Njemačko ministarstvo gospodarstva, koje vodi Katherina Reiche, pripremilo je zakon prema kojem će se nove kućne solarne instalacije od 1. siječnja 2027. moći priključiti na mrežu s najviše 50 posto instalirane snage. Deset kilovata na krovu, koliko je njemački prosjek, znači da u mrežu nikada neće moći otići više od pet kilovata. Ograničenje vrijedi trajno i ne može ga se zaobići pametnim brojilom, kako je dosad bilo moguće. Zakon je prošao sjednicu vlade 29. srpnja, a prvo čitanje u Bundestagu održano je u četvrtak, 24. rujna.
Ista svrha, dva različita instrumenta
Pariz nije uveo nikakav plafon na predaju struje u mrežu. Umjesto toga je uredbom od 1. lipnja 2026. otkupnu cijenu viška struje srušio na 1,1 cent po kilovatsatu za sve instalacije do 100 kilovata, a ukinuo je i premiju za samopotrošnju. Početkom 2025. isti je kilovatsat vrijedio 12,69 centi, nakon ožujka te godine pao je na četiri centa. Uz reguliranu cijenu struje od oko 20 centi, prodaja vlastite proizvodnje donosi osamnaest puta manje nego njezino zadržavanje.
Rezultat je u obje zemlje isti: tko ima bateriju, pumpu topline i električni automobil, prolazi dobro. Tko je pokrio cijeli krov okrenut jugu i računao na prodaju, ostao je s predimenzioniranim sustavom i računicom koja se ne zatvara. Njemački izračuni pokazuju da instalacija od deset kilovata bez baterije gubi između 12 i 16 posto godišnje proizvodnje, dok s pametno vođenom baterijom od deset kilovatsati gubitak pada na oko jedan posto.
Baterija kao obvezna oprema, a ne dodatak
Njemačka nije prvi put uvela ograničenje. Pravilo od 70 posto postojalo je do 2022., a limit od 60 posto vratio se u veljači 2025. za instalacije bez pametnog brojila. Razlika je u tome što se ovaj put ograničenje više ne može izbjeći nadogradnjom brojila. Službeno obrazloženje govori o izglađivanju podnevnih vrhunaca, kada veleprodajna cijena pada na nulu ili u minus.
No s otkupnom cijenom od 7,7 centi i maloprodajnom od 30 do 40 centi, Nijemac je i prije ovog zakona imao razlog da struju potroši, a ne proda. Ograničenje zapravo čini bateriju obveznom opremom za svakoga tko ne želi ništa izgubiti.
Ovdje se otvara pitanje koje se u obje zemlje zaobilazi: ako je cilj potrošiti vlastitu struju, zašto se građanima ne omogući jednostavan otkup i pohrana viška pod pristojnim uvjetima, nego ih se prisiljava na vlastito skladištenje? Baterija košta, a njezina proizvodnja i recikliranje terete okoliš i novčanik kućanstva.
Zajednički imenitelj: kućanstvo kao tampon zona
Obje politike vode istom cilju — da kućanstvo samo pojede svoju proizvodnju i time rastereti mrežu u podnevnim satima. Njemačka je metoda brutalna, ali čitljiva: pravilo je napisano, izračunato i instalater može dimenzionirati sustav prema njemu. Francuska je isti učinak postigla cijenom koja prodaju čini besmislenom, bez zakona i bez diranja u pretvarač.
Ono što ni jedno ni drugo ne rješava jest pitanje vlasništva nad energetskom infrastrukturom. Dok god je mreža u rukama operatera koji posluju po tržišnim pravilima, a kućanstvo snosi trošak baterije i gubitka, teret prilagodbe pada na onoga s najmanje moći u lancu. Hrvatska, koja tek gradi okvir za vlastitu solarnu proizvodnju, mogla bi iz oba primjera izvući pouku prije nego što se upusti u isti eksperiment.