Središnje banke kupuju zlato više nego ikad, a ne smiju ga dirati

Upravitelji deviznih pričuva otkrili su paradoks koji bi trebao zabrinuti svakoga tko drži novac u zlatu: što ga više imaju, to ga manje smiju dirati.

Na internom skupu središnjih banaka održanom 10. studenoga jedan europski upravitelj pričuvama opisao je zlato kao politički toksičnu imovinu. „Posjedujemo mnogo zlata, ali nismo u stanju ništa s njim učiniti jer u trenutku kad predložite bilo kakav potez, političari s jedne ili druge strane odmah vas napadnu”, rekao je. „Nitko nije zadovoljan, pa ste gotovo u stanju potpune paralize.”

To nije tehnički problem. To je problem vlasništva i odgovornosti. Zlato je, kako je rekao isti dužnosnik, „jedina stvar koju lokalni političari misle da razumiju iz bilance središnje banke”. Zato svaka odluka o prodaji ili kupnji postaje politička vijest, a središnja banka prestaje upravljati imovinom i počinje upravljati optužbama.

Zlato raste, a pitanje ostaje bez odgovora

Drugi sudionik rasprave istaknuo je da je zlato postalo iznimno privlačno zbog strmog rasta vrijednosti od 2020. godine, ali da nema pojma koliki bi udio portfelja smio zauzimati jer ne postoji „najbolja praksa”. Nitko nije ponudio brojku — ni 5, ni 10, ni 20 posto. To znači da središnje banke kupuju zlato bez metodologije i drže ga bez izlazne strategije.

Treći upravitelj dodao je da zlato nadopunjuje, a ne zamjenjuje klasične likvidne imovine, ali da postoje „nepraktični razlozi”: likvidnost i otežano pokretanje poluga. „Mogle bi postojati ograničenja u pretvaranju fizičkog zlata u gotovinu”, rekao je. Drugim riječima, u krizi je zlato bogatstvo koje ne možete brzo unovčiti.

Ovdje se otvara pitanje koje panel nije postavio: ako središnja banka drži zlato zbog sigurnosti, zašto ga uopće drži u obliku koji se ne može mobilizirati? Odgovor je jednostavan — jer ga drži za scenarij u kojem institucije i ugovori prestaju vrijediti. Ali upravo zato takvo zlato nikada ne smije biti predmetom dnevne politike.

Bijeg od dolara i strah od zamrzavanja imovine

Najzanimljiviji dio rasprave nije bio o zlatu, nego o dolaru. Jedan upravitelj rekao je da je geopolitika prestala biti kratkoročna buka i postala konkretan faktor u raspodjeli pričuva. Njegova institucija smanjila je „jurisdikcijski rizik” — strah od zamrzavanja imovine — prebacivanjem s američkih trezorskih zapisa na nadnacionalne obveznice, kako ne bi morala mijenjati valutu. Rizik sankcija ocijenio je kao „vrlo, vrlo malen”, ali ne nula.

Drugi je smanjio izloženost dolaru za oko pet postotnih bodova i novac preusmjerio u euro, jen, australski i kanadski dolar, zlato i korejski von. Treći je smanjio američke dionice zbog nižih očekivanih prinosa, ali je istodobno povećao američke obveznice jer su one, kako je rekao, najbolja zaštita od pada dionica.

To je proturječje koje vrijedi istaknuti: iste institucije istodobno smanjuju izloženost prema Sjedinjenim Državama i povećavaju ju kroz drugi instrument. Diversifikacija tako postaje ritual, a ne strategija.

Osam posto trezorskih zapisa u rukama fondova

Jedan je upravitelj izrazio nelagodu zbog toga tko uopće drži američke trezorske zapise. Hedge fondovi drže oko osam posto, što bi u trenutku stresa moglo izazvati oštriji skok volatilnosti nego što se očekuje. Istu je ruku podigao i protiv trgovine dionicama povezanima s umjetnom inteligencijom, koju je nazvao „pomalo rastegnutom”.

To je najkonkretnija opomena s panela. Likvidnost američkog tržišta ne počiva na stabilnim vlasnicima, nego na fondovima koji izlaze na prvi znak problema. Ako središnje banke to vide, pitanje je zašto javnost o tome ne čuje ništa.

Jedna je banka produljila horizont raspodjele imovine s pet na deset godina kako bi izbjegla reakcije na kratkoročne geopolitičke oscilacije. Ista je banka priznala da nema plan za veliki tržišni pad jer za to, kako je rečeno, „nema dobrih priručnika”.

Što ovo znači za Hrvatsku

Hrvatska narodna banka ne sjedi za tim stolom, ali posljedice su joj iste. Dok se veliki igrači povlače iz američkih papira i traže sigurnost u fizičkom zlatu, male zemlje ostaju vezane uz valutnu klauzulu i tuđu monetarnu politiku. Ako upravitelji pričuva u Frankfurtu i Londonu priznaju da ne znaju koliko zlata držati ni kako ga unovčiti, kako onda očekivati da će to znati institucija koja o vlastitoj valuti ne odlučuje sama?

Panel je zaključio da ne postoji jedna zamjena za dolar i da se diversifikacija odvija polako, kroz niz valuta. Nekoliko sudionika opisalo je otporan portfelj kao onaj koji ne zahtijeva stalne promjene, a ne onaj koji nikada ne gubi. Priznali su i da su im snažna tržišta možda uljepšala rezultate.

Ostaje pitanje koje nitko nije postavio: ako je zlato politički toksično, zašto ga onda središnje banke kupuju više nego ikad? Odgovor nije u ekonomiji. Odgovor je u nepovjerenju prema političarima koji o njemu odlučuju — i to je jedina prognoza s kojom se svi na tom panelu mogu složiti.