Kada mediji postanu oružje: Analiza jednog ratnohuškačkog članka

U trenutku kada Europa prolazi kroz ozbiljne izazove, neki mediji odlučuju se za pristup koji može imati dalekosežne i opasne posljedice. Nedavno objavljeni članak pod dramatičnim naslovom “Europa je pod napadom Rusije” predstavlja školski primjer kako se strah može koristiti kao alat za manipulaciju javnim mnijenjem, a kojeg prenose domaći režimski mediji.

Već u prvom paragrafu članka susrećemo se s dramatičnom pričom o “zapaljivoj bombi” u zračnoj luci Leipzig. Međutim, ono što upada u oči jest potpuni nedostatak konkretnih dokaza. Umjesto činjenica, članak se oslanja na neimenovane “dužnosnike zapadnih obavještajnih službi” koji “vjeruju” da je incident bio “probni napad”. Ovakvo nagađanje predstavljeno kao činjenica prvi je znak manipulativnog izvještavanja.

Posebno je zabrinjavajuće kako članak povezuje niz odvojenih incidenata – od požara u skladištima do kibernetičkih napada – u jedan navodni koordinirani napor. Ova tehnika “slaganja mozaika” koristi se da bi se stvorila slika sveprisutne prijetnje, iako za mnoge od ovih događaja nije dokazana nikakva povezanost, a kamoli zajednički izvor.

Izjave poput one danske premijerke da “nas napadaju svaki dan” preuzete su bez konteksta i kritičkog osvrta. No, što točno znači “napad” u ovom kontekstu? Jesu li diplomatske tenzije isto što i vojni napadi? Članak namjerno zamagljuje ove razlike, stvarajući atmosferu neposredne opasnosti.

Indikativno je kako se u tekstu pojavljuju reference na vojne proizvođače poput Rheinmetalla. Time se suptilno sugerira da je povećanje vojne potrošnje jedini odgovor na percipirane prijetnje. No, tko stvarno profitira od takve eskalacije? Svakako ne obični građani čiji bi se novac mogao uložiti u zdravstvo, obrazovanje ili infrastrukturu.

Posebno je problematičan dio o takozvanom “hibridnom ratovanju“. Ovaj pojam se koristi toliko široko da praktički svaki incident, od hakerskog napada do grafita na zidu, može biti predstavljen kao dio velike zavjere. Time se stvara atmosfera paranoje u kojoj je nemoguće razlikovati stvarne prijetnje od slučajnih incidenata ili lokalnih problema.

Ono što članak potpuno zanemaruje jest ljudska dimenzija. Nigdje se ne spominju potencijalne posljedice eskalacije sukoba za obične građane. Ne spominju se ekonomske veze između država, kulturna razmjena, zajedničke vrijednosti i interesi koji bi mogli biti temelj za dijalog umjesto konfrontacije.

Također je važno primijetiti što članak prešućuje. Nema spomena o postojećim diplomatskim kanalima komunikacije. Nema riječi o uspješnim primjerima međunarodne suradnje. Nema razmatranja ekonomskih i društvenih veza koje povezuju narode preko političkih granica. Umjesto toga, čitatelju se servira pojednostavljena slika svijeta podijeljena na “nas” i “njih”.

Ovakvo izvještavanje nije samo problematično – ono je opasno. Povijest nas uči da retorika straha i neprijateljstva često prethodi stvarnim sukobima. Kada mediji počnu tretirati rat kao neizbježnost, oni aktivno doprinose stvaranju uvjeta koji mogu dovesti do njegovog izbijanja.

Alternativa ovakvom pristupu postoji. Ona počinje s prepoznavanjem kompleksnosti međunarodnih odnosa, potrebom za dijalogom i razumijevanjem različitih perspektiva. Uključuje priznavanje da sigurnost ne dolazi samo iz vojne moći, već i iz ekonomske suradnje, kulturne razmjene i međusobnog razumijevanja.

Kao društvo, moramo zahtijevati bolje od naših medija. Trebamo izvještavanje koje će tražiti i prezentirati konkretne dokaze, koje će sagledavati širi kontekst događaja i koje će promovirati konstruktivna rješenja umjesto podgrijavanja tenzija. Jer na kraju dana, cijena rata nije apstraktna – ona se mjeri u ljudskim životima, razorenim obiteljima i uništenim zajednicama.

Pravi patriotizam nije u širenju straha i mržnje, već u promicanju razumijevanja i traženju mirnih rješenja za naše razlike. To je lekcija koju moramo naučiti prije nego što nas povijest ponovno nauči na teži način.