuotrov javna, dokumentirana i provjerljiva evidencija. Ne sjećanje, nego zapis. Jer ono što pamtimo podložno je pregovorima sa samima sobom, a ono što je zapisano — nije.