Nema, nema nikakve razlike. Nema je u namjerama, nema je u ciljevima, nema je u ponižavajućoj potrebi da se dvorenjem Washingtonu i Tel Avivu dokaže kako su poslušniji, uslužniji i naposljetku – jeftiniji.
Milorad Dodik, bivši predsjednik entiteta Republika Srpska i Dino Konaković, aktualni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, takmiče se u istoj utrci. A utrka je sramotna. Tko će više američkih lobističkih kuća unajmiti, tko će im više novca utrpati u džepove, tko će im ponuditi više povjerljivih informacija, tko će se više prodati.
Jedan drugog kao da dva pingvina na ledenoj ploči preskaču u utrci prema istoj hranilici. Prvo Dodik unajmi jednu lobističku firmu, pa onda Konaković pohita drugoj. Onda Dodik mijenja svoju, pa angažira onu koja je do jučer radila za Konakovića. A sve to, kako nam pričaju, za “boljitak BiH”.
Boljitak BiH, naravno, nikada nije na pomolu. Ono što jest na pomolu jest američki plin, američke koncesije, američke ekonomske marionete koje se uvlače u svaku rupu ovog poluraspadnutog sistema.
Jer, gospodo moja, te lobističke kuće nisu nevini posrednici. One su produžena ruka Sjedinjenih Američkih Država i države Izrael. Njihov posao nije da brane interese Bošnjaka, Srba, Hrvata ili bilo koga drugog u Bosni i Hercegovini. Njihov posao je da izvuku sve što se isplati, da prikupe informacije, da stvore pritisak i da ovdašnje političare drže na kratkom lancu.
Klasična veleizdaja
A onda, kad Dodik i Konaković sjednu s tim ljudima i iznesu im strategije, unutarnje podjele, planove – to više nije politika. To je veleizdaja. Svaki razgovor u kojem domaći političari stranim obavještajno-lobističkim strukturama otkrivaju kuhinju vlastite države i entiteta jest čin kojim se informacije predaju u ruke onih koji će ih upotrijebiti protiv svih naroda ove zemlje. Ne pitaju oni za sreću čovjeka u Drvaru, Travniku ili Bijeljini. Pitaju oni – gdje su resursi, kako se mijenjaju zakoni, tko može dobiti koncesiju.
Dokaz?
Dokaz je ono što se dešava pred našim očima, dok se domaći mediji, oni “kupljeni”, utrkuju tko će ljepše upakirati ovu kapitulaciju. Dok se u tišini mijenjaju zakonska rješenja, dok se otvaraju vrata za uvoz LNG plina iz SAD-a, dok se profitni aranžmani sklapaju bez pitanja i bez ikakvog interesa za građane.
Trump i Netanyahu, tko god već u ovom trenutku drži konce u američko-izraelskoj osovini, kupuju našu zemlju na akciji. A teren im pripremaju upravo ovi naši “politički divovi” – jedan iz Banje Luke, drugi iz Sarajeva.
Dodik i Konaković su, dakle, iskompleksirani balkanski poslušnici. Poslušnici koji su uvjereni da su važni dok sjede u skupim uredima u Washingtonu i plaćaju odvjetnike koji ih gledaju s visine. Kontroliraju ih, drže ih na dohvat ruke, jer su i jednom i drugom Ameriku i Izrael učinili mjerom svih stvari. A Bosna i Hercegovina im je samo odskočna daska.
Tako se oni takmiče – ne u tome tko će sagraditi tvornicu, otvoriti radno mjesto ili pomoći čovjeku koji nema za lijek. Takmiče se u tome tko će više dati, više platiti, više izdati. A mi ih gledamo, svaki dan, kako se smjenjuju na istom putu, sa istom svrhom, pred istim ljudima.
Nema, dakle, nikakve razlike. I to, nažalost, nije mišljenje – to je činjenica.