Dijete se ne rađa dovršeno – Priroda ga nakon rođenja programira prema svijetu u koji je stiglo

Mozak, imunitet, mikrobiom i stresni sustav novorođenčeta ne dolaze na svijet kao dovršeni mehanizmi. Oni se tijekom prvih godina neprestano prilagođavaju okolini, a upravo bi u tome mogao ležati dio tajne ljudskog talenta, karaktera i sposobnosti.

Upravo se u tome krije jedna od najfascinantnijih osobina ljudske prirode. Evolucija nije pokušala unaprijed predvidjeti svaki mogući svijet u kojem će čovjek živjeti. Umjesto toga stvorila je organizam sposoban promatrati vlastitu okolinu, reagirati na nju i tijekom razvoja mijenjati način na koji funkcionira.

Dijete se može roditi među pustinjskim nomadima, na sjeveru Europe, u afričkoj savani, u velikom gradu ili na siromašnom hercegovačkom kršu. Geni ne mogu unaprijed znati hoće li mu trebati sposobnost snalaženja u planinama, život uz more, svakodnevni rad sa životinjama ili život među milijunima ljudi. Zato je ljudski razvoj nevjerojatno plastičan.

Mozak nije gotov stroj nego mreža koja se neprestano preuređuje

Mozak novorođenčeta nipošto nije prazna ploča. Osnovna arhitektura postoji prije rođenja, ali nakon dolaska na svijet počinje razdoblje intenzivnog stvaranja, jačanja i uklanjanja neuronskih veza. Sinapse koje se redovito koriste imaju veću mogućnost jačanja, dok se dio slabije korištenih veza tijekom razvoja postupno reducira.

To znači da iskustvo ne predstavlja samo zbirku uspomena spremljenih negdje u mozgu. Iskustvo sudjeluje u izgradnji samog sustava koji će kasnije te informacije obrađivati. Dijete koje svakodnevno sluša određeni jezik, promatra određena lica ili se kreće određenim prostorom postupno postaje specijalizirano upravo za takvu vrstu svijeta.

Mozak tako neprestano prima statistiku iz okoline. Koji se zvukovi ponavljaju, koji pokreti donose rezultat, koje stvari predstavljaju opasnost, što izaziva pažnju i što je potrebno ignorirati. Velik dio tog procesa događa se bez svjesnog razmišljanja, ali posljedice mogu ostati prisutne godinama.

Imunitet radi nešto iznenađujuće slično

I imunološki sustav novorođenčeta ulazi u svijet koji tek treba upoznati. Dijete nije rođeno bez imuniteta, ali njegov obrambeni sustav sazrijeva upravo kroz susrete s hranom, mikroorganizmima, ljudima, životinjama, okolišem i tisućama različitih molekula koje svakodnevno ulaze u tijelo.

Organizam pritom mora riješiti iznimno težak problem. Ne smije reagirati na sve što je strano jer bi takav sustav ubrzo počeo napadati bezopasne stvari. Istodobno mora prepoznati stvarne prijetnje. Zato se imunološki sustav od samog početka života nalazi u procesu učenja, tolerancije, obrane i finog podešavanja.

Važnu ulogu u tome ima mikrobiom, ogromna zajednica mikroorganizama koja nastanjuje crijeva i druge dijelove tijela. Njegov razvoj ovisi o prehrani, okolini, ljudima s kojima dijete dolazi u kontakt, životinjama, higijenskim uvjetima i mnogim drugim čimbenicima koji se razlikuju od kraja do kraja.

Čak i stresni sustav pokušava procijeniti kakav je svijet

Tijelo također registrira koliko je okoliš predvidljiv, koliko često dolazi do opasnosti i koliko brzo nakon stresa ponovno nastupa sigurnost. Hormonalni sustavi i živčane mreže uključene u reakcije na prijetnju prilagođavaju se iskustvu i pokušavaju organizam pripremiti za uvjete koji se najčešće ponavljaju.

Ako je okolina uglavnom stabilna, organizam može razvijati drukčiju strategiju nego u svijetu u kojem se neprestano pojavljuju nepredvidive prijetnje. Nijedan od tih procesa nije svjesna odluka djeteta. Riječ je o biološkom podešavanju sustava koji iz ranih iskustava pokušava procijeniti što će mu kasnije biti potrebno.

U tom smislu novorođenče kao da svom okolišu postavlja vrlo jednostavno pitanje: “Kakav je ovo svijet?” Svaki sljedeći mjesec pruža novi dio odgovora, a tijelo prema tim informacijama neprestano korigira način na koji raspoređuje pažnju, energiju i biološke resurse.

Zašto bi priroda izabrala upravo takvo rješenje?

Čovjek je tijekom povijesti naselio gotovo nevjerojatan raspon okoliša. Živjeli smo među ledom, u pustinjama, tropskim šumama, visokim planinama, plodnim ravnicama, na otocima i na kamenitim područjima na kojima je potrebno racionalno koristiti gotovo svaki dostupni resurs.

Bilo bi evolucijski vrlo skupo i praktički nemoguće unaprijed u genima programirati idealno ponašanje za svaki takav okoliš. Mnogo učinkovitije rješenje jest stvoriti organizam koji tijekom ranog razvoja može procijeniti lokalne uvjete i dio svojih sustava prilagoditi upravo njima.

To nije dokaz da okoliš može proizvesti bilo kakvu osobu iz bilo kakvog djeteta. Geni postavljaju ograničenja, predispozicije i početne razlike. Međutim, konačan rezultat nastaje kroz neprestano međudjelovanje početne biologije i stvarnog svijeta u kojem dijete raste.

Može li težak okoliš razvijati poseban način razmišljanja?

Ovdje dolazimo do pitanja koje je mnogo zanimljivije od uobičajene rasprave o tome jesu li sposobnosti urođene ili stečene. Zamislimo dijete koje odrasta u kraju gdje se voda mora pažljivo čuvati, hrana racionalno rasporediti, udaljenosti dobro procjenjivati, a svaki predmet popravljati jer zamjena možda ne postoji.

Takav okoliš svakodnevno proizvodi male praktične probleme. Koliko nečega imamo, koliko će trajati, koji je put sigurniji, što možemo popraviti, što je važno, a što možemo zanemariti. Dijete godinama sudjeluje u svijetu koji od njega stalno traži procjenjivanje posljedica i razlikovanje korisnog od beskorisnog.

Nije potrebno tvrditi da će takav kraj automatski proizvoditi matematičare. Mnogo je realnije pretpostaviti da bi mogao snažnije trenirati određene mentalne procese poput sistematiziranja, prostorne procjene, planiranja, traženja pravilnosti, racionalnog raspolaganja resursima i eliminiranja nepotrebnih mogućnosti.

Sve su to sposobnosti koje kasnije mogu biti korisne u matematici, tehnici, mehanici ili inženjerstvu. Okolina u tom slučaju ne stvara talent iz ničega, ali može tijekom tisuća svakodnevnih situacija stalno aktivirati upravo onu vrstu razmišljanja za koju neko dijete već ima nešto veću predispoziciju.

Drugo dijete može živjeti u potpuno drukčijem kognitivnom svijetu

Dijete obrtnika svakodnevno može gledati kako se drvo reže, metal oblikuje, kamen obrađuje, tkanina slaže ili boja nanosi na površinu. Njegova svakodnevica tada prirodno aktivira finu motoriku, opažanje proporcija, razlikovanje tekstura, procjenu prostora i vezu između oka i ruke.

U glazbenoj obitelji ista priča poprima sasvim drugi oblik. Dijete godinama sluša ritam, melodiju, intonaciju i harmoniju prije nego što uopće zna objasniti što ti pojmovi znače. Mozak se pritom neprestano izlaže pravilnostima koje za drugo dijete možda gotovo ne postoje.

Zbog toga možda nije dovoljno pitati je li neko djetinjstvo bilo bogato ili siromašno. Mnogo je zanimljivije pitati čime je bilo bogato. Jedan okoliš može biti financijski siromašan, ali kognitivno iznimno zahtjevan. Drugi može biti vizualno bogat, treći glazbeno, četvrti prostorno ili socijalno.

Talent možda počinje kao vrlo mala razlika

Zamislimo dvoje djece među kojima u početku postoji tek mala razlika. Jedno nešto lakše prepoznaje prostorne odnose, drugo bolje razlikuje tonove, a treće duže održava pažnju na problemu koji ga zanima. Takve razlike u ranom djetinjstvu mogu biti gotovo nevidljive odraslim promatračima.

Dijete ipak vrlo brzo otkriva što mu predstavlja zadovoljstvo i što mu uspijeva. Ako mu određena aktivnost ide nešto lakše, češće će joj se vraćati. Čestim ponavljanjem postaje još bolje, zbog čega aktivnost postaje još privlačnija, a okolina počinje prepoznavati sposobnost i nuditi dodatne prilike.

Tako nastaje svojevrsna razvojna spirala. Mala predispozicija vodi prema većoj količini iskustva, iskustvo povećava sposobnost, veća sposobnost povećava motivaciju, a motivacija dovodi do još više iskustva. Nakon deset ili dvadeset godina početna mala razlika može izgledati kao ogromna urođena prednost.

Kada tada vidimo vrhunskog matematičara, slikara ili glazbenika, lako kažemo da je jednostavno “rođen takav”. Vjerojatno postoji snažna urođena komponenta, ali između rođenja i vrhunskog rezultata nalaze se milijuni podražaja, ponavljanja, neuspjeha, korekcija i malih odluka koje su oblikovale razvoj.

Kultura može biti most između jedne generacije i druge

Priča postaje još zanimljivija kada isti način života traje stoljećima. Roditelji djeci ne prenose samo gene. Prenose način rada, vrijednosti, očekivanja, strahove, navike i način na koji se rješavaju problemi. Dijete ulazi u kulturni sustav koji je postojao mnogo prije njegova rođenja.

Stočar ne mora svom sinu održati predavanje o prostornom zaključivanju. Dovoljno je da ga godinama vodi kroz isti teren, uči ga procjenjivati udaljenosti, ponašanje životinja, vrijeme i raspoložive resurse. Dijete tako preuzima kognitivne obrasce kroz praksu, bez potrebe da ih ikada nazove stručnim nazivima.

Slično vrijedi za obitelji glazbenika, obrtnika, trgovaca ili moreplovaca. Svaka od njih može stvarati okolinu u kojoj se određene sposobnosti svakodnevno koriste, cijene i prenose. Nakon nekoliko generacija takav način razmišljanja može postati toliko normalan da ga zajednica počinje doživljavati gotovo kao dio vlastitog karaktera.

Tek nakon mnogo generacija otvara se pitanje prirodne selekcije

Razvojna prilagodba može nastati tijekom jednog života. Za to nisu potrebne genetske promjene u populaciji. Prirodna selekcija djeluje na potpuno drukčijoj vremenskoj skali i zahtijeva da određene nasljedne osobine tijekom velikog broja generacija utječu na preživljavanje ili reproduktivni uspjeh.

Ako je neki kraj stoljećima nagrađivao preciznije planiranje, bolje prostorno snalaženje ili racionalnije upravljanje resursima, legitimno je postaviti pitanje je li takav okoliš dugoročno stvarao i određene selekcijske pritiske. To je zanimljiva hipoteza, ali kod složenih ljudskih sposobnosti takve je procese iznimno teško odvojiti od kulture i razvoja.

Mnogo je sigurnije reći da bi kroz dugo razdoblje mogla djelovati tri procesa istodobno: razvojna prilagodba pojedinca, kulturni prijenos između generacija i eventualna biološka selekcija. Njihove se posljedice s vremenom mogu toliko ispreplesti da više nije jednostavno odrediti gdje završava kultura, a gdje počinje biologija.

Možda smo cijelo vrijeme postavljali pogrešno pitanje

Desetljećima se raspravlja o tome jesu li ljudske sposobnosti posljedica gena ili okoliša. Takva podjela možda je jednostavno pregruba. Geni stvaraju organizam koji je sposoban reagirati na okoliš, dok okoliš djeluje upravo preko bioloških mehanizama koje su ti isti geni izgradili.

Čovjek zato nije ni unaprijed dovršeni proizvod genetike ni prazna ploča koju okolina može proizvoljno oblikovati. On je dinamičan sustav koji se neprestano mijenja dok pokušava pronaći najbolji odgovor na uvjete u kojima živi.

Upravo zbog toga pitanje “je li talent urođen ili stečen” možda nije posebno korisno. Mnogo je zanimljivije pitati što se događa kada određena urođena predispozicija tijekom tisuća dana neprestano dolazi u kontakt s okolišem koji upravo tu sposobnost nagrađuje, zahtijeva i svakodnevno trenira.

Prava čarolija nije u savršenstvu nego u prilagodljivosti

Najveće čudo novorođenčeta možda nije činjenica da dolazi na svijet savršeno pripremljeno za život. Upravo je suprotno. Dolazi dovoljno pripremljeno da preživi, ali istodobno dovoljno nedovršeno da se može prilagoditi svijetu koji evolucija nije mogla unaprijed predvidjeti.

Mozak će promatrati koje veze vrijedi pojačati. Imunološki sustav učit će što treba tolerirati, a protiv čega se treba boriti. Mikroorganizmi će naseljavati tijelo, motorika će se prilagođavati prostoru, a pažnja će postupno učiti što je u tom konkretnom svijetu važno.

Možda upravo zato ljudsko dijete tako dugo ovisi o odraslima. Cijena ogromne prilagodljivosti jest dugo razdoblje razvoja, ali nagrada je iznimna sposobnost da ista vrsta može živjeti u gotovo svakom okolišu na Zemlji i u svakom od njih razviti drukčije kulture, vještine i načine razmišljanja.

Dijete se zato ne rađa s konačnim odgovorom na pitanje kakav čovjek treba postati. Priroda mu daje nešto mnogo moćnije: sposobnost da promatra svijet u koji je stiglo, otkrije njegova pravila i tijekom odrastanja prema njima izgradi veliki dio sebe.