Kako otvoriti um: Mi budimo ljude i govorimo im o opasnostima cjepiva protiv Covid-19

Često me pitaju moji prijatelji i poznanici iz onoga što sada zovem “Otpor”, oni koji se, kao i ja, bore za malo zdravog razuma o ljudskim slobodama i praksi medicine tijekom Corona rata u doba Covida, kako mogu ”probuditi ljude”.

Kako možemo pokazati Novozelanđanima na to da prepoznaju da su Covid-19 cjepiva, koja nam se forsiraju, zapravo opasna i nepotrebna, kako ih možemo natjerati da shvate da su maskiranje i antisocijalno distanciranje alati za kontrolu, kako ih možemo uvjeriti u to da je sustav “apartheida necijepljenih” koji je prevladao, pod takozvanim hitnim Covid zakonodavstvom, bio i nemoralan i neutemeljen u racionalnosti?

To je dobro pitanje. Iz svog rada kao psihoanalitičar znam da jednostavno govorenje nekome što da misli ili što da radi nikad nije pomoglo. Oh, povremeno bi snažna direktiva mogla nekoga trenutno uvjeriti, ali dugoročno gledano, uvid i promišljanje i kritičko razmišljanje načini su koji moraju biti autonomno angažirani. Često smo u mojoj struci govorili da je cilj analize samo-analiza i tako jest. Ljudska bića imaju odgovornosti i imaju izbore i oni doista mogu poništiti takve odgovornosti i izbore kada, na primjer, država kojoj se vjeruje, preko svojih glasila glavne medijske propagande, izda uredbu; ali ova vrsta nekritičkog pokoravanja teško da je dostojna ljudskog bića, koje teži bilo kakvoj slobodi.

Nadalje, otkrio sam da su se ljudi koji su, kako sam mislio, bili prilično razumni i inteligentni, od kojih su neki bili bliski prijatelji desetljećima – ponašali, kada je u pitanju sve što se tiče Covida, kao zatvorena vrata.

Jedan vrlo dragi prijatelj “razveo” se od mene prije nekih osam mjeseci kada je smatrao da su moji stavovi o prirodnom imunitetu, ranom liječenju, pravu na okupljanje i ostvarivanje slobode itd. bili previše. “Prešao si na tamnu stranu,” rekao je, “nikada više ne mogu razgovarati s tobom.” Prošli tjedan nazvao me taj prijatelj, blago pripit, i zbližili smo se, rekao sam mu da mislim da bi naše prijateljstvo trebalo nadilaziti razlike u mišljenjima, s obzirom na blisko isprepletene veze između naših obitelji tijekom četiri desetljeća, i rekao sam mu nadalje da Bio sam ista osoba koja sam bio kad smo se tek sprijateljili: “konstitucionalist” – što znači da sam Deklaraciju neovisnosti i Ustav i Povelju o pravima smatrao iznimnim političkim dokumentima jer su priznavali da su život, sloboda i težnja za sreća je bila temelj; i da nisam čitao, gledao ili slušao mainstream medije. Druga točka mu je privukla pozornost, iako je možda bio pijan, jer znam da je taj tip ovisan o ovim medijima. Kad god sam ga posjetio u njegovoj prostranoj kući na ranču na jugozapadu, veliki ekran je bio uključen od zore do ponoći: ABC, CNN, CBS, MSNBC i drugi. I sasvim sam jasno shvatio da je njegova stvarnost “stvarnost” koja ga je hranila mnogo godina.

Ne, on nije psihotičan, i ne, on nije dio nikakve “formacije”: on je jednostavno dao potpunu vjeru i povjerenje svojim poštovanim komunikacijskim autoritetima, toliko da bi čak i mali odstup od njihove poruke bio nezamisliv. Možda bi mu snaga njegovih prijateljskih veza sa mnom mogla omogućiti da zadrži drugačiju perspektivu, s vremenom, ali do sada to nije bio slučaj, svakako ne sve dok njegova trenutna stvarnost samo odražava ono što su bili ti golemi paternalistički medijski prijatelji prikazujući mu o zaključavanju, maskama, ubadanjima, o zahtjevu za odricanjem od neotuđivih prava i ponajviše, o strahu. Kampanja da se svi uplaše bila je neizmjerno uspješna, mora se priznati. I tako je omogućio da se povuče određena vrsta crte, linija između onih koji žude za sigurnošću i onih koji žele živjeti. Covid nas je u dvije i pol godine Corona rata vrlo jasno razdvojio. Relativno je malo onih koji su se oduprli državnoj pjesmi sirena, iako ih je sada sve više. Oni koji su progutali Veliku prijevaru više su formalno ujedinjeni, brojčano su ojačani strahom, zatvoreni su za rasprave i bešćutni prema mukama onih koji se razlikuju. Oni ovdje na Novom Zelandu dragovoljno su prihvatili sustav apartheida koji je stvorio dvoslojno društvo. Ako su neslužbeni izgubili posao, ako neslužbeni nisu mogli ošišati se ili ići u teretanu ili kazalište, to je bio njihov “izbor”.

Mnogo klevetani i mnogo krivo shvaćeni Freud napisao je u Grupnoj psihologiji i analizi ega da je “u grupi pojedinac doveden u uvjete koji mu omogućuju da odbaci potiskivanje svojih nesvjesnih instinktivnih impulsa. Naizgled nove karakteristike koje on tada pokazuje su zapravo manifestacije ovog nesvjesnog, u kojem je sve što je zlo u ljudskom umu sadržano kao predispozicija.

Da, moramo priznati prisutnost i potencijal za zlo u svima nama, a također moramo priznati sebičnost pojedinaca koji su, kako bi spasili vlastitu kožu, odstupili od svojih načela i izdali sami sebe. Ovdje aludiram na ogromnu većinu liječnika koji iz straha i sebičnosti nisu uspjeli biti pravi liječnici kada su se odrekli svoje dužnosti prema Hipokratovoj zakletvi, informiranom pristanku i individualiziranom medicinskom liječenju.

Da, razumijem, bili bi napadnuti od strane korumpiranog liječničkog vijeća (pod palcem Saveza državnih liječničkih odbora) i Ministarstva zdravstva; da, bile bi im suspendirane dozvole za rad; da, bili bi otpušteni s posla zbog iskazivanja zdravog razuma i svog prava da biraju što će dopustiti u svoja tijela, barem u početku.

Ali zamislite da su jednostavno ustali masovno za ono što je ispravno. Bi li se totalitarna Vlada usudila sve nas progoniti? Bi li čak i kvislinška organizacija poput Liječničkog vijeća pokušala istražiti tisuće umjesto desetaka liječnika koji su progovorili? Bi li premijer Novog Zelanda inzistirao na ljubavnom dogovoru s neuglednom i beskrupuloznom farmaceutskom tvrtkom poput Pfizera i potisnuo jeftine i učinkovite tretmane za izmišljenu bolest? Bi li vlada imala smjelosti NE naložiti obdukciju za one koji su umrli nakon što su primili ubod te NE uzeti u obzir i u potpunosti istražiti neželjene događaje? Bi li, zapravo, bilo dopušteno da se cijeli ovaj proizvedeni scenarij noćne more odvija ovako kako jest, s popratnim uništavanjem sredstava za život, poslovanja i društvenog tkiva?

Što se tiče otvaranja tvrdoglavo zatvorenih Covid umova, mislim da postoje dva ključa:

• Pokazati, primjerom, da je strah koji pretpostavljaju i u koji su natjerani da vjeruju neutemeljen. Nikakvo pričanje, rasuđivanje, predavanje, diktiranje, nagovaranje ili uvjeravanje neće moći ništa postići u usporedbi sa živom demonstracijom smirene neustrašivosti.
• Potaknuti, nakon što se stvori stav preispitivanja, odricanje od glavnih medijskih izvora. U našem golemom proliferativnom decentraliziranom carstvu interneta čovjek povremeno može izgubiti put, ali daleko je vjerojatnije da će doći do istine.

Korona rat je sredstvo za još veći i strašniji kraj, kao što mnogi od nas znaju, s ograničenjima klimatskih promjena i digitalnim ID-ovima i potpunim nadzorom na skorom horizontu, ako se ostvari Novi svjetski poredak Svjetskog ekonomskog foruma. Mnogi naivno i bez razmišljanja slijede upute države; ali i mnogi znaju bolje i pristaju jer su i sebični i uplašeni.

Volim misliti da dobro u nama nadmašuje sklonost zlu i da se sebičnost pobornika Covid-19, koja je bila toliko istaknuta, više hrani strahom. Ako je tako, imamo šanse za borbu.