Slučaj iranske pjevačice Parastoo Ahmadi postao je još jedan primjer opasne medijske navike. Tvrdnja se objavi kao činjenica, a dokaz ostane negdje iza zavjese. Kada običan čovjek kaže “nije dokazano”, od njega se traže dokumenti, izvori, snimke, pečati i krvna grupa bilježnika. Kada mediji objave priču o 74 udarca bičem, prečesto je dovoljno: “prema izvještajima”. To nije novinarstvo. To je trgovina emocionalnim učinkom.
Parastoo Ahmadi doista je održala internetski koncert bez hidžaba, a iransko pravosuđe doista je otvorilo postupak protiv nje i njezina tima. To su provjerljive činjenice. ABC News je još u prosincu 2024. objavio da je iransko pravosuđe otvorilo predmet zbog “ilegalnog koncerta”, pozivajući se na pravosudnu agenciju Mizan, dok je Le Monde pisao da su Ahmadi i dvojica glazbenika nakon nastupa bili uhićeni i potom pušteni.
Ali sada dolazimo do problema: mediji su ovih dana masovno prenijeli tvrdnju da je Ahmadi osuđena na 74 udarca bičem, dvogodišnju zabranu putovanja i dvogodišnju zabranu umjetničkog rada. To može biti točno. Ali može biti točno nije isto što i dokazano je javno dostupnim dokumentom.
Guardian, primjerice, koristi oprezniju formulaciju: Ahmadi je “reportedly sentenced” — dakle, prema izvještajima osuđena. Isti tekst jasno navodi da službena pravosudna novinska agencija nije objavila presudu. To je ključna rečenica. Ako službeno pravosuđe nije javno objavilo odluku, onda mediji ne smiju glumiti da javnost ima pred sobom sudski dokaz.
Organizacije poput HRANA-e i IranWirea objavile su da je presuda donesena. HRANA navodi da se poziva na BBC Persian, a IranWire dodaje da je riječ o preliminarnoj odluci koja se može žaliti. Dakle, čak i izvori koji prenose tvrdnju priznaju da je stvar pravno još osjetljiva i da nije riječ o završnoj, javno dokumentiranoj istini dostupnoj svima.
Tu je nedopustiva medijska rupa: nije isto reći “prema organizacijama za ljudska prava, presuda glasi…” i “pjevačica je osuđena na bičevanje”. Prvo je novinarski korektno. Drugo je naslov koji zvuči kao zaključana činjenica. A kad se radi o bičevanju, zatvoru, državnom nasilju i političkom progonu, naslov ne smije biti reklama za moralni šok. Naslov mora biti precizan.
Još gore: dio publike nakon takvih tekstova prirodno pita — gdje je presuda? Gdje je broj predmeta? Gdje je skenirani dokument? Gdje je izjava odvjetnika? Gdje je službena objava suda? I onda se skeptike često gura u isti koš s relativizatorima represije. To je intelektualno lijeno i moralno nepošteno. Skepsa prema nedokumentiranoj tvrdnji nije podrška režimu. To je osnovna higijena javnog razuma.
Ako mediji traže od građana da za svaku suprotnu tvrdnju donesu “sve materijalne dokaze”, onda isti standard mora vrijediti i za njih. Ne može se javnosti prodavati priča o bičevanju bez jasnog objašnjenja: tko je vidio dokument, je li presuda prvostupanjska, postoji li žalba, je li kazna izvršna, je li kazna već izvršena, i zašto sama presuda nije javno dostupna. Bez toga, javnost ne dobiva informaciju, nego emocionalni paket s mašnicom.
A poštenje je upravo ono što bi novinarstvo trebalo razlikovati od viralne panike. Kada mediji pretjeraju, ne štete samo vlastitoj vjerodostojnosti — štete i stvarnim žrtvama, jer daju propagandistima savršen poklon: “Vidite, zapadni mediji lažu.”
Koga briga za škrabanja zapadnih nazovi novinara i gebelsovske propagande. Dobili su po pički u Ukrahljini i u Iranu i sada to treba pošteno naplatiti. U Odesi zapale 50 ljudi i nikome ništa. Tu smo se cuvilizacijski razdvojili. Varvari sa zapada i ostatak slobodnog svijeta
U podršku temi da malo ublažimo spinove o mojoj zemlji.
”
“Ponosni smo na Srbiju zato što Srbija pronalazi ispravan put u vrlo komplikovanom svetu. To uopšte nije lako postići kad se svi deru na tebe i kad viču – ovo smeš, ovo ne smeš, moraš ovako, sad ste na pogrešnoj strani. Srbija je razumela osnovno – možda zbog svoje duge i kompleksne istorije u prevazilaženju raznih razlika, u povezivanju različitih imperija i kultura, da je istinska uloga Srbije danas upravo povezivanje”, rekao je Džefri Saks na otvaranju prvog “Horajzons” foruma u Sava centru.”
“
“…. može biti točno nije isto što i dokazano je javno dostupnim dokumentom.”
Pa kontaktirajte iranske vlasti Nermine i tražite dokaze. Neka vama pošalju demanti i neki dokument koji razotkriva laži pa da možete braniti slobodarski Iran.
Ako ne dobijemo službene dokumente iz Irana ili demanti, ova će vijest biti čista istina.
A nećete ih dobiti jer Iran to ne želi.
Presuda postoji i predana je advokatima optužene. Kontaktirajte njih?
Kako su tek lagali demokrati na zapadu za vrijeme Tita……
Bio sam u Iranu i gledao jednom to bičevanje po kazni i iznenadio sam se da je to simbolično bičevanje da bi se osramotio kažnjenik. Nazovimo ga “krvnik” koji u ruci ima bić,ali kad udara to su blagi udarci gotovo pa bezbolni i Iranac mi je objasnio da je to simboličko bičevanje i sramočenje bičevanom,a ne da bi ga se umlatilo.No zapad kao i sve ostalo u Iranu vidi nešto grozno i neprihvatljivo,jer ovdje se “štite” ljudska prava,pa nema niti smrtne kazne,jer nitko nema pravo oduzeti drugome život,a postavlja se pitanje koja prava je imao počinitelj koji je masakrirao cijelu obitelj i na svirep način oduzeo drugima živote ?
To su oni isti novinari koji jako rijetko pišu ubijanje 170 djece u Iranskoj školi. Niti traže pretjerano jako objavljivanje imena pedofila iz Epstin slučaja. Ili još gore kada ti isti mediji šutro pišu o masovnim silovanjima djece u Engleskoj. Koji trajnu još od 1980 godine. Ali kada jedan čovjek ubije izvršnog direktora jednog privatnog osiguravajućeg društva, zbog toga jer mu to osiguravajuće društvo nije željelo isplatiti osiguranje za liječenje za njegove majke koja je umrla zbog toga jer nije imala novac da se liječi u bolnici, onda ti mediji razapinju tog čovjeka kao velikog ubojicu jer eto usudio se mali čovjek ubiti šefa neke velike osiguravajuće tvrtke. Na kraju da Trump nije pobijedio na izborima nitko ne bi izgleda ni tražio objavu tih Epstin dokumenta. Koji su usput svi cenzurirani i tako su objavili te podatke. Male ljude koristi kao robove, dio medija političar i korporacije su ti koji… Čitaj više »
Ona je Iranski problem kao što je Tupson naš. Svaka država ima zakon i pravosuđe, doduše kod nas je sve rastezljivo kao guma žvaka. Svatko zna koji zakon krši i koja bi trebala biti posljedica, ukoliko nisi Tupson.
Iran je teokratska država. Kuran je temelj Ustava. Za neke stvari, po našim kriterijumima, su rigidni. Za neke druge nisu. Sreo sam 15-ak ljudi koji su bili u Iranu. Lično, ne verujem svakome od njih isto (jednima je sve bajno, drugima sve bljak) ali svi kažu da postoji malo više strogoće u pitanjima religije. Sa druge strane u običnoj svakodnevnici te strogoće nema i kažu, potpuno su opušteni, dosta više nego u drugim muslimanskim zemljama. I da nema razlike u ponašanju prema strancima između grada i sela. I da jedan deo populacije koji nije za Šaha smatra da vlast previše guši verom
U NATO-stan bi joj zamrzli racun, ukinuli penziju, ako je bogata, nacionalizirali imovinu
Jedna od mnogih laži.
BBC Persian, jel netko nastavi citati nakon toga? Stvarno.