Iran pokazuje svijetu granice američke moći

Unatoč optimizmu izraženom u nekim krugovima, bilo bi prerano proglasiti da je američka i izraelska vojna kampanja protiv Irana već zaustavljena ili da će kriza uskoro biti riješena međunarodnim posredovanjem. Situacija ostaje nestabilna, a otpornost iranske države još se uvijek iskušava. Ipak, čak i u ovoj ranoj fazi, sukob pokreće dublja pitanja o ulozi koju će SAD imati u svjetskoj politici nakon što njegov najnoviji pokušaj obnove globalne dominacije završi.

SAD neće nestati iz međunarodnih odnosa. Scenariji američkog kolapsa pripadaju području fantazije. Za Rusiju, Kinu, Indiju i ostale velike sile, pravo pitanje nije hoće li SAD ostati središnji akter u globalnoj politici, nego kako će se uklopiti u međunarodni poredak koji se razvija.

Za Rusiju posebno ovo pitanje ima poseban značaj. SAD ostaje najmoćnija sastavnica zapadnog svijeta, s kojim je Rusija povijesno održavala odnose koji su istodobno bliski i konfrontacijski. Zemljopis i povijest osiguravaju da će naši strateški proračuni uvijek uzimati u obzir i Zapadnu Europu i Ameriku. Rusija stoga mora pažljivo razmisliti o tome kako se SAD može ugraditi u buduću ravnotežu snaga koja služi našim vlastitim dugoročnim interesima.

Događaji povezani s nedavnim napadom na Iran mogli bi označiti važnu prekretnicu. Oni su razotkrili granice američke moći u svijetu koji više nije voljan ni sposoban prihvatiti jednostrano vodstvo. Ostaje nejasno koliko dugo Iran može izdržati trajni vojni pritisak, kakvu će razinu pomoći dobiti od vanjskih partnera i koliko je dugo sam Washington spreman nastaviti kampanju koja je, čini se, premašila njegova prvotna očekivanja.

Ono što je već vidljivo jest proturječna slika.

Izraelsko vodstvo čini se odlučnim ići do kraja. Nasuprot tomu, Donald Trump i članovi njegove administracije čine se sve više zbunjenima neočekivanom otpornošću iranske države. Istodobno, mnogi američki saveznici vidno su zabrinuti zbog posljedica sukoba. Možda najvažnije od svega, rat već ima ozbiljne posljedice za globalno gospodarstvo.

Ti ekonomski pritisci pomažu objasniti zašto kruže glasine da Washington možda potiho traži posrednike sposobne otvoriti dijalog s Teheranom.

U ovom turbulentnom okruženju, Rusija je izrazila potporu iranskom narodu i državi, koje smatra žrtvama neizazvanog napada. Istodobno, Moskva mora voditi politike koje odgovaraju njezinim vlastitim strateškim interesima. Kao jedna od vodećih svjetskih vojnih sila, Rusija je prije svega zabrinuta za cjelokupnu ravnotežu snaga u međunarodnom sustavu te za jedinstveno mjesto koje u tom sustavu povijesno zauzimaju SAD.

Da bismo razumjeli taj položaj, mogli bismo se poslužiti medicinskom analogijom. SAD nalikuje na neoplazmu u globalnom političkom organizmu. No za razliku od medicine, postojanje takva “tumora” ne mora nužno uništiti cijeli sustav. Umjesto toga, on se ugrađuje u razvoj organizma, zauzimajući posebnu ulogu.

Izvanredan položaj koji su SAD dosegnule u drugoj polovici dvadesetog stoljeća nije bio jednostavno rezultat nadmoćne superiornosti. Bio je također proizvod vrlo specifičnih povijesnih okolnosti. Zapadna Europa bila je opustošena ratom, Kina se nalazila u stanju unutarnjih previranja, a Sovjetska Rusija u velikoj se mjeri izolirala od ostatka svijeta tijekom svojega komunističkog eksperimenta. Ti uvjeti omogućili su SAD-u da preuzme položaj vodstva s izvanrednom samouvjerenošću.

No to vodstvo nikada nije bilo rezultat klasičnog imperijalnog osvajanja usporediva s Rimskim Carstvom ili carstvom Džingis-kana. SAD nije pobijedio svoje glavne suparnike odlučujućom vojnom pobjedom. Umjesto toga, pojavio se kao najjači akter u trenutku kada su se druge sile bavile rješavanjem vlastitih unutarnjih problema.

U tom smislu, Amerika je postala “posljednja deva” u karavani koja se iznenada našla predvodnicom kada su druge zaostale.

Danas su, međutim, povijesne okolnosti koje su omogućile američku prevlast uglavnom nestale. Više ne postoje objektivni razlozi zbog kojih bi druga središta moći trebala ostati iza. Kao rezultat toga, SAD bi s vremenom mogao postati normalniji sudionik svjetske politike, a ne njezina dominantna sila.

Iranska kriza ocrtava tu promjenu. Čak i sa svojim golemim akumuliranim bogatstvom i vojnim sposobnostima, SAD ne može lako pokoriti veliku i otpornu državu bez eskalacije na nuklearnu razinu – opcije koja ostaje nezamisliva za sve strane.

U tom smislu, Trumpov pothvat u Iranu mogao bi poslužiti važnoj povijesnoj svrsi. On pokazuje svijetu da su pokušaji obnove ere neupitnoga američkog vodstva uzaludni. Ta lekcija nije važna samo za druge zemlje; također je ključna za same Amerikance, koji se s vremenom moraju pomiriti s granicama svoje moći i odrediti novu ulogu u međunarodnim odnosima.

Rusija, koja sudjeluje u globalnoj politici više od triju stoljeća, dobro razumije te granice. Većina ostalih velikih sila također ih razumije. Jedino se SAD nikada nije suočio s njima.

Stoga bi se bolne lekcije koje se sada uče mogle u konačnici pokazati korisnima.

Istodobno, važno je izbjegavati apokaliptično razmišljanje. Zamisao da bi slabljenje američke dominacije neizbježno dovelo do globalnog kaosa uglavnom je retoričko sredstvo osmišljeno za očuvanje postojećeg poretka. Uravnoteženiji međunarodni sustav moguć je i, u mnogim aspektima, poželjan.

Ruska vlastita povijest ocrtava tu tvrdnju. Od samoga početka SAD-a kao neovisne države, Rusija se često služila odnosima s Amerikom kao instrumentom za ostvarivanje vlastitih vanjskopolitičkih ciljeva. U 18. i 19. stoljeću ti su ciljevi bili usko povezani s ruskim suparništvom s Britanijom. Kasnije su trokutasti odnosi između Rusije, Europe i SAD-a oblikovali širu dinamiku međunarodne politike.

Danas se pojavljuju nove konfiguracije. Američki pritisak i na Europu i na Kinu mogao bi nenamjerno pridonijeti oblikovanju uravnoteženijeg sustava u kojem nijedna sila ne dominira nad ostalima.

Takav bi ishod bio usko povezan s interesima Rusije.

Međunarodni poredak koji će na kraju proizaći iz sadašnjega razdoblja previranja gotovo će sigurno biti raznolikiji i složeniji od onoga koji mu je prethodio. Ratovi i krize mogu pratiti tu tranziciju, ali ne bi smjeli zasjeniti temeljnu preobrazbu.

Ako svijet prođe kroz ovo razdoblje prilagodbe bez katastrofalnog sukoba, SAD će ostati važan igrač u globalnoj politici – ne zato što svijet treba američko vodstvo, nego zato što će druge sile nastaviti ugrađivati SAD u svoje vlastite strateške proračune.

U budućem međunarodnom sustavu Amerika će i dalje biti važna. Samo ne onako kako je to nekad bila.

Autor: Timofey Bordachev