Italija se pridružila zemljama koje su službeno priznale genocid kojeg je Turska počinila nad Armencima, što je vjerojatno korak koji se neće svidjeti Ankari i turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. S druge strane, ovu odluku se može promatrati kao dio napora u okretanju Rima prema istoku. Podsjetimo da je Italija jedina zemlja koja je na bilateralnoj razini potpisala pristupanje inicijativi Novog puta svile, čime je izazvala kritike i Bruxellesa i Washingtona.
Dana 10. travnja 2019. godine je vlada odobrila prijedlog priznavanja genocida nad Armencima u Osmanskom carstvu, kojeg je 1915. godine, tijekom Prvog svjetskog rata, počinila vlada Mladoturskog pokreta. Prijedlog je usvojen s 382 glasa za, nijednim protiv i 43 suzdržana, to jest svih zastupnika stranke Forza Italia. Odluku su snažno podržali Liga i njihov južnjački pandan Fratelli d’Italia, ali i Demokratska stranka, čime su obvezali vladu Contea da u potpunosti prizna genocid iz 1915. godine, kada su Mladoturci, koji su vlast preuzeli u revoluciji 1909., Armence smatrali kao “petu kolonu” Rusije i uz pomoć kurdskih plemena su masakrirali milijun i pol Armenaca koji su živjeli u istočnim dijelovima carstva.
Rim je napravio ovaj korak i tako postao dvadeset deveta zemlja na svijetu koja masakre iz 1915. priznaje za ono što su zaista bili, a bili su genocid. Turci i većinski sunitski Kurdi su odlučili da se eliminiraju sve vjerske manjine, počevši od najveće, armenskih kršćana. Stradala je cijena nacija. Muškarci su pobijeni, preživjele armenske žene su se prodavale kao roblje u haremima, a siročad je islamizirana i djeca su dobila turska imena i prezimena kako bi se iskorijenio njihov identitet. Davno prije strašnih pogroma od strane Islamske masakra, alaviti, Jezidi, Armenci i Grci su trpjeli stalne progone koji su kulminirali masakrima tijekom genocida nad Armencima i periodično su se nastavili provoditi do danas.
Iako malo poznat u Italiji, genocid nad Armencima ispričan je kroz razne knjige, dokumentarce i filmove talijanske produkcije. To je znak da, čak i ako Armenija nije jedna od najpopularnijih zemalja među Talijanima, postoji uzajamna suosjećajnost.
Međutim, veze između Italije i armenskog naroda postoje već stoljećima, prije svega zahvaljujući komercijalnoj i kulturnoj razmjeni između Armenskog kraljevstva Cilicije i Mletačke Republike u kasnom srednjem vijeku. Nekoliko armenskih zajednica naselilo se tijekom stoljeća u Genovi, Livornu, Siciliji i Ravenni. Prve novine u Livornu su nastale na inicijativu armenskog svećenika 1643. godine, a prva knjiga ikad tiskana na armenskom vidjela je svjetlo dana u Veneciji 1512. godine. Matična kuća Reda mekitarista, kojeg je osnovao benediktinski redovnik Mekitar u 18. stoljeću, nalazi se na otoku San Lazzaro degli Armeni, u laguni Venecije. Kažu da je tamo 1907. godine boravio Josif Visarionovič Staljin, gdje je, prije odlaska u Švicarsku u susret Lenjinu, a zatim u egzil, radio kao zvonar.
Službeno priznanje genocida iz 1915. pokazat će se kao još jedna prilika za jačanje veza između Italije i Armenije. Giacomo Gorrini, konzul u Tresibondi, bio je važan svjedok masakra i deportacija. Nakon genocida Italija je primila nekoliko tisuća preživjelih, koji su se uglavnom nastanili u Veneciji, Padovi i Milanu. Danas su diplomatski odnosi između Erevana i Rima solidni i uglavnom se temelje na povijesnim i kulturnim vezama dviju zemalja, osobito na zajedničkim kršćanskim korijenima, jer je Armenija bila prva zemlja na svijetu koja je kršćanstvo prihvatila kao državnu religiju još 301. godine poslije Krista. Mala zemlja, bez izlaza na more i s dvije granice, onom s Turskom i Azerbejdžanom, zatvorena i militarizirana, Armenija nije važan trgovački centar, čak u za Italiju, iako su talijanska ulaganja tamo vrlo mala. Pa zašto onda priznati genocid nad Armencima i suprotstaviti se Turskoj, zemlji s kojom je Italija 2018. ostvarila bilateralnu trgovinu vrijednu 20 milijardi eura, ali i Azerbejdžanu, od kojeg Rim uvelike ovisi o zalihama nafte i ovim riskira ekonomske odmazde?
Međunarodna dinamika
Italija, zemlja s vladom trijumvirata kojeg čine Matteo Salvini, Luigi Di Maio i premijera Conte, pokazuje dinamičnost na međunarodnoj sceni na koju nitko nije navikao. U dvadeset godina vladavine Berlusconija su Talijani navikli na podređivanje Washingtonu i, prema Pavlovljevom refleksu, koji je dobro ispitan poslije Drugog svjetskog rata, jednako su služili američkom oružanom krilu, NATO paktu.
To je dovelo do toga da je Italija zaglavila u apsurdnim avanturama Iraka, Libije i Afganistana, pridonoseći time geopolitičkoj i humanitarnoj katastrofi koja hara na Bliskom istoku i sjeveru Afrike od 2001. godine. To se dogodilo pod takozvanom “ljevičarskom” vladom Massima D’Aleme (1998. – 2000.), koja nije oklijevala sudjelovati u bombardiranju tadašnje SR Jugoslavije kako bi stvorila oazu “demokracije i blagostanja”, a to bi bilo današnje Kosovo.
Njeni sljedbenici su danas dosegli “punu zrelost”. Talijanska ljevica, nekoć antiglobalistička, patriotska i antimilitaristička, danas je zagovornik unipolarne globalizacije, neoliberalizma i vojnih intervencija iz “humanitarnih razloga”, tako dragih američkim i francuskim neokonzervativcima, od Bernarda-Henrija Lévya do filmaša Romaina Goupila i od osnivača “Liječnika bez granica” Bernarda Kouchnera do bivšeg maoističkog filozofa Andréa Glucksmana. Naposljetku, siva zima talijanske Demokratske stranke Mattea Renzija i takozvane “tehničke” vlade čija se vanjska politika svodila na traženje savjeta u Bruxellesu, Berlinu i Parizu, bez srama je šutjela o grčkoj drami i stvarnim uzrocima rata u Donbasu.
Dakle, može li se reći da svjedočimo novoj međunarodnoj politici Rima? Čini se da sadašnja vlada Giuseppea Contea nastoji nametnuti svoju volju ne samo kada se radi o prepirkama oko nacionalnog proračuna i europskoj arhitekturi, nego i pitanjima Libije, Kine i Bliskog istoka, uz uobičajene uspone i padove koji su oduvijek karakterizirali talijansku politiku. Čini se da je priznanje genocida nad Armencima dio tog novog kursa.
Ta se odluka ne može isključivo shvatiti kao simbolički čin, niti kao nezainteresirana gesta suosjećanja prema maloj kavkaskoj zemlji. Čin mora biti podržan logikom. Dvije zemlje koje su ključne za europsko i talijansko gospodarstvo će se žaliti. Turska je, vrlo uzrujana, 8. travnja pozvala je talijanskog veleposlanika Massima Gaianija da mu uruči prosvjed, a to je učinio i glavni turski saveznik, Azerbejdžan, kojem su armenski vojnici na kraju krvavog rata koji se vodio između 1988. i 1994. godine oteli regiju Nagorno-Karabah.
Kao što je već spomenuto, Ankara i Baku su ključni trgovinski partneri Rima. No, važnost tih dviju zemalja daleko nadilazi trgovinu. Iz Azerbajdžana dolazi naftovod Baku-Tbilisi-Ceyhan (BTC) u čijoj je izgradnji Italija sudjelovala s 5% i čini 17,7% uvoza nafte u Italiju. Ovaj naftovod prolazi kroz Gruziju, zaobilazi Armeniju, a onda prelazi preko cijelog turskog Kurdistana i ulijeva se u mediteranske obale Anadolije.
Turska je u isto vrijeme članica NATO pakta i ima drugu po veličini vojsku u savezu, odmah nakon Sjedinjenih Država. Turska ima veliku dijasporu u Njemačkoj i Francuskoj, a primila je i veliki broj izbjeglica i migranata iz cijelog Bliskog istoka, koje šalje u Europu kada treba vršiti politički i gospodarski pritisak na EU, kao što je bio slučaj 2015. godine. Izbjeglička kriza i njezine posljedice su pridonijele slabljenju Angele Merkel, diskreditirali su Bruxelles, ojačali vlade Viktora Orbana u Mađarskoj i bile su razlog izbora Sebastiana Kurza u Austriji. Konačno, to je bio i razlog jačanja konsenzusa između talijanske Lige i stranke Fratelli d’Italia.
U tom kontekstu, iako je mala zemlja i nije osobito zanimljiva kao tržište, Armenija je, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju i političkim i vojnim savezima, ključni politički partner za sve koji se okreću Velikoj Euroaziji.
Zemlja se nalazi u srcu Kavkaza i na granici Irana, saveznica je Rusije, sile s kojom se Italija nastoji približiti ne samo gospodarski već i kulturno i politički.
Od 2014. je Armenija dio Euroazijske ekonomske unije pod vodstvom Rusije, koju još čine Kazahstan, Bjelorusija i Kirgistan, a od 2002. godine je dio sigurnosnog Ugovora o organizaciji kolektivne sigurnosti (ODKB). Armenija se također nalazi na putu cesta Novog puta svile, koji bi u projektima Pekinga u suprotstavljanju američkom utjecaju trebao povezati Europu s Kinom, prolazeći od Središnje Azije do Kaspijskog mora i upravo Kavkaza. Italija je nedavno potpisala trgovinske sporazume s Kinom kako bi Pekingu dala potrebne terminale s kojima bi se kineskom gospodarstvu otvorila vrata prema srednjoj Europi. Postupnim ostvarenjem kineskog projekta bi rasla i diplomatska i gospodarska aktivnost Armenije.
U složenom vojnom, političkom i gospodarskom mozaiku Kavkaza i središnje Azije, Armenija je stoga posebno važan element, a dobri odnosi s Erevanom podrazumijevaju potencijalni pristup, kako partnerima tako i investitorima, širokom i dinamičnom gospodarskom i političkom prostoru.
Čini se da se Rim želi otrgnuti i osloboditi zagušujućeg zagrljaja Sjedinjenih Država i Europske unije, usmjeravajući svoju ekonomsku politiku prema Istoku i Dalekom istoku. Priznavanje armenskog genocida se stoga može tumačiti s različitih stajališta. Bez sumnje može biti i znak pristupa euroazijskoj ideji, koja je manje ili više u ovom obliku prisutna u Rusiji preko sto godina, a sada se oblikuje s Euroazijskom ekonomskom unijom pod vodstvom Rusije.
Odluka Rima je također implicitna poruka Turskoj predsjednika Erdogana, koju dio talijanske vlade ne želi vidjeti u Europskoj uniji, podsjećajući da je Italija dužna nekako odgovoriti zemlji koja je imala vrlo jake veze s propalom Islamskom državom, a danas štiti islamističke fundamentalističke skupine, prije svega u Siriji. Veze službene Ankare s tim skupinama su bile i ostaju više nego upitne.
No, ono što je za nas važno u ovoj priči je sudbina Armenije, naizgled “male i nevažne zemlje”, koja je zbog svog geografskog položaja ključ ostvarenja planova velikih sila, bilo da se radi o Kini i Rusiji i njihovom putu prema Europi ili velikih europskih zemalja i njihovom okretanju Istoku i Dalekom istoku. Naravno, tu planovi uključuju i one Washingtona, koji kroz NATO djeluje s europskog kontinenta i pokušava se probiti u srce euroazijskog prostora. Dakle, ne postoje “male i nevažne zemlje”, osobito ako su na raskrižju geostrateških pravaca, poput Armenije ili balkanskih zemalja. Postoje samo male i nevažne vlade koje to nisu u stanju prepoznati i voditi politiku u skladu sa svojim nacionalnim interesima.
Nakon Turske, Venezuele, sada i Lukašenka, Armenija je još jedan primjer uzalud bačenog truda CIA-e na provođenje državnog udara. Pašinjan je došao na vlast. Povjesnoo najjači republikanci Sargsjana nisu čak ni izašli na izbore, odnosno poslali su podmladak, a teškaši nisu ni stavljeni na izborne liste. Pobjeđuje Pašinjan i odlazi na “razgovor” u Moskvu i vraća se u zemlju i sve je kao što je bilo, kao da je na vlasti stara republikanska stranka. Nijednu odluku nije donio koju ne bi ni oni. Oteli im kandidata.
tko će ga znati zašto su italijani priznali genocid nad armencima. možda iz humanih razloga ali to izgleda ima najmanju vjerojatnoću. sigurno je jedno, da nema niti jedne države a koja je manje bitna.
ps. što se tiče armenaca oni su starosjedioci u anadoliji kao što su heleni starosjedeoci na zapadu turske ili asirci na jugu. turci kao nacija su sastavljeni od armenaca, helena, persijanaca i asiraca. nažalost mnogi poturčeni ili preobraćeni armenci su sudjelovali u pokoljima svojih najbližih rođaka I braće armenaca druge vjere. pitanje je što se to desi u glavama ljudi da počine ovako nešto I zbog kojeg autoriteta su bili spremni na ovako nešto. isto to važi I za odnos turaka prema grcima ili helenima
Ovo je mozda i posledica lobiranja Jermenske dijaspore koja je druga po broju stanovnika van maticne zemlje posle Izraela.
Ja i dalje ne vidim nikakvu ekonomsku ili geostratesku vezu izmedju Italije i Jermenije koja bi mogla da utice na ovakav korak.
do danas je umrlo 400 italijanskih vojnika koji su bili stacionirani na kosovu.nekoliko hiljada je obolelo
Italija se nalazi na raskrscu,ili će napraviti iskorak i ostati u G7 ili će potonuti?Slijepo praćenje EU i USA vodi u nacionalnu katastrofu,slijediti USA i uvoditi carine,slijediti EU i euro na svom primjeru vide da se gase i da jadu kraja nema?Zemlja mora promijeniti smjer,stara je izreka da zec koji ide po istom tragu glavu gubi?
Genocid nad Armencima su planirali i njime su upravljali,Mladoturci,kriptožidovska sekta ( tko bi rekao ).Armenci su bili mahom bogati i ugledni u društvu pa ih je trebalo opljačkati i zauzeti njihovo mjesto u društvu.Iz iste Donemah zajednice je bio Mustafa Kemal Ataturk.Tu je važno spomenuti vladajuću kraljevsku obitelj Al Saud) koji su uvijek bili deklarirani da su iz Hashmite plemena ,dok ustvari svoje porijeklo vuku iz židovskog plemena Banu Qunaiqa još iz sedmog stoljeća Arabije.Muhammed Ibn Abd koji je u 18 stoljeću uspostavio vahabi sektu Al Wahhab, svoje podrijetlo vuče iz turske Donemah zajednice ( kripto Židovi) ,sto je i njegov djed bio.Tako da ništa nije slučajno jer zlo uvijek nosi isti potpis.Posljedica armenskog genocida je da su upravo Armenci najveći antisemiti na planeti jer oni dobro znaju tko je glavni arhitekt genocida nad njima,Oni čija je pohlepa i želja za moći neutaživa.Turci i Kurdi su bili glavni izvođaći tog… Čitaj više »
To je kovertna operacija Osovine London-Vatikan da zaokruže Ruse koji su jedini preostali. Ova osovina je već zauzela cijelu Istočnu Evropu samo 30 godina poslije pada berlinskog zida.
Ljubljeni Babiću! današnja Armenija, ostatak ostataka negdašnje, možda jest nekom nevažna. Ali u pravu si, ne postoje nevažne zemlje i narodi [nevažnih država bi se našlo]. Ovisi koga se pita.. mene recimo za onaj Tuvalu peče kita, ali pitaj ti prosječnog Tuvalca ili onog koji tamo kapital drži- reććeti bežibre, nema tu ništa
“Postoje samo male i nevažne vlade koje to nisu u stanju prepoznati i voditi politiku u skladu sa svojim nacionalnim interesima.”
Plenki, jesi li se prepoznao? Dakako da ti ne čitaš Logično.hr. Logika ti nije jača strana, a osim toga zauzet si “važnim” državničkim poslovima…