Virtualne elektrane mogle bi usporiti rast cijena struje

Umjesto da baterije u kućanstvima služe isključivo za vlastite potrebe, energetske tvrtke ih sve više povezuju preko zajedničke platforme i njima upravljaju kao jednim postrojenjem. Deseci tisuća malih spremnika tako postaju virtualna elektrana koja može reagirati na potrebe mreže: predati struju u vrijeme najveće potrošnje i puniti se kada je cijena niska.

U Francuskoj su poticaji za samoopskrbu ukinuti, a prodaja viška solarne energije donosi sve manje, pa se kućanstva sve češće odlučuju na sustave s baterijama. Upravo te baterije postaju zanimljive i energetskim kompanijama, koje ih sada mogu iskoristiti kao dodatni kapacitet bez gradnje novih elektrana i dugih birokratskih postupaka.

Superciklus cijena i spor odgovor infrastrukture

Prema procjenama Međunarodne agencije za energiju, svjetska potrošnja struje trebala bi do 2030. porasti za 19 posto. Glavni pokretači su elektrifikacija široke primjene i sve veći broj podatkovnih centara. Mreže i proizvodni kapaciteti ne mogu pratiti taj tempo — nova elektrana ili dalekovod čekaju se godinama, a ulaganja su golema.

U tom nesrazmjeru između rasta potražnje i tromosti novih kapaciteta uskaču decentralizirani izvori. Antonio Occhionero, kanadski investitor specijaliziran za energetsku tranziciju, u kolumni objavljenoj 7. rujna na Reutersu tvrdi da bi cijene struje mogle trajno ostati visoke, i to ponajprije zbog rasta potražnje, a ne samo zbog poremećaja izazvanih sukobom Irana i SAD-a.

Baterije same ne proizvode struju, pa ne mogu izravno odgovoriti na rast potrošnje. Ono što mogu jest smanjiti potrebu za novim kapacitetima koji bi pokrivali vršna opterećenja. Virtualna elektrana tako može zamijeniti klasičnu vršnu elektranu i odgoditi skupa pojačanja mreže — bez velikih investicija i bez dugih rokova gradnje.

Račun za potrošače i pitanje kontrole

Occhionero procjenjuje da bi se uštede s vremenom mogle „preliti na tarife svih potrošača”. U Velikoj Britaniji već postoje primjeri u kojima kućanstva s baterijama prodaju struju energetskim kompanijama i zarađuju nekoliko stotina eura mjesečno.

Ovdje se otvara pitanje koje izvještaj ne postavlja: kome ide korist od agregacije? Ako platformom upravlja veliki energetski dobavljač, kućanstvo postaje sitni dobavljač kapaciteta, a glavni dio marže zadržava kompanija. Bez jasnih pravila o vlasništvu nad podacima i o cijeni usluge, „virtualna elektrana” može završiti kao još jedan alat za centralizaciju prihoda u rukama onih koji već kontroliraju tržište.

Pouka dvostruka. S jedne strane, kućne baterije i solar mogu rasteretiti mrežu i smanjiti uvoz struje. S druge, ako se agregacija prepusti stranim dobavljačima i bankama, građani će i dalje plaćati valutnu klauzulu i visoke marže, a domaći kapital neće imati koristi.

Zato bi svaka ozbiljna energetska politika morala postaviti uvjete: većinski domaće vlasništvo nad platformama za upravljanje baterijama, transparentne cijene i parlamentarni nadzor nad energetskim tržištem. U protivnom će i ova tehnološka prilika završiti kao i mnoge prije nje — kao izvor zarade za one koji već drže poluge moći.