ANALIZA: Kina, Amerika i “nacionalizam”

U vrijeme kada se u svijetu, posebice u Europi puno raspravlja o “nacionalizmu”, kineski politolog i poduzetnik Eric Li je za internetski časopis American Affairs pokušao pojasniti što se zapravo događa u svijetu, počevši od Trumpove politike “America First”, koju Li naziva ideologijom njegova pokreta.

Eurocentrični način razmišljanja, koji je zaglavio u ideološkim podjelama “desno”, “lijevo” i “centar”, nacionalizam u svim njegovim oblicima vidi kao  “negativnu pojavu”, iako je EU neka vrsta konfederacije nacionalnih država, koju njemačka kancelarka Merkel i francuski predsjednik Emmanuel Macron pokušavaju podići na višu razinu i traže dodano odricanje nacionalnih suvereniteta u ime “više Europe”.

Vraćajući se na Ameriku, Eric Li pojašnjava kako je knjiga o Trumpu “Vatra i bijes” očekivano bila temelj prošlogodišnje CLSA konferencije u Hong Kongu u rujnu. Na skupu je sudjelovao i Steve Bannon, bivši glavni strateg Bijele kuće, koji je trebao frontalno napasti Kinu, na kineskom tlu, te promovirati tezu da su Sjedinjene Države i Kina u XXI stoljeću ušle u razdoblje epske borbe za dominaciju svijetom, prenosi tada  The New York Times.

Možda nitko ne predstavlja ideologiju  “America First”, iza koje stoji Trumpov pokret, više nego izvršni direktor Breitbart Newsa. U jednom od ranijih intervjua je Bannon, još kao viši dužnosnik Bijele kuće, govorio o američkoj budućnosti.

“Mi smo u gospodarskom ratu s Kinom. Jedan od nas će za 25 ili 30 godina biti hegemon”, rekao je Bannon prije odlaska s visokog položaja u Bijeloj kući.

Međutim, u njegovu glavnom govoru i u kasnijim intervjuima za tisak, Bannon je rekao da “nikad nije bio protiv Kine” i da više nismo u razdoblju Hladnog rata.

“Iako su Sjedinjene Države i Kina u konkurentskom odnosu, sposobne su riješiti svoje probleme, čak i u najtežem slučaju trenutno, nuklearne Sjeverne Koreje”, rekao je Bannon prije pokretanja carinskog i trgovinskog rata Bijele kuće protiv Kine.

Također je iznio visoke pohvale na račun kineskog vodstva, pozivajući predsjednika Xi Jinpinga da bude “mudar i svjetski čelnik”, što Trump najviše poštuje.

Nacionalistički val u Americi ne bi trebao biti iznenađenje

“Prema mnogima naizgled shizofren, takav način razmišljanja ne bi trebao biti iznenađenje. “Nacionalistički” pokret koji je preplavio Sjedinjene Države dio je pomaka paradigme koja je preplavila cijelu planetu”, piše kineski politolog.

Ideološki globalizam nije globalizacija

Naime, prema Ericu Liu, to  je prirodna reakcija na pretjeranu ideološku “globalizaciju” u posljednjih nekoliko desetljeća, koju se ne smije poistovjetiti s ekonomskom globalizacijom.

Globalizacija jednostavno znači svijet koji je sve više povezan trgovinom, investiranjem, putovanjem i informacijama, a globalizam je nešto sasvim drugo i oteo je taj trend i pretvorio ga u ideologiju koja želi svijet koji se isključivo temelji na usvajanju jedinstvenog niza pravila i standarda u ekonomiji, politici, međunarodnim odnosima, pa čak i moralu. U ideološkom globalizmu bi granice postupno izgubile važnost, čak i nestale. Kulturne razlike bi se morale izbrisati u ime “univerzalnih vrijednosti”. Od kraja Hladnog rata takozvani “liberalni svjetski poredak”, kojeg je vodila Amerika, pretvoren je u težnju za uspostavom univerzalnog poretka, na štetu nacionalnih suvereniteta.

Reakcija protiv takvog ideološkog pretjerivanja nije ograničena samo na SAD, pa čak ni na Zapad. Čak i u zemlji koja se često smatra glavnim korisnikom globalizacije, Kini, u inozemnoj i ekonomskoj politici su uspostavljena pravila temeljena na nacionalnim interesima.

Kina već dugo preferira međunarodni okvir u kojem države, umjesto univerzalne ideologije, međusobno djeluju na temelju njihovih nacionalnih interesa. Doista, pristup nacionalnim interesima u vanjskim poslovima će vjerojatno osigurati nastavak mira, čak i suradnju s Kinom, dok globalizam zapadne elite ima veću vjerojatnost za stvaranje napetost između i unutar naroda.

Globalna nepopularnost globalizma

Sve više naroda, moglo bi se reći velika većina globalne populacije, odlučili su da elite u zapadnim zemljama i mnogim zemljama u razvoju provode projekt globalizma na štetu vlastitih naroda i zajednica. U Americi su Wall Street i Silicijska dolina imali najveće koristi od globalizacije, dok američka srednja klasa stagnira i nestaje.

Situacija je ista ili još gora u mnogim zemljama u razvoju. Filipini su nakon dugogodišnjeg “liberalnog” vodstva pretvoreni u ogromno utočište za narkomane i pretvarajući zemlju u narkodržavu, s otrovanom mladeži, dok je gospodarski razvoj zemlje ozbiljno potkopan.

Mađarska i Poljska, dvije od najuspješnijih istočnoeuropskih zemalja koje su se priključile Zapadu nakon Hladnog rata, vidjele su svoje nacionalne prioritete potisnute diktatima iz Bruxellesa. EU ih je gotovo spriječila da utvrde temeljne politike za jednu suverenu naciju, poput imigracije ili kako voditi svoje sudove.

Sada su mnoge od tih zemalja dobile prilično snažne vođe koji, između ostalog, nastoje ponovno vratiti  nacionalne ovlasti na štetu prevelikog univerzalnog ideološkog poretka. Na Filipinima je to Rodrigo Duterte, Mađarska ima Viktora Orbana, Indija Narendru Modija, Turska predsjednika Erdogana, Poljska stranku Pravo i pravda, Egipat Abdela Fattaha Al-Sisija, Tajland Prayut Chan-o-Cha i Rusija, naravno, Vladimira Putina. Konačno, ne treba zaboraviti ni Brexit.

Amerika je proizvela Donalda Trumpa

U polemikama se ove lidere etiketira kao “nacionaliste” ili “populiste”, što je bezobzirno pojednostavljenje trenda kojem svjedočimo. Oni su nacionalisti i apeliraju na populizam, ali samo u kontekstu pretjerano agresivnog i sveobuhvatnog univerzalnog poretka koji je do krajnjih granica smanjio ovlasti nacionalnih vlada i lišio ih prava da riješe probleme vlastitih naroda u njihovim i jedinstvenim nacionalnim okolnostima.

Podrška ovim čelnicima među vlastitim ljudima proizlazi iz želje potonjih da se njihovim vođama i vladama vrati moć, kako bi sami odredili sudbine svojih naroda. Primjerice, agresivna kampanja predsjednika Dutertea protiv zločina protiv droge je osuđena od strane mnogih svjetskih vođa, ali on uživa značajnu potporu među Filipincima, čak i nakon prošlogodišnjeg pada.

Čelnici Poljske i Mađarske su se također suočili s ogromnim pritiskom EU zbog njihovih nastojanja da osiguraju svoje nacionalne granice. Čak je i dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung Sang Su Ki, koja je nekoć bila miljenica zagovornika univerzalnih vrijednosti, pod napadom je njezinih bivših sponzora zbog  napora u rješavanju nasilnih i složenih etničkih problema u svojoj zemlji.

U sve većem broju razvijenih i zemalja u razvoju konvencionalni “globalistički” politički projekt jednostavno više nije u stanju riješiti probleme njihovih društava. Stoga su u usponu njihovi protivnici – “nacionalisti”.

“Nacionalističke” stranke su osvojile većinu glasova na općim izborima u Austriji. Čak je i moćna Angela Merkel, koja se nakon Trumpovog izbora nametnula kao “novi lider slobodnog svijeta”, vidjela da njezina stranka dobiva najnižu potporu birača u posljednjih 70 godina, dok Alternativa za Njemačku (AfD) na izborima ostvaruje povijesne rekorde.

U Sjedinjenim Državama je Trumpov izbor označio početak kontinuirane podjele društva. Intenzitet napada na Trumpa iz gotovo svih američkih političkih i medijskih struktura je toliko velik, da se Amerikanci nečeg sličnog ne sjećaju u novijoj povijesti. Prošle godine su se u napadima na Trumpa gotovo utrkivala dva starija republikanska čelnika, bivši predsjednik George W. Bush i sada pokojni senator John McCain. Bush je odraz dugogodišnjeg stava mnogih američkih intelektualnih elita da su Sjedinjene Države “država ideje” i samo trebaju definirati politiku prema svojoj ideologiji, a bilo kakvo odstupanje od ove američke političke religije se smatra “bogohuljenjem”. Pokojni senator McCain je nacionalističke osjećaje, na kojima se temelji Trumpov pokret, nazvao “pepelom povijesti”.

Međutim, tako pojednostavljena retorika je u najmanju ruku uznemirujuća. Posljednja velika sila koja je sama sebe definirala kao “ideološku državu” i odbacila središnju ulogu zajedničke nacionalne povijesti i zajednice na kojoj je utemeljena je bio Sovjetski Savez. Zar su američki globalisti Ameriku iz nacionalne države pokušavali pretvoriti u ideološku državu, kako bi mogla slijediti put Sovjetskog Saveza?

Kina neće napustiti svoje nacionalne interese

Kina je u tome prilično jedinstven slučaj, zato što nikada nije podnijela ni prihvatila poredak univerzalnog globalizma. Iako se otvorila svijetu, posebice u trgovini i gospodarskoj aktivnosti, Kina je uspjela sačuvati svoju političku autonomiju u provođenju politike temeljene na vlastitim okolnostima i njenim specifičnim uvjetima. Za Kinu se kaže da je prvak globalizacije, one ekonomske, ne ideološke kojom se uvijek bavila po vlastitim uvjetima. U svojim dugim pregovorima za pristupanje Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, kineska vlada je uspjela dobiti velike ustupke koji su joj omogućili da poveća zapošljavanje svojih ljudi. U zamjenu za pristup tržištu je sebi osigurala transfere tehnologija, a sve za dugoročno dobro svoje nacionalne ekonomije.

Kao što je rekao predsjednik Xi Jinping, “Kina neće gutati gorke plodove na štetu svojih nacionalnih interesa, samo kako bi zadovoljila zahtjeve nekog svjetskog poretka”.

Nadalje, Kina je dugo zagovarala omogućavanje takvog pristupa za sve druge zemlje. Omogućivanje različitim zemaljama da slijede vlastite razvojne putove je bio stalni moto kineskog svjetonazora. Zbog toga se vrsta površnog nacionalističkog populizma, kojeg vidimo u Americi i mnogim drugim zemljama, ne događa u Kini, jer za njim nema potrebe.

Tijekom proteklih trideset godina se Kina iz siromašne agrarne zemlje pretvorila u drugo najveće gospodarstvo na svijetu, upravo putem inteligentne potrage za ostvarenjem svojih nacionalnih interesa u kontekstu globalizacije.

Kina je postala najveća ekonomija po paritetu kupovne moći, te je u tom procesu iz siromaštva izvukla 700 milijuna ljudi. Točno, podjela između bogatih i siromašnih slojeva se dramatično povećala. Ali čak i najsiromašniji bolje žive u usporedbi kako su živjeli prije deset ili dvadeset godina. To je bitno drugačije od onoga što se dogodilo u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su globalističke elite pojele gotovo sve bogatstvo koje je stvoreno globalizacijom, dok srednja klasa i dno uglavnom žive u sve gorim uvjetima.

Kina i Sjedinjene Države – Konkurenti koji mogu surađivati?

Uoči nametanja carina i eskalacije ovog procesa u punopravni trgovinski rat, Steve Bannon, koji je još uvijek bio na dužnosti kao glavni strateg Bijele kuće je rekao da se Sjedinjene Države i Kina konkurenti. Eric Li se slaže s njim i tvrdi kako je to očito.

“Zapravo, gotovo su sve zemlje međusobni suparnici – Sjedinjene Države i Rusija, Njemačka i Sjedinjene Države, Indija i Kina. Uz gospodarsko tržišno natjecanje, koje postoji između gotovo svih naroda, kulturne i civilizacijske razlike u kombinaciji s geopolitičkim sukobima stvaraju potencijal za sukobe”, tvrdi kineski politolog, ali dodaje “kako u isto vrijeme, Kina i Sjedinjene Države imaju više zajedničkog nego što se čini”.

Kao da je predvidio što će se dogoditi, Li je rekao “kako je Steve Bannon u zabludi ako američko suparništvo s Kinom definira kao prostor za borbu njegovog i Trumpovog političkog projekta”. U manje od godinu dana smo ušli u razdoblje u kojem su se zdrava konkurencija i suparništvo Sjedinjenih Država i Kine pretvorili upravo u bojno polje borbe između dva konkurenta.

Prema kineskom politologu je u ovom razdoblju američka nacija puno više izložena riziku da bude podčinjena od strane “Frankensteinskog univerzalnog poretka”, kojeg je sama stvorila, nego što je to Kina.

U posljednja tri desetljeća, nakon završetka Hladnog rata, globalistički plan je Ameriku iz pobjedonosne supersile pretvorio u državu koja vodi  stalne i beskrajne ratove u inozemstvu, zemlju koja stenje pod pritiskom ekonomske polarizacije, koja kod kuće propada politički i društveno.

“Trumpovoj Americi i Kini, kao i mnogim drugim konkurentskim nacijama, zajednički je interes moderirati prekomjerni globalizam, onaj ideološki, te rekonfiguracija svjetskog poretka kako bi novi globalni ustroj pogodovao interesima svih naroda i zajednica. U ovoj potrazi, Kina je Sjedinjenim Državama potencijalno najbolji saveznik”, piše Eric Li prije ulaska u trgovinski rat između dvije supersile, za kojeg mnogi strahuju da može prerasti u stvarni oružani sukob.

Nijanse kineskog antiglobalizma

Čelnici koji žele vratiti nacionalni suverenitet svojih naroda i zemalja će vidjeti da Kina podržava mnoge njihove ciljeve. Na primjer, Kina će bez sumnje podržati napore drugih zemalja da ponovno steknu kontrolu nad svojim nacionalnim granicama i odrede vlastitu imigracijsku politiku. Kinezi su desetljećima bili najveći branitelj kulturnog integriteta, utjelovljenog u nacionalnim državama. Kina je bila jedina velika svjetska sila koja je pružila snažnu moralnu i materijalnu potporu kampanju protiv droge filipinskog predsjednika Dutertea.

“Univerzalni periodični pregled” Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda u svibnju 2017. navodi kako je Kina bila jedina zemlja koja je stajala uz Manilu, dok su je drugi osudili.

Kina već godinama bezrezervno odbacuje “univerzalne vrijednosti” nametnute izvana. Isti zagovornici tih “univerzalnih vrijednosti” sada svakodnevno osuđuju Trumpa, koristeći protiv njega gotovo identičan jezik onome kojim već dugo osuđuju Kinu. Ti isti glasovi su u Davosu osudili  predsjednika Xi Jinpinga, ali Kinezi nisu tako slijepi. Oni znaju razliku između globalističke agende i kineske agende.

Mnogi Amerikanci prebrzo mogu zaključiti kako je Kina na suprotnoj strani kada je riječ o gospodarskim pitanjima, posebice o trgovini. Ali čak i ovdje, iako se interesi dvije nacije nužno razlikuju, njihovi su stavovi konvergentni. S obzirom na vlastiti razvojni put, Kina bi svakako podržala međunarodni gospodarski sustav koji omogućava prostor različitim zemaljama da provode trgovinske politike primjerene njihovim nacionalnim potrebama.

Trgovinski sporazum kojeg Kina provodi s azijskim zemljama, Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), značajno se razlikuje od Transpacifičkog partnerstva (TPP), kojeg je zagovarao Obama, a Trump odbacio gotovo istog trenutka kada je ušao u Bijelu kuću. Prvi predviđa različite standarde za različite zemlje, dok je Transpacifičko partnerstvo nastojalo nametnuti “univerzalne standarde”.

Donald Trump i mnoge njegove pristaše su optužili Kinu za gubitak američkih radnih mjesta, ali ovo pretjerano pojednostavljena tvrdnja. Neko sektori u Sjedinjenim Državama su imali nevjerojatne koristi od globalizacije. Problem je bila nesposobnost Amerike da distribuira tu dobit na odgovarajući način i na način koji bi bio koristan za njezine dugoročne nacionalne interese.

Kako je moguće optuživati kineske čelnike zato što su radili svoj posao u očuvanju nacionalnih interesa?

“Ako uspiju pronaći malo mudrosti, sjesti i pregovarati s Kinom, Trumpova administracija samo može pronaći drugu stranu koja je spremna priznati da Amerika također ima svoje interese i potrebe i Kina bi trebala pomoći da se umanji trgovinska neravnoteža između dvije zemlje. Uz prihvatljive kompromise, Kina bi vjerojatno bila spremna nametnuti ograničenja na izvoz i dodatno otvoriti tržišta za američke robe i usluge”, prošle godine je pisao Eric Li.

U jednom trenutku se činilo da se ide u tom smjeru i Donald Trump je nakon razgovora sa Xi Jinpingom, ali se tijekom pregovora ispostavilo da američki zahtjevi nisu recipročni i da je Trump puno više želio nego što je nudio. Posljedica takvog pristupa je prekid pregovora i ulazak u carinski i trgovinski rat, za kojeg svi žele da prestane i da se na summitu skupine G20 koji se za nekoliko dana održava u Argentini dvojica čelnika pregovaraju i nađu kompromis. Nitko ne zna hoće li Trump i Xi održati bilateralni susret na marginama summita ili će razgovarati usput, bez jasnih zaključaka, ali je njihov susret događaj kojeg najviše očekuju prije svega zemlje u razvoju i tržišta u nastajanju.

Bloomberg piše kako je američki i kineski trgovinski spor još uvijek vrlo jak, a sastanak između predsjednika Donalda Trumpa i Xi Jinpinga bi se mogao pokazati kao prijelomno trenutak za tržišta u nastajanju. Tvrtke diljem svijeta će tražiti čak i najmanje korake i znakove sporazuma između Washingtona i Pekinga u Buenos Airesu.

Wang Yang, zamjenik kineskog premijera zadužen za strateški i ekonomski dijalog s Amerikom, održao je jedan od najboljih govora u Washingtonu u srpnju 2017. godine.

“Razumijemo da puno Amerikanaca podržava “Buy American, Hire American”, kao što u Kini postoji slogan “Kupi kinesko, unajmi kinesko”. No  važno je da obje strane hladne glave shvate da zbog dubine naše poslovne suradnje ni Kinezi niti Amerikanci ne mogu bez roba iz druge zemlje. Oboje imamo svoj udio u robusnom, uravnoteženom i zdravom razvoju naših poslovnih veza”, rekao je Wang Yang.

Prije uvođenja ograničenja i carina, Kina je bila važno tržište za SAD. Još je uvijek, ali aktualna američka uprava želi ekonomski iscrpiti Kinu. Međutim, brojke govore da je do sada, uz nametnuta ograničenja, izvoz iz Kine u SAD dodatno porastao, a američki u Kinu je pao.

Kina je prošle godine u prvih pet mjeseci uvezla 400 000 tona LNG-a iz Sjedinjenih Država, a sada je obustavila kupnju. O poljoprivredi smo pisali prije nekoliko dana i Kina diljem svijeta traži zamjenu za američke poljoprivredne proizvode, dok američki farmeri skladište rekordan prinos ove godine i ne znaju što će s njim učiniti ako ne bude dogovora između Trumpa i Xi Jinpinga. Dugoročno, Kina provodi strukturne promjene u gospodarstvu i smanjuje broja industrijskih grana koje sudjeluju u inozemstvu sa 180 prije šest godina na sadašnjih 63. Zbog ove politike su potrošnja i usluge značajno povećali svoj udio u rastu kineskog BDP-a. Sve to govori o uravnoteženoj trgovini sa Sjedinjenim Državama u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju, bez obzira na brojke, a sve se to u Kini provodi zbog vlastitih nacionalnih interesa.

Stoga bi bilo mudro da aktualno američko vodstvo s manje paranoje pristupa rastućoj Kini. Kinezi ne kriju da žele vratiti svoj veliki utjecaj u Aziji, što je u skladu s kineskom veličinom i poviješću. No zasigurno nemaju nikakvih ambicija da postanu nekakav globalni hegemon, što nije u civilizacijskom DNK Kine. Gledajući u povijest, Kina je svoj Veliki zid izgradila kako bi zadržala prodor “barbara”, a ne da ih napadne. U posljednjih 100 godina je Kina odustala od teritorijalnih pretenzija i nije se širila. Postoje neriješeni statusi otočića u Južnom i Istočnom kineskom moru, malog pograničnog područja s Indijom, problem oko statusa Tajvana, ali je riječ vrlo malim područjima, gdje su sporovi zamrznuti, a samih teritorijalnih širenja Kine nije bilo.

Kada je osnovana Narodna Republika Kina, svih 16 zemalja koje su dijelile kopnene granice s Kinom su imale su teritorijalne sporove s njom. Svi su  sporovi riješeni bilateralnim pregovorima, a ne globalnim i multilateralnim shemama. Ostala su samo dva, s Indijom i Butanom, te oni pomorski, koje smo naveli.

Multilateralizam može biti šansa za mir i izvor sukoba

Multilateralna diplomacija može biti korisna. No jaka suverena država koja nastoji slijediti racionalnu politiku koja se temelji na dugoročnim nacionalnim interesima može pridonijeti i miru. Međutim, kada se multilateralizam  provodi s globalističkom perspektivom, on samo može pogoršati sukobe.

Na jugu Kine, na primjer, odluke nekih nadnacionalnih međunarodnih sudova su samo povećale napetosti, dok su bilateralni pregovori između Kine i Filipina o istom slučaju doveli do sporazuma.

Predsjednik Trump je zasigurno u pravu kada kaže da Sjedinjene Države troše previše sredstava za održavanje trenutnog svjetskog poretka. Američka vojska je toliko raširena po planeti da se jedva nosi se s prirodnim katastrofama koje pogađaju stanovništvo unutar granica zemlje. Možda je krajnje vrijeme da se Amerika okrene rješavanju vlastitih problema, kojih ima bezbroj, te da pusti druge suverene nacije da se same bave njihovim problemima.

Reforma međunarodnih institucija treba biti početak

Najveći rizik za nove nacionalističke vođe jest da oni, u težnji za povratkom nacionalne moći, svijet vrate natrag u pravila džungle. U tom se procesu može dogoditi da zbog kratkoročne dobiti zaborave na dugoročni mir. To bi bila tragična izdaja naroda koji ih doveli na vlast.

Jačanje međusobne povezanosti je nezaustavljiv trend kojim upravljaju tehnologija i ekonomija, i on će se nastaviti. U tom smislu možemo govoriti o globalizaciji kao nezaustavljivom procesu, ali “ideološki globalizam” je nepotrebni višak. Cilj bi trebao biti preoblikovanje struktura i kontura globalizacije da od nje koristi ima sve više ljudi i naroda, a ne da “ideološki globalizam” sa svojim univerzalnim vrijednostima bude sredstvo kojim se žele pokoriti zemlje i narodi.

Upravo je ovaj projekt i stvorio “nacionalističke” vođe. Ako današnji “nacionalistički” lideri žele pridonijeti boljoj budućnosti, trebaju odustati od reakcionarnih prosvjeda i početi stvarati pozitivne programe. Početna točka bi mogla biti reformiranje zastarjelih globalnih gospodarskih institucija. Mnoge od njih u svojim misijama ne uspijevaju promicati razvoj zbog drakonskih pravila “standardizacije cijelog svijeta”. Pridržavanje krutih doktrina “slobodne trgovine” i “slobodnog kapitala”, primjerice, proteklih dvadeset godina nije dovelo do ostvarenja obećanja za veliku većinu zemalja u razvoju.

Unutar EU je stvorena jedinstvena valuta, koja je uz ista pravila rada za sve ograničila sposobnosti zemalja poput Grčke, Italije i Bugarske da prilagode svoja gospodarstva i nađu odgovor na promjenjivo okruženje i uvjete. Posljedice za te zemlje su bile teške.

Sada se čini da je Svjetska banka uglavnom svrha samoj sebi i služi svojim birokratima i univerzalističkim ideolozima. Njezina nezgrapna i apstraktna pravila su rezultirala paralizom mnogih zemalja u razvoju. Ako se takve institucije ne mogu učinkovito reformirati, trebalo bi stvoriti nove, kao što je Kina stvorila Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (AIIB), usprkos snažnom otporu Obamine administracije.

Međutim, ovaj proces prelazi granice ekonomije. Međunarodni kazneni sud (ICC) često apstraktne principe pretpostavlja stvarnosti na terenu. Njegova selektivna potraga za navodnim ratnim zločincima u mnogim je slučajevima samo produljila nasilne sukobe, osobito u Africi.

Čelnici svjetskih “nacionalističkih” pokreta moraju jasno naglasiti da ne traže gušenje globalizacije, što je nemoguće, već da žele njenu novu i napredniju verziju. Međusobna podrška između njih i zemalja koje zagovaraju multilateralni svijet mogu stvoriti nova pravila.

Tijekom posjete Kini prije dvije godine je mađarski premijer Orban promicao izgradnju željezničkih veza kako bi se povećao protok robe između Kine i središnje Europe.

Orban je tada rekao sljedeće: “Moramo se gledati oči bez da tražimo od druge strane da se promijeni. Zapad ne bi smio vjerovati predstavlja superiorni ideal i očekivati da će ostali dijelovi svijeta usvojiti njegove međunarodne doktrine, koje to odražavaju. Kineski politički sustav je za Kineze, dok je mađarski upravo za Mađare. Nitko se, kao samoimenovani sudac, nema pravo miješati u to.”

Predsjednik Trump je u početku mandata svoj vanjskopolitički stav nazvao “principijelnim realizmom”. U svom prvom govoru na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda njegove su riječi bile ono što je Kina uvijek zagovarala.

“Jake, suverene nacije dopuštaju različitim zemljama njihove različite vrijednosti, različite kulture i različite snove, ne samo da koegzistiraju, nego da rade rame uz rame na temelju uzajamnog poštovanja”, za ne povjerovati, ali ovo su bile riječi Donalda Trumpa.

S druge strane, kada nacije provode svoje “stalne interese”, natjecanje je neizbježno, ali ako natjecanje preraste u rat, tada svi gube.

Kineski predsjednik Xi Jinping je predložio izgradnju nove “zajednice zajedničkih sudbina”. Dobar primjer je bio približavanja Kine i Filipina, zemalja koje su trpjele teret teritorijalnih sporova u Južnom kineskom moru, ali ostvaruju zajedničke interese u trgovini i investicijama. Neki su komentatori to ocijenili kao kinesko podređivanje Filipina, ali to nije točno.

Predsjednik Duterte je stajao na vlastitom terenu s golemim susjedom svoje zemlje. U zamjenu za suradnju u Južnom kineskom moru, Filipini su od Kine osigurali razvojnu pomoć od više milijardi dolara samo za podršku u kampanji protiv droge.

Zapadni čelnici su na te uspjehe kineske diplomacije gledali s podsmijehom, ali rezultati posljednjih nekoliko desetljeća dovoljno govore za sebe. Novonastali “nacionalisti” svijet mogu uvesti u novi i jači međunarodni poredak u kojem im Kina i slične zemlje, od kojih smo neke nabrojali, neke možda izostavili u početku, mogu biti važan partner.

Međutim, prvo i najvažnije, te vođe bi trebale raditi tako da se ide ka međunarodnom poretku koji omogućava svim narodima da idu vlastitim razvojnim putovima, da slobodno brane vlastite interese i da na tim temeljima surađuju kako bi sačuvali cijeli svijet.

Kineski politolog Eric Li je pokušao objasniti da ne postoje “univerzalne vrijednosti” ako one znače pokoravanje cijelog svijeta jednom centru moći. Bilo kakva prisila ne može biti “univerzalna vrijednost”, posebno ne prisila da se narodi svijeta, u ime nekih apstraktnih ideja, odreknu nacionalnih suvereniteta i identiteta, a to je najlakše ostvariti ako se nekom narodu i državi oduzme ekonomski suverenitet, što je čest slučaj.

Stoga iz Kine, koja još uvijek glasi za “komunističku zemlju” čiji ideolozi na procese u svijetu gledaju kroz prizmu historijskog materijalizma, stiže poruka nacionalnim liderima i nacionalistima da im Kina može biti primjer i potencijalno saveznik, ali nikako neprijatelj.

Izvor: American Affairs Journal