Reforma je razotkrila ono što se godinama prešućivalo: Enedis, operator distribucijske mreže, otkupljivao je višak sunčeve energije po simboličnoj cijeni, dok je isti kilovatsat iz mreže građaninu naplaćivao oko dvadeset centi. Razlika od devetnaest centi po kilovatsatu nije tržišna slučajnost — to je poticaj da građanin proizvede, a sustav prisvoji.
Rješenje koje se u Francuskoj sada masovno traži zove se solarni router. Uređaj koji se ugrađuje u razvodni ormar i uz pomoć strujnog kliješta prati kad električna energija prelazi u mrežu, pa u tom trenutku uključuje bojler ili drugi veliki potrošač. Umjesto da se višak preda besplatno, on se troši u kući.
Umjesto baterije – pametno trošenje
Cijena je ključna razlika prema baterijama za pohranu. Sam router stoji između 150 i 300 eura, a s ugradnjom između 250 i 700 eura, dok baterija od dva kilovatsata počinje od 600 eura. Za kućanstvo koje tako zagrijava vodu, ušteda se kreće oko 300 eura godišnje, pa se uređaj isplati u roku od jedne do tri godine.
Baterija pohranjuje energiju za kasnije, router je troši odmah. Prvo je skuplje i zahtijeva aplikaciju i parametriranje, drugo je jednostavnije, ali radi samo ako dnevni višak ne premašuje ono što bojler može apsorbirati. Za većinu kućanstava s klasičnim bojlerom na grijač, router je racionalniji izbor; toplinske pumpe zahtijevaju posebno prilagođen model.
Francuska je ovim potezom priznala nešto što se u Hrvatskoj još ne želi priznati: mreža ne služi građanima nego obrnuto. Domaći proizvođač struje iz sunca danas je u poziciji da svoj proizvod mora pokloniti onome tko ga je prisiljen kupovati natrag po dvadeset puta višoj cijeni.