Iverak iz finskog jezera zauvijek se preselio u slatku vodu

Rijetko koja riba izazove toliko nedoumice među znanstvenicima kao iverak koji je u finskom jezeru Pulmanki odlučio zauvijek ostati u slatkoj vodi.

Međunarodni tim istraživača potvrdio je da populacija europskog iverka (Platichthys flesus) u jezeru Pulmanki na sjeveru Finske može završiti cijeli životni ciklus u slatkoj vodi, bez ikakvog vraćanja u more na mrijest. To je prvi takav dokaz za vrstu koja se dosad smatrala isključivo morskom, piše u studiji objavljenoj u časopisu Evolution.

Jezero Pulmanki nije obično jezero. Nekadašnji je to fjord Arktičkog oceana koji je nakon posljednjeg ledenog doba ostao odsječen od mora, a danas je s Barentsovim morem povezan riječnim koritom dugim šezdeset kilometara. Upravo ta geografska osobitost čini ga prirodnim laboratorijem za pitanje koje muči biologe već pedeset godina.

Zagonetka stara pola stoljeća

Kad su iverci prvi put zabilježeni u jezeru sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nitko nije znao objasniti njihovu prisutnost. Jedna je mogućnost bila da ribe dolaze u jezero samo radi hrane i vraćaju se u Barentsovo more na mrijest. Druga je bila da su se prilagodile potpuno slatkovodnom životu. Istraživači su sada ponudili odgovor.

Koristili su dvije neovisne metode. Analizom mikrohemije otolita, sitnih koštanih tvorevina u unutarnjem uhu ribe koje tijekom rasta bilježe kemijski sastav voda u kojima je riba boravila, utvrdili su da je većina uzorkovanih iveraka provela cijeli život u slatkoj vodi. Preostale ribe dio su života provele u moru ili bočatoj vodi, što znači da u istom jezeru žive iverci s različitim životnim povijestima.

Druga metoda bila je resekvenciranje cijelog genoma, kojim su usporedili genetske varijacije između iveraka iz Pulmankija i nekoliko morskih lokacija. Rezultati upućuju na to da je prelazak na razmnožavanje u slatkoj vodi vjerojatno složeno genetski uvjetovan, s varijantama na nekoliko kromosoma.

Problem nije tolerancija, nego mrijest

Ključna zamka leži u fiziologiji. Slatkoća ne utječe samo na to može li odrasla riba preživjeti, nego i na to hoće li spermij uopće postati pokretljiv i kako će se jaja razvijati i održavati u vodenom stupcu. Zato je pitanje kako se iverak uspješno mrijesti u uvjetima koji to istoj vrsti onemogućuju u cijelom ostatku njezina areala.

„Sljedeće je pitanje kako se uspješno razmnožavaju u uvjetima koji europskom iverku to onemogućuju u ostatku rasprostranjenosti”, rekao je profesor Juha Merilä sa Sveučilišta u Hong Kongu. Njegov kolega Paolo Momigliano sa Sveučilišta u Tusciji dodaje da je nalaz upečatljiv upravo zato što reprodukcija postavlja izazove koji nadilaze puku toleranciju na slatku vodu.

Studija je započela kao licencijatski rad Thais Ferreira-Araújo na Sveučilištu u Helsinkiju, pod mentorstvom Momigliana, Petrija Kemppainena i Meriläa, a uključila je istraživače iz Italije, Hong Konga, Australije, Portugala i Finske.

Zašto je to važno i što se prešućuje

Prelasci između morskog i slatkovodnog okruženja često vode reproduktivnoj izolaciji, pa je populacija iz Pulmankija sustav za proučavanje jednog od procesa koji mogu dovesti do nastanka novih vrsta. Iverci s različitim životnim povijestima žive u istoj arktičkoj regiji i genetski su ukupno gledano slični, što istraživačima omogućuje da precizno izdvoje svojstva i genetske promjene povezane s tom tranzicijom.

Ovdje valja postaviti pitanje koje istraživački tim nije postavio: ako se jedna morska vrsta prilagodi potpuno slatkovodnom životu u samo nekoliko desetljeća izolacije, koliko su pouzdane projekcije o „osjetljivosti” morskih vrsta na promjene okoliša na kojima se temelje ribarstvene politike i kvote?

Iverak je, naime, komercijalno važna vrsta u europskim vodama, a upravljanje njegovim stokovima počiva na pretpostavci da je mrijest vezan uz more. Ako ta pretpostavka ne vrijedi za sve populacije, procjene obnavljanja stoka mogu biti pogrešne. To je pitanje od praktične važnosti za ribare na Atlantiku i u Baltiku, a ne samo za evolucijske biologe.

Nalaz također pokazuje koliko su lokalno znanje i domaća znanost neophodni. Finsko jezero, finska riba, finska sveučilišna infrastruktura — bez toga ove studije ne bi bilo. To je argument za ulaganje u vlastite istraživačke kapacitete, a ne za oslanjanje na rezultate koji dolaze izvan nacionalnih okvira i često služe tuđim interesima.

Ostaje i otvoreno pitanje granica prilagodbe. Ako iverak može završiti cijeli ciklus u slatkoj vodi, koliko je takvih populacija ostalo nezabilježeno u drugim izoliranim jezerima i riječnim sustavima? Odgovor na to pitanje mogao bi promijeniti način na koji gledamo na morske vrste općenito — ne kao na fiksne kategorije, nego kao na organizme sa znatno većom plastičnošću nego što im priznajemo.