Hoće li SAD biti izbačena iz svih sportskih takmičenja zbog blokade Venezuele i agresije na civilne tankere

Sjedinjene Američke Države provode najagresivniju vojnu kampanju u Karibima od Kubanske raketne krize 1962. godine, a cilj napada je Venezuela i njezina naftna industrija. Rusija i Kina stale su u obranu Venezuele, dok međunarodna zajednica postavlja sve glasnija pitanja o zakonitosti američkih akcija.

Američka vojna prisutnost bez presedana u Karibima

Krajem kolovoza 2025. godine Sjedinjene Američke Države započele su vojnu koncentraciju u južnom Karibima s deklariranim ciljem suzbijanja trgovine drogom. Ova operacija, međutim, daleko nadilazi borbu protiv narko-kartela i poprima obrise potpune ekonomske blokade suverene države.

Prva veća eskalacija dogodila se s rasporedom USS Iwo Jima i njezine amfibijske borbene skupine u kolovozu. Dolazak udarne skupine nosača zrakoplova USS Gerald R. Ford u studenom označio je drugu fazu eskalacije. Američka mornarica time je provela najveće pomorsko raspoređivanje u Karibskom moru od Kubanske raketne krize 1962. godine.

Do 28. listopada broj američkih vojnika u južnom Karibima i Portoriku narastao je na 10.000, od čega je oko polovica smještena u Portoriku, a druga polovica na brodovima. Ova impresivna vojna sila uključuje nosač zrakoplova, amfibijske desantne brodove, razarače i krstarice opremljene raketama, što predstavlja vojnu armadu kakvu Latinska Amerika nije vidjela desetljećima.

Zapljena naftnih tankera i proglašenje blokade

Specijalne snage lansirane s USS Gerald R. Ford zaplijenile su sankcionirani naftni tanker kod obale Venezuele 10. prosinca 2025. godine. Ovaj potez označio je početak izravne konfrontacije s venezuelanskom naftnom industrijom koja predstavlja okosnicu gospodarstva te južnoameričke države.

Predsjednik Trump je nakon prve zapljene tankera imena Skipper ovog mjeseca najavio da će SAD provesti blokadu Venezuele. Američki predsjednik pozvao je na potpunu i apsolutnu blokadu svih sankcioniranih naftnih tankera koji ulaze ili izlaze iz Venezuele.

Operacija prije zore uslijedila je nekoliko dana nakon što je Trump najavio blokadu svih sankcioniranih naftnih tankera koji dolaze u i odlaze iz ove južnoameričke zemlje, a nastavila se na zapljenu naftnog tankera od strane američkih snaga 10. prosinca kod venezuelanske obale.

Sjedinjene Države zaplijenile su drugi naftni tanker kod obale Venezuele, provodeći blokadu koju je naredio predsjednik Donald Trump, što je izazvalo bijes u Caracasu gdje su dužnosnici osudili ovaj potez kao krađu i otmicu.

Nesankcionirani tanker Centuries zaplijenjen u subotu prevozio je 2 milijuna barela sirove nafte. Ono što je posebno zabrinjavajuće jest činjenica da za razliku od zapljene ranije ovog mjeseca, tanker uključen u subotnju operaciju nije bio na nijednoj listi sankcija koju održavaju SAD, Europska unija, Ujedinjeno Kraljevstvo ili UN.

Prema pomorskom stručnjaku, čak i usprkos činjenici da je Centuries prevozio naftu koja je bila pod sankcijama, zapljena predstavlja veliku eskalaciju. Ovaj potez ima za cilj zastrašiti druge tankere.

Napadi na plovila i ljudske žrtve

Američka vojna kampanja ne ograničava se samo na zapljenu tankera. Američka vojska ubila je 104 osobe u napadima koji su uništili 29 navodnih brodova za krijumčarenje droge, napadi koje je Trumpova administracija predstavila kao napor za suzbijanje ilegalnog protoka droge i migranata iz Venezuele.

Napadi su izazvali kritike američkih zakonodavaca i aktivista za ljudska prava koji tvrde da je administracija ponudila oskudne dokaze da su njezine mete doista krijumčari droge te da smrtonosni napadi predstavljaju izvanpravna ubojstva.

Financial Times je napisao da su napadi namijenjeni pritisku na članove venezuelanske vlade da podnesu ostavke ili aranžiraju predaju vlasti demonstriranjem sposobnosti američke vojske da ih uhvati ili ubije ciljanim napadima. Prema New York Timesu, specijalisti za ratno pravo i izvršnu vlast izjavili su da je Trump koristio vojsku na način koji nema jasnog pravnog presedana ili temelja.

Pravi cilj američke kampanje

Iako američka administracija službeno opravdava svoje akcije borbom protiv krijumčarenja droge, sve više dokaza upućuje na drugačije motive. Njezine akcije također ukazuju na sveobuhvatnu kampanju pritiska na Madura, čije je uklanjanje šefica osoblja Bijele kuće Susie Wiles sugerirala kao pravi cilj administracije. Trumpova najava blokade ovog tjedna također je naglasila predsjednikov fokus na naftu te zemlje za koju je rekao da bi SAD trebale imati pristup ako Maduro bude smijenjen.

U intervjuu za časopis Vanity Fair, Susie Wiles, šefica osoblja Bijele kuće, rekla je novinaru Chrisu Whippleu da će Trump nastaviti dizati brodove u zrak dok Maduro ne prizna poraz.

Stephen Miller, visoki savjetnik predsjednika Donalda Trumpa, sugerirao je da venezuelanska nafta pripada Washingtonu, opisujući nacionalizaciju naftne industrije južnoameričke zemlje kao krađu. Millerovi komentari postavljaju dodatna pitanja o tvrdnji Trumpove administracije da je krijumčarenje droge primarni izvor napetosti s Venezuelom.

Miller je napisao da su američki znoj, domišljatost i trud stvorili naftnu industriju u Venezueli. Njezina tiranska eksproprijacija bila je najveća zabilježena krađa američkog bogatstva i imovine. Ta opljačkana imovina zatim je korištena za financiranje terorizma i preplavljivanje američkih ulica ubojicama, plaćenicima i drogom.

Povijesna pozadina sukoba oko nafte

Da bismo razumjeli sadašnju krizu, moramo se vratiti u prošlost. Američka uključenost u venezuelansku naftnu industriju započela je početkom 20. stoljeća kada su geolozi Royal Dutch Shella otkrili naftu u La Rosi, polju u bazenu Maracaibo. U roku od nekoliko godina, do 1929. godine, godišnja proizvodnja eksplodirala je s nešto više od milijun barela na 137 milijuna, čineći Venezuelu u to vrijeme drugom samo iza Sjedinjenih Država u ukupnoj proizvodnji. Do 1930-ih, pod predsjedništvom Juana Vicentea Gomeza, tri strane naftne kompanije kontrolirale su oko 98 posto proizvodnje, od kojih je jedna bila britansko-nizozemska Royal Dutch Shell, a druge dvije američke Gulf Corporation i Standard Oil.

Pod predsjedništvom Carlosa Andresa Pereza, Venezuela je službeno nacionalizirala svoju naftnu industriju 1. siječnja 1976. godine. Ovim potezom zemlja je preuzela kontrolu nad glavnim dobavljačem strane nafte za SAD kao i nad najvećim i najsofisticiranijim naftnim kompleksom u Latinskoj Americi.

Naftnu industriju počeo je voditi Petroleos de Venezuela. Nacionalizacijom su najviše pogođene bile američke podružnice poput Exxon Corporation, Gulf Oil Corporation i Mobil Oil Corporations koje su u to vrijeme uložile više od 5 milijardi dolara u industriju.

Kasnije, 2007. godine, pokojni ljevičarski predsjednik Hugo Chavez nacionalizirao je preostale strane naftne projekte u Venezueli, efektivno istjeravši američke naftne divove poput ConocoPhillipsa i Exxon Mobila.

Američke naftne kompanije dominirale su venezuelanskom naftnom industrijom sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Kompenzacija koju je ponudila Venezuela smatrana je nedovoljnom, a 2014. godine međunarodni arbitražni panel naredio je socijalističkoj vladi te zemlje da plati 1,6 milijardi dolara ExxonMobilu.

Venezuela posjeduje najveće naftne rezerve na svijetu

Venezuela posjeduje najveće dokazane naftne rezerve na svijetu, ali njezina proizvodnja djeluje znatno ispod kapaciteta zbog međunarodnih sankcija. Proizvodnja je opala u posljednjih 25 godina s oko 3,6 milijuna barela na otprilike milijun barela dnevno.

Venezuela je proizvela oko 900.000 barela sirove nafte i kondenzata do sada u 2025. godini, što čini otprilike 1 posto ukupne globalne opskrbe. Podaci tvrtke Kpler pokazuju da Kina kupuje oko 76 posto venezuelanske proizvodnje.

Državna kompanija Petróleos de Venezuela kontrolira naftnu industriju zemlje. Chevron sa sjedištem u Houstonu jedina je američka tvrtka koja buši u Venezueli i plaća postotak svoje proizvodnje PDVSA-i prema izuzeću od sankcija. Venezuelanske naftne rezerve najveće su na svijetu, ali djeluju znatno ispod kapaciteta zbog međunarodnih sankcija.

Rusija pruža potporu Venezueli, međutim?

Usred ove eskalacije, Rusija je odlučno stala na stranu Venezuele. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izrazio je duboku zabrinutost zbog američkih operacija na Karibima u telefonskom razgovoru s venezuelanskim kolegom Yvanom Gilom, upozoravajući na potencijalne posljedice za regionalnu stabilnost i međunarodnu plovidbu. Moskva je potvrdila svoju punu potporu i solidarnost s venezuelanskim vodstvom i narodom u trenutnom kontekstu.

Venezuelini ključni politički saveznici ujedinjeni su zajedničkim otporom američkom utjecaju u regiji. Rusija ostaje njezin najsnažniji geopolitički zaštitnik, nudeći vojnu suradnju i diplomatsku potporu.

Nakon venezuelanske ekonomske krize, Rusija je efektivno postala kreditna slamka spasa za Caracas. Kroz mehanizme poput avansnog plaćanja za isporuke nafte, restrukturiranja zajmova i sporazuma dug-za-naftu, Moskva je ublažila venezuelanski fiskalni kolaps dok je širila svoj utjecaj. Inicijativa za zajedničko strateško partnerstvo 2025. godine između dviju nacija potvrdila je njihovu namjeru koordinacije u okviru OPEC+ formata, izbjegavanja grabežljive konkurencije i zajedničke stabilizacije globalnih energetskih tržišta.

Međutim, dogovor s SAD oko Ukrajine, uveliko koči Rusiju da pomogne Venezueli, što znači da će Venezuela biti prepuštena samoj sebi i da će SAD zasigurno napasti ovu zemlju.

Kina osuđuje američke akcije

Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Lin Jian rekao je novinarima na redovitom brifingu u ponedjeljak da je američka proizvoljna zapljena stranih plovila ozbiljno kršenje međunarodnog prava. Venezuela ima pravo samostalno razvijati obostrano korisnu suradnju s drugim zemljama.

Kina je izrazila protivljenje onome što je opisala kao jednostrano nasilje nakon što su Sjedinjene Države naredile blokadu naftnih tankera koji ulaze i izlaze iz Venezuele, potez koji oštro pojačava pritisak na članicu OPEC-a i njezinog predsjednika Nicolasa Madura.

Kineska glasnogovornica ministarstva vanjskih poslova Mao Ning rekla je 19. studenog 2025. da se Kina protivi svakom uplitanju u unutarnje poslove Venezuele pod bilo kojim izgovorom i pozvala Sjedinjene Države da odaberu smjer djelovanja koji doprinosi miru i stabilnosti. Dana 25. studenog, šaljući čestitku predsjedniku Maduru, kineski predsjednik Xi Jinping izjavio je da Kina podržava Venezuelu u zaštiti njezina suvereniteta i nacionalne sigurnosti, dostojanstva nacije i društvene stabilnosti te se odlučno protivi uplitanju vanjskih sila u unutarnje poslove Venezuele pod bilo kojim izgovorom.

Kina, koja je venezuelansko najveće odredište naftnog izvoza, također pruža ekonomsku potporu. Venezuela i Iran također imaju produbljujuću vezu koja dijeli antiZapadni svjetonazor i, suočeni sa sankcijama, obje zemlje traže alternativne ekonomske i diplomatske kanale.

Venezuela traži pomoć Vijeća sigurnosti UN-a

Eskalacija napetosti prethodila je sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda zakazanoj za utorak kako bi se raspravljalo o rastućoj krizi. Sjednica je zakazana na zahtjev Venezuele koji su podržale Rusija i Kina.

Venezuelanska vlada nazvala je najnovije američke akcije ozbiljnim činom međunarodnog piratstva. Potpredsjednica Delcy Rodriguez izjavila je da Venezuela osuđuje i odbacuje krađu i otmicu novog privatnog plovila koje prevozi naftu, kao i prisilni nestanak njegove posade, počinjen od strane vojnog osoblja Sjedinjenih Američkih Država u međunarodnim vodama.

Venezuela je dodala da ti postupci neće proći nekažnjeno i da će Venezuela poduzeti sve odgovarajuće radnje, uključujući pritužbu Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, drugim multilateralnim agencijama i vladama svijeta.

Iran nudi suradnju Venezueli

Venezuelanski ministar vanjskih poslova najavio je u subotu da je Iran ponudio svoju suradnju za suočavanje s onim što je opisao kao činove piratstva i međunarodnog terorizma od strane američke vlade. Ministar vanjskih poslova Yvan Gil rekao je na Telegramu da je razgovarao telefonom sa svojim iranskim kolegom Abbasom Araghchijem kako bi pregledali bilateralne odnose i raspravili nedavna zbivanja na Karibima, posebno prijetnje i krađu brodova natovarenih venezuelanskom naftom. Gil je rekao da je Teheran izrazio punu solidarnost s Venezuelom i ponudio suradnju na svim područjima za suočavanje s američkim akcijama, za koje je rekao da krše međunarodno pravo.

Trumpovo upozorenje Maduru

Američki predsjednik Donald Trump izdao je novo upozorenje Nicolasu Maduru, rekavši da bi bilo pametno da venezuelanski lider odstupi, dok Washington eskalira kampanju pritiska koja je izazvala oštre osude Rusije i Kine. Govoreći u svom odmaralištu Mar-a-Lago na Floridi u ponedjeljak, okružen državnim tajnikom Marcom Rubijom i ministrom obrane Peteom Hegsethom, Trump je sugerirao da je spreman dodatno zaoštriti napetosti nakon četiri mjeseca rastućeg pritiska na Caracas.

Na pitanje je li cilj prisiliti Madura da napusti vlast, Trump je rekao novinarima da misli da bi vjerojatno moglo biti tako. To je na njemu što želi učiniti. Misli da bi za njega bilo pametno da to učini. Ali opet, vidjet ćemo.

Ministar obrane Pete Hegseth izjavio je da je predsjednik Trump bio jasan da će blokada sankcioniranih naftnih tankera koji odlaze iz ili su namijenjeni Venezueli ostati na punoj snazi dok Madurovo kriminalno poduzeće ne vrati svaku ukradenu američku imovinu.

Pravna osnova pod znakom pitanja

Mnogi stručnjaci za međunarodno pravo dovode u pitanje zakonitost američkih akcija. Prema zakonu o stalnoj suverenosti nad prirodnim resursima, Venezuela posjeduje svoju naftu. Bilo bi nezakonito prema međunarodnom pravu da SAD polažu pravo na nju. Kako je izjavio jedan stručnjak, opća tvrdnja o američkom vlasništvu nad venezuelanskom naftom nema vjerodostojnu osnovu u međunarodnom pravu.

Venezuelanska odluka da nacionalizira svoj naftni sektor značila je da je preuzela privatnu imovinu koja je pripadala multinacionalnim korporacijama sa sjedištem u SAD-u i drugdje, ali teško da je ukrala naftu jer nafta pripada Venezueli. Venezuelanski prirodni resursi nikada nisu pripadali Sjedinjenim Državama. Iako je bilo optužbi za eksproprijaciju koje su arbitrirane pred međunarodnim tribunalom, nema osnove za tvrdnju da je venezuelanska nafta ukradena od Sjedinjenih Država.

Zemlje, uključujući prijatelje SAD-a, uobičajeno su nacionalizirale unosne industrije usmjerene na vađenje njihovih nacionalnih resursa u 20. stoljeću. Saudijska Arabija istjerala je američke kompanije i nacionalizirala svoju naftnu industriju sedamdesetih i osamdesetih godina. Meksiko je 1938. godine eksproprijirao stranu naftnu imovinu, uključujući američke naftne kompanije. Te zemlje i druge odlučile su ubirati profit od vlastitih prirodnih resursa umjesto da ih zauvijek oduzimaju strane korporacije koje su imale početnu prednost investicijskog kapitala i tehničkog znanja.

Geopolitičke implikacije i utjecaj na Kinu

Eskalacija američke kampanje za zapljenu tankera povezanih s venezuelanskom naftom mogla bi također eskalirati napetosti između američke vlade i Kine ako više sirove nafte namijenjene kineskom tržištu bude uhvaćeno u američkoj vojnoj kampanji.

Najzanimljiviji aspekt svega ovoga jest da stiskanjem venezuelanske nafte ne samo da vršite ogroman pritisak na Madurov režim, već i strateški utječete na Kinu.

Zapljena plovila pod panamskom zastavom poput Centuriesa također dolazi usred postojećih trzavica između SAD-a, Kine i Paname oko kontrole nad Panamskim kanalom. Trump je zaprijetio da će uzeti natrag Panamski kanal, govoreći da je plovni put pod kontrolom Kine.

Kritike unutar SAD-a

Senator Chris Coons izjavio je da Trump mjesečarski hoda u rat s Venezuelom. Trumpov agresivni pristup Venezueli, od vojnih napada na navodne brodove za krijumčarenje droge do prijetnji promjenom režima, privukao je određenu potporu, ali i dvostruku kritiku na Capitol Hillu. Reakcije zakonodavaca na zapljenu bile su mješovite i uglavnom su se podijelile po stranačkim linijama.

Budućnost odnosa i regionalna stabilnost

Situacija u Karibima nastavlja se razvijati s potencijalno dalekosežnim posljedicama za regionalnu stabilnost i međunarodne odnose. Venezuela, sa svojom naftom i strateškim savezništvima s Rusijom, Kinom i Iranom, predstavlja žarište gdje se sudaraju interesi velikih svjetskih sila.

Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres pozvao je na deeskalaciju, dok su predsjednici Meksika i Brazila pozvali na suzdržanost i dijalog kako bi se izbjegla daljnja destabilizacija regije. Ostaje nejasno hoće li Kina pretvoriti svoju političku potporu u konkretnu ekonomsku ili diplomatsku akciju.

Američka pomorska blokada Venezuele postavlja ozbiljna pitanja o budućnosti međunarodnog prava i suvereniteta malih država suočenih s pritiskom najvećih svjetskih sila. Dok se napetosti nastavljaju, svijet promatra hoće li ova konfrontacija eskalirati u otvoreni sukob ili će diplomacija prevladati. Jedno je sigurno, američka kampanja protiv Venezuele daleko nadilazi deklariranu borbu protiv droge i predstavlja otvoreni pokušaj promjene režima u zemlji s najvećim naftnim rezervama na svijetu.