Tajna spašavanja knjige koju je država htjela spaliti

Kad država naredi uništenje pisane riječi, uvijek se nađe netko tko je potajno sačuva — i to je lekcija koju povijest ponavlja iz stoljeća u stoljeće.

Istraživači sa Sveučilišta Sussex i Sveučilišta Cambridge ponovno su spojili šest izgubljenih stranica srednjovjekovnog rukopisa koji je gotovo nestao u vjerskim previranjima Engleske 16. stoljeća. Stranice su pronađene u arhivu The Keep u Brightonu, a pripadaju djelu Ogledalo blaženog života Isusa Krista Nicholasa Lovea iz ranog 15. stoljeća, čiji se ostatak čuva tisućama kilometara dalje — na Sveučilištu Yale u Sjedinjenim Državama.

Ključna figura ove priče nije ni redovnik ni prepisivač, nego John Gage, dvorski čovjek Henrika VIII. koji je organizirao raspuštanje samostana u Surreyju, Kentu i Sussexu. Upravo je on, prema novom istraživanju, potpisao sebe kao vlasnika rukopisa koji je po naravi stvari trebao završiti na lomači.

Knjiga koja je nekad bila sigurna, a onda postala smrtonosna

Love je svoj engleski prijevod dovršio oko 1409. godine, u trenutku kad je Crkva gorljivo gušila svaki pokušaj da se Biblija približi narodu na engleskom jeziku. Lollardi, preteče protestantskog pokreta, tvrdili su da ljudi moraju imati pristup Svetom pismu na vlastitom jeziku — a zakon iz 1401. za takve je ideje predviđao i smrt na lomači. Loveovo djelo bilo je „sigurna” alternativa: nosilo je pečat nadbiskupa Arundela, izravnog protivnika Lollarda, i smatralo se pravovjernim.

Stoljeće kasnije, tijekom Reformacije, ista je knjiga postala opasna. Love je u tekst uvrstio raspravu o stvarnoj prisutnosti Kristove krvi i tijela u sakramentu, kao i odlomke o usmenoj ispovijedi svećeniku — teme koje su u Henrikovo doba postale prijeporne do razine prijetnje smrću. Danas je sačuvano 65 primjeraka Loveova teksta, što je za rukopis 15. stoljeća iznimno mnogo, ali istraživači pretpostavljaju da je mnogo više primjeraka uništeno.

Čovjek koji je rušio samostane — i spašavao njihove knjige

Gage je karijeru gradio u izrazito nestabilnom okruženju. Bio je komornik kraljevskog dvora, blizak Thomasu Cromwellu, kasnije konstabl Towera i član Tajnog vijeća. Uz to je vodio raspuštanje samostana, popisivao njihovu imovinu i odlučivao što će pripasti kruni. Njegova kuća Firle Place građena je kamenom iz obližnjeg priorata Lewes nakon što se taj samostan 1537. predao kruni.

No Gage je cijeli život ostao katolik. Prema riječima istraživača, riječ je o „izrazito konfliktnom čovjeku” koji je spojio golemu moć i birokratsku vještinu s osobnim uvjerenjem koje ga je moglo stajati glave — i nekako preživio. Potpis na posljednjoj stranici rukopisa, među imenima vjerojatnih vlasnika, među kojima su i dvije redovnice, otkriva da je knjiga prije njega možda pripadala nekoj samostanskoj kući.

Postoje dva objašnjenja kako je došla do njega: ili ju je sam uzeo iz samostanske knjižnice, ili ju je netko drugi prokrijumčario pa je kružila od ruke do ruke dok je Gage nije preuzeo. Bitno je ono što je uslijedilo — čuvao ju je u trenutku kad je imao zadatak uništavati upravo takve knjige.

Što ovo govori o današnjem vremenu

Priča ima jasnu suvremenu dimenziju. Kad institucije, bilo vjerske bilo državne, proglase određeno znanje opasnim, mehanizmi cenzure rijetko funkcioniraju potpuno. Ljudi na pozicijama moći — čak i oni koji formalno provode tu cenzuru — ponekad su ti koji potajno čuvaju ono što se naređuje uništiti. Pitanje koje izvor ne postavlja glasi: koliko je knjiga, dokumenata i znanja kroz povijest spašeno upravo zato što je netko na pogrešnoj strani povijesti odlučio ne poslušati?

Istraživači Katie Walter i James Wade nadaju se da će njihov nalaz omogućiti daljnje praćenje Gageovih koraka kroz razdoblje raspuštanja samostana. Njihov rad objavljen je u časopisu Notes and Queries, a dio rukopisa i danas se čuva u arhivu u Brightonu — šest fragilnih stranica koje svjedoče o tome da se vrijedno znanje ponekad prenosi tiho, mimo svake naredbe.