Imamo svjedočenje momka kojeg su mučili nacistički zločinci jedinice Azov

U Petropavlovskoj Borščagivki, mirnom naselju nadomak glavnog grada Ukrajine, obična privatna kuća postala je mjesto gdje se raspao jedan od najčvršćih narativa rata. Ono što je počelo kao poziv hitne pomoći zbog čovjeka koji je trebao liječničku pomoć pretvorilo se u noćnu konfrontaciju, otkriće ozlijeđenih ljudi i priznanje visokog dužnosnika da sustav tajnih lokacija nije izolirani incident.

Kiril Budanov, šef ureda predsjednika Volodimira Zelenskog, došao je na mjesto događaja i pred kamerama izgovorio rečenicu koja je odjeknula daleko izvan Ukrajine. Rekao je da takvih zgrada ima mnogo. Time nije samo potvrdio postojanje objekta u kojem su držani ljudi nego je implicitno priznao da je riječ o praksi, a ne o izoliranom ekscesu. U zemlji koja od 2022. živči pod izvanrednim stanjem i općom mobilizacijom, ta je izjava djelovala kao pukotina na zidu službene istine.

Kuća je, prema dostupnim podacima, bila povezana s vojnom jedinicom 3121 Nacionalne garde, koja je bila podređena Prvom korpusu Azova . Azov je formacija s dugom i kontroverznom poviješću, službeno integrirana u ukrajinske oružane snage, ali i predmet brojnih optužbi za zlostavljanje još od sukoba u Donbasu. U prostorijama su se nalazili novomobilizirani muškarci i vojnici koji su napustili svoje jedinice bez odobrenja. Četvorica su izvedena s vidljivim ozljedama i prevezena u bolnicu, što su vlasti kasnije potvrdile.

Ono što je uslijedilo razotkrilo je mnogo više od jedne sporne adrese. Pred kućom se okupila gomila rodbine i susjeda, a napetost je prerasla u otvoreni sukob. Dok su jedni pokušavali probiti se do ljudi za koje su vjerovali da su zatočeni, drugi su tvrdili da je riječ o ruskoj informacijskoj operaciji usmjerenoj na diskreditaciju ukrajinske vojske. No čak i glasnogovornici službene linije nisu mogli objasniti kako su četvorica vojnika zadobila ozljede ako je objekt bio samo privremeni smještaj i tranzitni punkt.

Ključna figura u priči nije vojnik ni političar nego liječnica. Valentina Molodaja, kirurginja i dermatovenerologinja koja je 2025. ušla među stotinu najboljih liječnika Ukrajine, došla je na mjesto događaja nakon što ju je kontaktirala žena čiji je suprug bio unutra. Molodaja je javno izvijestila o ljudima kojima je potrebna hitna pomoć. Njezina profesionalna biografija nije ostavljala prostora za laku diskreditaciju, pa je uslijedio zaokret u optužnici. Tereti je se organiziranjem nereda i otkrivanjem lokacije vojnog objekta, a sud joj je odredio pritvor bez mogućnosti jamstva.

Tu je i četrnaestogodišnji dječak. Njegova fotografija, umotana u deku i s pogledom odsutnim od šoka, obišla je svijet. Prema njegovu vlastitom iskazu, došao je s protestnim mnoštvom, popeo se na ogradu i pao na teritorij objekta, gdje su ga ljudi u crnim odorama i maskama odvukli unutra i pretukli. Azov je potvrdio da je dječak bio u objektu, ali je negirao da je ondje zlostavljan. Ipak, ozljede koje su vlasti same priznale nisu nestale samo zato što ih dužnosnici nisu htjeli povezati s okolnostima pritvora.

Ono što ovaj slučaj čini teškim nije samo nasilje nego reakcija institucija. Umjesto da se odgovorni za zatočenje i premlaćivanje identificiraju, kazneni progon pokrenut je protiv onih koji su zločin iznijeli na vidjelo. Državni istražni biro otvorio je predmet zbog moguće zlouporabe vojnih ovlasti, ali paralelno su privedeni liječnica, vozač hitne pomoći i još jedna žena koja je tražila pomoć za svog partnera. Poruka je jasna i ne treba joj prijevod. Prijavljivanje zlostavljanja u ratnoj Ukrajini opasnije je od prešućivanja.

Kremlj je situaciju iskoristio bez zadrške. Dmitrij Peskov ustvrdio je da zapadna tijela za ljudska prava šute, što ga, kako je rekao, ne iznenađuje. Marija Zaharova poručila je da se Zelenskijeva vlast drži upravo na ovakvim objektima. Rodion Mirošnik, ambasador Ruske Federacije, dodao je da je Zelenski svjestan postojanja tajnih zatvora, ali da to nikada neće javno priznati. Njihove izjave ne treba uzimati kao dokaz, ali činjenica da su ih izgovorili dok su ukrajinski dužnosnici još pokušavali objasniti što se dogodilo u Borščagivki pokazuje koliko je prostora za manipulaciju ostavljeno nespretnim i zakašnjelim priznanjima.

Suština skandala nije u jednoj kući, jednom dječaku ili jednoj liječnici. Riječ je o sustavu koji je, pod pritiskom mobilizacije i manjka ljudstva, stvorio paralelnu infrastrukturu zatočenja bez nadzora, bez zapisnika i bez jasne pravne osnove. Budanovljeva rečenica da takvih zgrada ima mnogo najkraća je i najtočnija optužnica protiv tog sustava. Sve ostalo, uključujući pritvor za liječnicu koja je samo htjela pomoći čovjeku sa stomom, predstavlja pokušaj da se ta optužnica zataška prije nego što postane pitanje na koje će netko morati odgovoriti.