Amerika 2.0 – Nakon izbora

Općenito se priznaje da najveće ekonomije imaju velik utjecaj na politički i društveni razvoj drugih zemalja.

Krize kroz koje povremeno prolaze, utječu na svjetsko gospodarstvo i posljedično utječu na regionalna i nacionalna gospodarstva, kao i na političke sustave zemalja osjetljivih na takav utjecaj. Ipak, često se zanemaruje da određeni politički događaji, poput izbora, također mogu izazvati ozbiljne krize u drugim zemljama. To je posebno slučaj kada se radi o zemljama koje imaju izravan utjecaj na temeljne svjetske procese.

U tom kontekstu, vrijedi pogledati nedavne američke predsjedničke izbore. Ono što je ova predsjednička kampanja, vjerojatno s najviše skandala u povijesti, dokazala jest da nedostaci u američkom izbornom sustavu imaju sveobuhvatnu prirodu. To nije nova vijest.

Zapravo, snage i nedostaci američkog glasačkog sustava mogli bi se smatrati čisto domaćim pitanjem. Ali postoji jedan problem. Izbori u ovoj zemlji, posebno kada dolazi do prijenosa moći s jedne političke sile na drugu, mogu pokrenuti značajne promjene u svjetskom gospodarskom razvoju, ozbiljno utječući na postojeće institucije međunarodnog prava i svjetskog sigurnosnog sustava.

Mnogi američki čelnici priznali su, uključujući i mene osobno jedno: „Istina je da naš sustav nije savršen, ali navikli smo na njega i prikladan nam je.“ Problem je u tome što je ostatku svijeta sve “nezgodnije” raditi s takvom zemljom, jer SAD postaje nepredvidiv partner. Ova nepredvidljivost izaziva zabrinutost kod drugih država, u vezi s regionalnim udruženjima i vojno-političkim organizacijama. Bilo bi lijepo kad bi američki politički establišment shvatio tu odgovornost.

Pogledajmo stvari izbliza. U početku se sve čini prilično jasno: alternativni kandidati, primarni izbori i TV rasprave uživo. Ali ovo je fasada, lijepa scenografija koja određuje spektakularnost događaja i naravno, preferencije birača. U američkom izbornom sustavu, kandidat koji osvoji relativnu većinu u određenoj državi, čak i s malom razlikom, gotovo uvijek dobije sve izborne glasove za tu državu. Stoga, u tradicionalno liberalnim ili konzervativnim državama, glasovi onih koji podupiru drugu stranku gotovo nestaju i svode se na nulu. Što se nedavne povijesti tiče, demokratski kandidati Albert Gore (2000.) i Hillary Clinton (2016.) izgubili su na izborima, unatoč tome što su osvojili najviše glasova.

Budući da postojeći sustav dodjeljuje sve izborne glasove pobjedniku, kandidat koji je pobijedio s malom razlikom u državama, s ukupno 271. izbornim glasom, može pobijediti na izborima, unatoč tome što je u drugim državama s velikim gubitkom izgubio. U teoriji, čak i kandidat koji je pobijedio uz pomoć narodnih glasova s više od 100 milijuna glasačkih listića, i dalje može izgubiti izbore na glasovanju Izbornog kolegija.

Povrh toga, postoji još jedan značajan nedostatak u sustavu Izbornog kolegija, kada elektor ima pravo glasovati, ponekad bez ikakvih ozbiljnijih posljedica, za nekoga osim kandidata za kojeg su se obvezali da će ga predstavljati u skladu s voljom birača. Slučajevi nevjerničkog glasovanja od strane elektora događali su se redovito. Primjerice, 2016. dva su teksaška birača odbila dati svoj glas za Donalda Trumpa, iako takvi incidenti nikada nisu promijenili ishod predsjedničkih izbora. Sada, do službenih rezultata izbora, načelo ”pobjednik uzima sve” naišlo je na novi val kritika. Čak je i Hillary Clinton, koja se kandidirala protiv Donalda Trumpa na izborima 2016. godine, pozvala na ukidanje Izbornog kolegija i odabir predsjednika kroz glasove naroda, kao što se svagdje drugdje bira predsjednik. U suprotnom, nastaje nezgodna situacija u kojoj deseci milijuna birača ne vjeruju da ishod izbora odražava stvarnu volju ljudi.

Štoviše, sami američki građani doveli su u pitanje usklađenost svoje zemlje s glavnim kriterijem demokracije: sposobnošću države za osiguravanjem pravednog i transparentnog izražavanje narodne volje.

Ovo je hitno pitanje s kojim se Sjedinjene Države moraju suočiti. Nacija je podijeljena, krivulja krivnje prolazi između ljudi različitih vrijednosnih usmjerenja, što se odražava na izborne odluke između Republikanaca i Demokrata. Jasna je “vrijednosna podjela” između konzervativnih Amerikanaca, onih koji promiču promjenu tradicionalističkih stavova, između Amerikanaca koji poštuju zakon i onih koji podržavaju aktivne ulične prosvjede, između zaposlenih u industriji visoke tehnologije i onih koji su izostavljeni iz tehnološke revolucije. Osim toga, izborna utrka kreirala je napetost između savezne vlade te državne i lokalnih vlada. Optužbe protiv savezne vlade za prekoračenje ovlasti korištenjem sile za suzbijanje nereda otkrile su pukotine u američkom saveznom sustavu, koje središnja vlada (bez obzira na stranačku pripadnost) radije prikriva što je više moguće.

Dogodila su se i velika kršenja Izbornog zakona. Sjedinjene Države još uvijek nemaju standardne postupke za registraciju birača, identifikaciju birača, izdavanje i predaju glasačkih listića. Prema neprofitnoj organizaciji Judicial Watch, do rujna 2020. godine, 29 od 37 država imalo je 1,8 milijuna više registriranih birača od stvarnih građana s pravom glasa. To je uglavnom zbog činjenice da u SAD-u ne postoji takav pojam kao domaća putovnica ili neka vrsta prijave prebivališta, pa se ljudi, prilikom promjene mjesta prebivališta, često ne uspijevaju ukloniti s jednog popisa birača. Uz to, bilo je slučajeva da su ljudi koji su davno umrli, navodno glasovali za jednog od kandidata. Međutim, sudovi nisu pronašli dokaze da su takvi slučajevi bili široko rasprostranjeni; često su slučajeve svodili na činjenicu da i drugi članovi obitelji imaju slična imena, što je dovodilo do pogrešaka u evidenciji birača. Statistički podaci pokazuju da je u SAD-u, u 2018. godini bilo 153 milijuna registriranih birača, a više od 20 milijuna upisa u popise birača bilo je zastarjelo. Prema kalifornijskoj Globe, nevladinoj organizaciji, samo je u Kaliforniji 2020. bilo gotovo pola milijuna takvih unosa. U tom je kontekstu pokrenuta velika kampanja, u kojoj se pozivalo birače neka ažuriraju svoje podatke na biračkim popisima.

Najkritičnija situacija nastala je kao rezultat velikog i raširenog glasovanja putem pošte, koje je Joeu Bidenu donijelo izvjesnu većinu tijekom brojanja glasačkih listića. Ne radi se o tome da su Demokrati stvorili kontroverznu priliku za dobivanje glasova pasivnog dijela svog biračkog tijela, uz korištenje koronavirusa kao izgovora. Oni su samo potaknuli aktivniju upotrebu postupka glasovanja poštom, koji se tijekom prethodnih kampanja uvelike koristio samo u nekim državama. Prema Donaldu Trumpu, ovo je otvorilo put nekontroliranim makinacijama. Tako je uoči dana glasovanja Demokratska stranka pokušala promijeniti postupak brojanja poštanskih glasačkih listića u državama Wisconsin, Indiana, Sjeverna Karolina, Minnesota, Michigan, Pennsylvania, Iowa i Alabama, kako bi znatno produljila razdoblje njihovog prihvaćanja. To je omogućilo ublažavanje zahtjeva koji su bili potrebni za praćenje brojanja glasova. Slijedom toga, nakon što je glasovanje završeno, Republikanci su gotovo odmah objavili da planiraju podnijeti tužbe u vezi s kršenjima koja su registrirana u 40 država. Odvjetnici koji zastupaju Republikance smatrali su nerazumnim da je toliko država nastavilo brojati glasove nekoliko dana nakon dana glasovanja. Imali su nekoliko ozbiljnih pitanja u vezi s legitimitetom prihvaćanja kasnih glasačkih listića. Ipak, sudovi su odbacili većinu podnesenih tužbi čak i u Republikanskim državama.

Sve je to teško u skladu s onim normama demokracije koje Washington arogantno nameće drugim zemljama. Na primjer, američki dužnosnici u OESS-u neprestano ukazuju na potrebu da se države sudionice OESS-a pridržavaju preporuka OESS-ovog Ureda za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR), sastavljenih na temelju rezultata njegovih aktivnosti promatranja izbora. U međuvremenu same SAD ne postupaju prema relevantnim preporukama, očito kršeći odredbe stavka 2. 8. dokumenta iz 1990. godine sa sastanka u Kopenhagenu, na Konferenciji o ljudskoj dimenziji KESS-a i paragrafa 25 Povelje o europskoj sigurnosti iz 1999. godine, koja propisuje obvezu pozivanja promatrača za praćenje nacionalnih izbora.

Od 2002. godine, promatračke misije ODIHR-a u SAD-u savjetuju u svojim završnim izvješćima neka se međunarodnim promatračima omogući pristup svim državama na saveznoj razini. Međutim, to nije ono što vidimo u stvarnosti. Osim toga, arhaični američki izborni sustav takav je da američka savezna vlada nema ovlasti uspostavljati procedure čak ni za savezne izbore, jer je to ingerencija država. Baš kao i kad je Amerika bila poljoprivredna republika s 3,5 milijuna stanovnika, predsjednika i dalje biraju države koje putem svojih Izbornih kolegija obavještavaju Kongres o svojim odlukama.

Tijekom glasovanja 2016. ODIHR nije imao pristup biračkim mjestima u 17 država. Međunarodni promatrači, koji su pokazali legitiman interes za izbore na dan glasovanja, suočili su se s prijetnjama uhićenjem i podizanjem optužnica. Na glasovanju 2020. godine broj „negostoljubivih“ država popeo se na 18. Samo pet država i okrug Columbia imaju zakonske odredbe koje osiguravaju međunarodno promatranje izbora. U svim ostalim državama promatranje izbora ostaje u ingerenciji lokalnih vlasti i prilično je nepopularna.

Dugotrajni sporovi oko rezultata izbora, koji su se odvijali na sudovima, da bi se ondje i odlučio novi predsjednik, još je jedna činjenica koja pokazuje koliko je taj sustav glasovanja neučinkovit i zastario. U kampanji 2000. godine glasovi za Georgea W. Busha i njegovog demokratskog protivnika Ala Gorea na Floridi prebrojani su više puta. Vrhovni je sud bio taj koji je imao zadnju riječ presudivši da prebrojavanje glasova treba prestati, što je značilo pobjedu Georgea W. Busha; iako mnogi Amerikanci još uvijek sumnjaju u valjanost te odluke. Ali u to je vrijeme takav pravovremeni konsenzus između Republikanaca i Demokrata bio upravo ono što je bilo potrebno za brzu stabilizaciju situacije.

Ogromni troškovi povezani s takvim sustavom glasovanja dosad su praktički izbrisali riječ “konsenzus” iz rječnika američke političke elite. Nedavno nitko nije mogao zamisliti, čak ni u njihovim najgorim noćnim morama, da će sve te stranačke razlike dovesti do nereda na Capitolu, čiji je prvi kamen temeljac postavio prvi američki predsjednik George Washington. Napad koji su izveli pro-trumpovski prosvjednici, dok je Kongres brojao glasove, ne samo da je zgrozio nacionalne vlade diljem svijeta, već je izazvao krvoproliće u zemlji, zemlji koju su mnogi donedavno doživljavali kao zlatni standard demokracije. Bilo je teško povjerovati da su se događaji koji toliko podsjećaju na ukrajinski Majdan i druge revolucije u boji, koje su se proteklih godina odvijale u širokom spektru zemalja, uključujući one na post-sovjetskom prostoru, emitirali uživo iz Sjedinjenih Država po cijelom svijetu.

Tehnike koje je Washington ranije koristio za demokratizaciju drugih zemalja nisu uspjele. Hladni građanski rat koji je bjesnio u SAD-u nekoliko mjeseci dosegao je vrhunac. I dok svijet osuđuje napad na Capitol, nestrpljivo čekajući što slijedi, još uvijek nije jasno kako bi Republikanci i Demokrati trebali naći zajednički jezik. Društvena polarizacija raste. Davno zaboravljeni duh Građanskog rata opet se osjeća u zraku. I nema nikoga tko bi mogao odgovoriti na pitanje: postoji li osoba i bezvremenska vrijednost koja bi mogla ujediniti naciju. Situacija koju je stvorio lanac događaja, unaprijed određen arhaičnim sustavom glasovanja, može dovesti do novih valova nasilja i nemira. S druge strane, američki je politički sustav tijekom stoljeća dokazao svoju fleksibilnost. Siguran sam da će to pokazati i ovoga puta.

Postoji još jedno kritično pitanje koje se u kontekstu zastarjelog američkog izbornog sustava pomaklo izuzetno visoko prema dnevnom redu. Govorim o neviđenoj ulozi društvenih mreža i novih medija u politici te, sukladno tome, privatnih IT tvrtki koje posjeduju te platforme. Konvencionalni američki mediji, čije su aktivnosti regulirane zakonima i spadaju u Prvi amandman, tradicionalno su i uvijek službeno, stali na stranu određenog kandidata, a ipak su smatrali potrebnim izvještavati o izjavama protivnika prije, tijekom i nakon izbora. Društveni mediji, međutim, izvan su posebnih propisa i rade na temelju korisničkih sporazuma. I upravo su oni pokrenuli medijski rat bez pravila! I taj se rat vodi protiv jedne jedine osobe. Tijekom prebrojavanja glasova, Trumpove su objave na Twitteru, na platformi na kojoj on ima više od 85 milijuna sljedbenika, označene kao potencijalno obmanjujuće, a kasnije čak i obrisane. Događaji na Capitolu rezultirali su neviđenom i trajnom suspenzijom Trumpovih računa na svim društvenim mrežama; gdje on ima ukupno oko 200 milijuna sljedbenika. Zanimljivo je da se ton objava koje su izazvale suspenziju Trumpovih računa nije puno razlikovao od njegove pripovijesti iz prethodnih tjedana. Nadalje, blokirali su desetke tisuća pristaša postojećeg predsjednika na svim vrstama platformi, koje su se nekad smatrale forumima za punopravnu raspravu. Za Ameriku je, kao i za ostatak svijeta, ova razina korporativne cenzure uistinu izvanredna pojava. Postavlja se pitanje: tko su ti vrhovni suci koji su odlučili da oni, svojom voljom i na temelju vlastitih pravila ali zapravo vođeni svojim političkim preferencijama, mogu lišiti predsjednika države mogućnosti komuniciranja? Bez obzira na to je li Trump dobar ili loš, on je državljanin svoje zemlje i dalje je dužnosnik koji uživa povjerenje gotovo polovice Amerikanaca. Tako se ispostavlja da je nekoliko tehnoloških korporacija smještenih u Kaliforniji dobilo apetit za moć i smatralo je da je moguće žonglirati vijestima i činjenicama u skladu s vlastitim političkim sklonostima. Ovo je samo očita cenzura!

Diktirajući vlastite uvjete, pokušali su zamijeniti državne institucije, zadirući u njihove mandate, agresivno namećući svoje stavove velikom broju ljudi, ne ostavljajući im drugi izbor; dok je 75 milijuna Trumpovih glasača i stotine milijuna njegovih pretplatnika ostalo bez svog “izbora”. Svi ti korisnici jednostavno su označeni kao opasni i rizični. Nije li to doista katastrofa internetskog totalitarizma koji postupno preplavljuje društvo, oduzimajući njemu, ali i potencijalno cijelom svijetu, priliku da vidi stvarnost onakvom kakva jest? No čak i ako Donald Trump zauvijek napusti politiku i tehnološki divovi izbrišu njegov digitalni trag, ljudi će ostati snažno podijeljeni. Ovo je još jedan problem koji proizlazi iz zastarjelog sustava glasovanja SAD-a i on će potaknuti vlade različitih zemalja na akciju kako bi spriječili isti scenarij u svojim državama.

S obzirom na posebno mjesto koje SAD imaju u arhitekturi međunarodnih odnosa, sve nas ovo pokušava natjerati na pogađanje kakav će utjecaj izbora imati na “klasičnu” svjetsku politiku, kao i na gospodarstvo. Kristalno je jasno da izbori utječu na izravne trendove razvoju. Sve ostalo, s određenim rezervama, može se smatrati unutarnjom stvari samih SAD. Ipak, vanjski učinci su naše zajedničko pitanje. Podsjećam vas da je pobjeda Georgea W. Busha 2000. godine prouzročila značajnu, iako kratkoročnu, nestabilnost na burzama. Jednako je moguće i nakon trenutnog šoka, što naravno daje znatne razloge za zabrinutost. No, dugoročnu stabilnost američkog dolara uvelike će odrediti otpornost institucija za zaštitu vlasničkih prava, potražnja za američkom robom i uslugama na svjetskom tržištu, kao i predvidljivost i neovisnost sustava Saveznih rezervi (FRS), što podupire povjerenje u američki dolar. Volatilnost američkih dolara naglo će se povećati samo ako američki proizvođači izgube značajan udio na svjetskom tržištu ili ako investitori posumnjaju u postojeće zaštitne mjere za zaštitu imovine, relevantnost i pouzdanost dugoročne politike SRS-a. Budući da je to u bliskoj budućnosti nemoguće, čini nam se znatno zanimljivijim promatranje kako će izgledati ekonomska politika Joea Bidena. Mišljenja o njegovoj politici vrlo često oblikuju se na temelju izraza: “samo ne onako kako bi to Trump želio.” To je neka vrsta tradicije: na isti je način 45. predsjednik bez oklijevanja preokrenuo smjernice 44. predsjednika Baracka Obame na svim stazama.

Očito je da je razvoj nacionalnog pravnog i političkog sustava suvereni izbor same države, iako mnoge države (i prije svega SAD) nastoje svijetu nametnuti svoj model razvoja kao najučinkovitiji. Svakako, ne postoji pravni i politički sustav koji bi se mogao nazvati spomenikom “klasične” demokracije. On stalno se razvija i poboljšava. Pitanje je koliko su relevantni i pravovremeni modeli koji se nude kao zamjena onima koji su izgubili svoj progresivni potencijal. I ovdje nam treba kombinacija zdravog konzervativizma i dobro tempiranih novih zakona. Opasnost predstavljaju i umjetno očuvanje i stalno eksperimentiranje s političkim i pravnim stvarnostima. Post-sovjetske nacije imaju primjere oba, državna režima koji ponekad prelaze iz predsjedničkog sustava u parlamentarni i natrag jednom u dvije ili tri godine.

Vlade mnogih zemalja postavljaju pitanja o kontinuitetu politike tako važnog aktera u svjetskim poslovima kao što su SAD. Izbori 2016. godine srušili su stoljetnu tradiciju kontinuiteta administracija, posebno u vanjskopolitičkim pitanjima. Ovoga puta, stav SAD-a o nizu ključnih pitanja ovisi o rezultatima izbora. Gdje ćemo biti svjedoci obrnutog u politici, približavanja pristupima koje su usvojili Barack Obama i administracije njegovih prethodnika? Pogledajmo kritično pitanje borbe protiv koronavirusa. Suprotstavljena stajališta kandidata za 2020. glede opasnosti od Covida-19 dovest će do proširenog opsega i povećane strogosti mjera povezanih s virusom koje se provode u SAD-u, kao jedan od glavnih kratkoročnih učinaka izbornih ishoda. To će utjecati na život i zdravlje Amerikanaca, kao i na dobrobit građana u susjednim zemljama i saveznicima SAD-a. Polarizacija među samim građanima, kada ste s velikom sigurnošću mogli utvrditi, na temelju prisutnosti ili odsutnosti maske, za koju je stranku glasač glasao, doista je bila groteskna.

Dvoje kandidata usvojili su vrlo različite pristupe u rješavanju relevantnih ekonomskih pitanja u zemlji, koja imaju izravan utjecaj na cijeli svijet. Treba napomenuti, između ostalog, da je Donald Trump u više navrata komentirao aktivnosti FRS-a koje su bile izvan mandata šefa države. To je izazvalo određeni dolarski skepticizam, s obzirom na mogući gubitak FRS-a od stvarne neovisnosti izvršne vlasti, što je pokrenulo raspravu o pretjeranoj ovisnosti trgovine o američkom dolaru čak i među američkim saveznicima u EU. Reakcija američkih tržišta i stvarno priznanje poraza od strane samog Donalda Trumpa jasno se odrazilo, na primjer, u S&P 500. Studeni 2020. pokazao se najboljim studenim za glavni američki indeks dionica. A za industrijski prosjek Dow Jones, mjesec je bio najbolji još od 1987. Na indekse su nedvojbeno utjecale pozitivne vijesti o cjepivima protiv Covida-19, ali rast je započeo odmah nakon objavljivanja izbornih rezultata.

Podrška međunarodnim organizacijama (WHO, WTO i druge) pretvorila se u pregovaračke žetone koji su ovisili o rezultatu predsjedničkih izbora. Desetljećima su SAD povećavale svoj utjecaj u tim organizacijama. I donedavno odnos prema njima nije ovisio o određenoj upravi u Bijeloj kući. Ovi će izbori neizbježno dovesti do obnavljanja punopravnog članstva SAD-a i razvoja suradnje u međunarodnim organizacijama poput WHO-a i WTO-a. Odlazeća administracija bila je poznata po naglim i teško predvidljivim promjenama u vezi sa sudjelovanjem u takvim organizacijama što je sigurno destabiliziralo njihov rad. Ipak, financijska potpora SAD-a za njih je presudna i vrlo značajna.

Još je važnije sudjelovanje SAD-a u međunarodnim sporazumima o naoružanju, poput Ugovora o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF), Ugovora o smanjenju strateškog naoružanja (START III) i Ugovora o otvorenom nebu (OST), kao i u različitim integracijskim savezima, klimatskim sporazumima itd. Kao i u slučaju međunarodnih organizacija, SAD pokušava donekle vratiti svoj imidž pouzdanog strateškog partnera. Izborna obećanja o tome da će se produžiti ugovor START III s Rusijom, kojeg je Biden nazvao “sidrom strateške stabilnosti između Sjedinjenih Država i Rusije”, zvuče vrlo optimistično. Odabrani predsjednik je zagovornik smanjenja naoružanja i sudjelovao je u izradi nacrta Ugovora o INF-u od sovjetske ere. Jedna od tema izborne kampanje bila je da se SAD ne smiju povući iz Ugovora o otvorenom nebu, Svjetske zdravstvene organizacije i Pariškog klimatskog sporazuma; procesa koji su pokrenuti posljednjih godina.

Nadalje, povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma i očekivano novo pristupanje njemu jedan je od najjasnijih i najnovijih primjera političkih previranja. Sada je tektonska promjena u samoj osnovi ekonomske aktivnosti. Oblikuje se novi ekonomski poredak. Države i pojedinačne tvrtke preoblikuju svoje modele u ugljično neutralne, provodeći rigoroznu procjenu svojih poslovnih lanaca, počevši od dobavljača u nekim zemljama do potrošača u drugima. Svjetski investitori preispituju svoje strategije. Međunarodne organizacije oblikuju nove standarde izvještavanja, koji će se očito primjenjivati na svjetskoj razini. Konačno, nedavno je glavni tajnik UN-a pozvao sve države neka preispitaju svoje porezne strategije smanjivanjem poreza na dohodak, istovremeno povećavajući porez na ugljik. Svi su ovi čimbenici od svjetske važnosti. A pozicija SAD-a, ili bolje rečeno nedostatak američkog pozicioniranja, očito može stvoriti nove svjetske neravnoteže. Iako će im se nakon nekog vremena svi prilagoditi, jer, kako je napisao T. Dreiser: „Stvari morate prihvatiti onakve kakve jesu i iskoristiti ih u svoju najbolju korist.“

Izgradnja odnosa s američkim saveznicima, posebno s NATO-om, još je jedan od osnovnih čimbenika koji izravno utječe na putanju međunarodnog razvoja. Administracija Bidena, koju uglavnom čine ključne osobe iz Obamine administracije, već je uvjerila svoje europske partnere da će se obnoviti puna suradnja unutar Sjevernoatlantskog saveza. Očekuje se da će SAD odbaciti svoje tvrdnje o nerazmjerno malom doprinosu Europljana u pogledu financiranju NATO-a i neravnoteži u vojnim proračunima, što je više puta iznijela Trumpova administracija. Vrijeme će pokazati u kojoj će se mjeri obnoviti povjerenje s europskim saveznicima. No, jasno je da američke eskapade u vanjskoj politici, nastale u relativno kratkom razdoblju, neće ostati nezapažene.

Čak su i o pitanju interakcije s Kinom kandidati uspjeli zauzeti općenito suprotne stavove. No obje dijele mišljenje da je Kina glavni američki konkurent. Kao dio predizborne kampanje, Bidenova retorika prema Kini bila je znatno mirnija u usporedbi s Trumpovim obećanjima i postupcima. Međutim, trgovinska ograničenja koja je nametnula Trumpova administracija mogu ostati na snazi u novim okolnostima, ako situacija tako zahtijeva. Iskustvo amandmana Jackson-Vanik i drugih zakona o sankcijama pokazuje da takva ograničenja mogu trajati dugo, čak i nakon što nestane razlog njihovog nametanja.

Smatram da je velika vjerojatnost da će Sjedinjene Države dosljedno provoditi protu-rusku politiku. Posljednjih godina putanja odnosa između Washingtona i Moskve neprestano pada, bez obzira na to tko je bio na čelu Bijele kuće. Nekakve nade za preokret negativne dinamike postojale su tijekom Trumpovog predsjedništva. Još 2016. godine činilo se da odnosi dviju zemalja ne mogu biti ništa gori od odnosa pod Obamom. Međutim, sljedeće su godine raspršile ovu iluziju. Trumpova administracija dosljedno je jačala sustavno sučeljavanje Washingtona i Moskve, nastavila politiku sankcijama protiv naše zemlje, želeći je, pošto-poto, izbaciti s energetskih tržišta te je svela naše diplomatske kontakte na minimum. I to je učinjeno u pozadini D. Trumpa koji je neprestano govorio o želji ”slaganja s Rusijom.” Njegove riječi, međutim, nisu bile previše važne, jer su brojne restriktivne mjere u Kongresu podržali i Demokrati i Republikanci.

Biden još nije rekao ništa pozitivno o Rusiji. Naprotiv, njegova je retorika uvijek bila otvoreno neprijateljska, oštra, čak i agresivna. U više je navrata izjavio da je “Rusija najveća prijetnja Sjedinjenim Državama u smislu potkopavanja naše sigurnosti i savezništva.” Ništa više, ni manje. Štoviše, u timu Demokrata nalaze se političari koji imaju slična gledišta i uopće ih ne zanima poboljšanje odnosa između Moskve i Washingtona.

Rusija je, naprotiv, spremna surađivati s bilo kojim američkim predsjednikom, spremna je obnoviti suradnju u širokom rasponu područja. Međutim, teško možemo očekivati bilo kakve uzajamne korake od nove američke administracije. Naši će odnosi vjerojatno ostati izuzetno hladni u idućim godinama. I trenutno ne očekujemo ništa osim nastavka oštre protu-ruske politike. No, možda će Biden ponovno otvoriti pitanja koja su još uvijek od zajedničkog interesa obje zemlje, na primjer kontrolu naoružanja.

Nabrojao sam samo nekoliko područja koja će očito biti među onima koja zaslužuju posebnu pozornost. Ono što je najvažnije je ovo: nepredvidivost daljnjih američkih akcija na međunarodnoj sceni, vrsta toksičnosti ove zemlje čak i za saveznike i partnere rezultat je ozbiljnih socijalnih previranja s kojima se suočava američko društvo. Ova unutarnja i vanjska nestabilnost uglavnom su posljedica nespretnog, beznadno zastarjelog glasačkog sustava koji nije doživio veće promjene od 18. stoljeća do danas. I pokazalo se da posljednji izbori nisu političko nadmetanje ideja, kojima su se SAD uvijek ponosili, već sukob dviju kampanja mržnje.

Ne želimo da SAD imaju problema. I iz praktičnih razloga: takvi problemi stvaraju valove nestabilnosti posvuda oko nas, a onda s vremenom preplavljuju i nas. Probleme Sjedinjenih Država mogu riješiti samo Amerikanci, sami uz dobro upravljanje zemljom. Jedan od utemeljitelja Sjedinjenih Država, Thomas Jefferson, s pravom je primijetio da se “cijelo umijeće vladanja sastoji u umijeću prikazivanja iskrenosti.” Bilo koji izbori najvažniji su ispit takvog poštenja. Naravno, samo Amerikanci sami mogu odlučiti hoće li ostaviti po strani svoju nacionalnu sebičnost i pokrenuti reformu sustava glasovanja, a time i reformu političkog života, ili ne. Do sada nije bilo stvarnog pomaka prema ovome. Ni najmanji tračak želje da se bilo što promijeni. A međunarodna zajednica već sada plaća previsoku cijenu zbog nespremnosti SAD-a na promjene.

Izvor: Dmitry Medvedev / RT