Istraživači s Massachusettskog instituta za tehnologiju (MIT) razvili su samostalan sustav koji proizvodi pitku vodu iz vlage u zraku, bez ikakvog vanjskog izvora napajanja. Testiranje je provedeno u studenom 2023. u Dolini smrti, jednom od najsuhljih mjesta na planetu, gdje je 1913. zabilježena temperatura od 56,7 °C — najviša u povijesti mjerenja.
U srži uređaja nalazi se ploča hidrogela, mekog i poroznog materijala s mrežom polimernih vlakana koja upija vodenu paru. No ono što ovaj sustav razlikuje od sličnih rješenja jest dodatak glicerola. Dok se u drugim konceptima hidrogel dopira litijevim kloridom, zbog čega prikupljena voda ostaje slana i zahtijeva dodatnu obradu, glicerol stabilizira sol u materijalu i voda izlazi izravno pitka.
Kako radi bez struje
Proces se oslanja isključivo na prirodni ciklus dana i noći. Tijekom noći hidrogel upija vodenu paru iz zraka. Danju sunce zagrijava uređaj zatvoren u stakleni omotač, voda isparava i kondenzira se na staklenim stijenkama. Nema pumpi, nema panela, nema baterija.
Tijekom sedam dana mjerenja uređaj površine pola kvadratnog metra proizvodio je između 57 i 161,5 mililitara vode dnevno. To je manje od jedne čaše. Rezultat zvuči skromno, ali dolazi iz okruženja u kojem druge metode zahtijevaju goleme količine energije.
Istraživači procjenjuju da bi mreža malih vertikalnih ploča mogla opskrbljivati jedno kućanstvo pitkom vodom, uključujući i pustinjske uvjete. U umjerenim i tropskim klimama, gdje je zrak vlažniji, učinak bi bio i veći. Ciljna su područja izolirane regije u kojima je čak i solarni panel teško dostupan.
Dvije milijarde ljudi i pitanje mjerila
Prema podacima Ujedinjenih naroda, oko 2,2 milijarde ljudi na svijetu nema siguran pristup pitkoj vodi. Suše su sve češća pojava i u umjerenim krajevima, pa svako rješenje koje ne troši energiju zaslužuje pozornost.
Ostaje pitanje koje izvještaj o istraživanju ne postavlja: što se događa kada ovakva tehnologija prijeđe iz laboratorija u masovnu proizvodnju? Povijest nas uči da svaka tehnologija koja obećava rješenje za oskudicu brzo završi u rukama onih koji njome upravljaju. Ako uređaj za proizvodnju vode iz zraka postane komercijalni proizvod pod patentom nekolicine korporacija, zemlje koje danas nemaju vodu mogle bi se sutra naći u još goroj poziciji — s tehnologijom koja postoji, ali im nije dostupna.
Zato je ključno da ovakva istraživanja ostanu u javnoj domeni i da države razvijaju vlastite kapacitete za proizvodnju takvih sustava. Tehnološka autonomija nije pitanje prestiža, nego preživljavanja. Uređaj iz MIT-a pokazuje da je moguće. Pitanje je samo hoće li njegova dobrobit stići do onih kojima je najpotrebnija ili će završiti za staklom, poput vode u pustinji.