Od kolijevke pa do Covid groba

Ne postoji vrijeme u kojem nismo živi. Otkad pamtimo sebe, živi smo, a smrt se uvijek odnosi na nekog drugoga.

Gledamo oko sebe i vidimo kako umiru susjedi, poznanici, rođaci. Smrt je izvan nas. Znamo da za vlastiti život nismo sami zaslužni, nismo se samostvorili. Život se nastavlja poput štafete, dobiješ, otrčiš svoje, predaš drugomu, on ide dalje.

Tajnu nastanka života ne znamo. Znamo tek tko je ima. Rodimo se s talentima, s mnogim znanjima čije podrijetlo možda jest u genima, možda u duhu i dahu života.

No, nismo samo obični trkači sa štafetnom palicom u ruci. Razmišljamo, učimo, stvaramo odnose s drugima, radimo, gradimo, nastojim ovaj dar od života opravdati s onim što kroz život činimo, izvan običnog preživljavanja. Čak i neke životinje su sposobne za više od preživljavanja, gdje ne bismo bili mi ljudi!?

Ne moramo tražiti smisao kako bismo pronašli smisao ili besmisao. Dovoljno je živjeti dostojno čovjeka. Možda je to najbolje opisano u Američkoj deklaraciji o nezavisnosti: “MI držimo ove Istine samorazumljivim: svi su ljudi stvoreni jednakima i obdareni od svojeg Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i potraga za srećom.

Radi očuvanja tih prava vlast se uspostavlja među ljudima, što izvodi svoje pravedne ovlasti iz suglasnosti onih kojima vlada, a kad god bilo koji oblik vlasti postane razoran za te ciljeve, tada je pravo građana izmijeniti je ili napustiti i uspostaviti novu vlast, što će se temeljiti na tim načelima i ustrojiti svoje ovlasti u takvom obliku kakav im izgleda najprikladnijim za ozbiljenje njihove sigurnosti i sreće.”

Pravo je čovjeka, a sasvim sigurno i dio spomenutog smisla življenja – potraga za srećom. Sreća je pojam koji se može tumačiti isključivo osobno. Iako osobna, kad se umnoži kroz druge ljude, postane zarazna i osmijesima okiti mnoštvo, zajednicu. Postoje i neka kratkotrajna zadovoljstva koja su imitacija sreće, a potiču ih društveni sistemi.

Naime, ne rađamo se svoji na svome. Već je taj teritorij osvojen, netko se okrunio za vladara, netko stvorio državu, izabrao stranke i premijera. Rađamo se kao državljani, iz čega država izvlači svoja prava i ovlasti nad nama. Daleko je to od onog gore: Radi očuvanja prava na život, slobodu i potragu za srećom vlast se uspostavlja među ljudima. Ne nad ljudima, nego među ljudima. Čim se rodimo, evo k’o kobaca nad nama države i religije.

Dvije uspostavljene hijerarhije. Državi je interes da nas iskoristi za svoje preživljavanje, religija ima isti interes, samo ga okiti drugačijim riječima. Obje oligarhijske tvorevine ulaze u naše živote, od vrtića preko škole nas usmjeravaju i tumače nam sreću. Treninzi, proizvodnja podanika se odvija kroz ono što zovu odgoj i obrazovanje. Država nas formira metodama mrkve i batine, nagrade i kazne. Religija ima svoja obećanja. Tek rijetki uspiju sačuvati same sebe, biti individualci, svoji, biti svjestan čovjek. Uglavnom postajemo masa. Manje-više svugdje ista, programirana. Ona koja zna što su njeni ciljevi, što je uspjeh, što je prestiž, što je moć, što su imitacije sreće.

Da bi dvije spojene posude, država i crkva (religija) funkcionirale, potrebno im je više od nagrade i kazne. Potreban im je strah i taj strah moraju utkati u svaku poru življenja, u svaki život. Strah od gubitka posla, strah od blokade računa, strah od neposlušnosti, strah od bivanja drugačijim, strah od sutra, strah od vremenskih prilika, strah od klimatskih promjena, strah od smrti. Davno prije dosad uvjerljivo najjačeg utjerivanja straha – ovog od virusa, u ljude su zasijane sve druge vrste straha i to je epidemija koja razara čovječanstvo. Strah mu priječi vidjeti očito, strah mu priječi promijeniti vlast koja ne ispunjava zadane ciljeve obrane ljudskih prava i sloboda, strah mu priječi biti čovjekom i tjera ga da bude poslušna masa.

Mnogi će se sjetiti bivšeg sistema sa simpatijom i primijetiti kako, unatoč tomu što nije valjao u mnogi čemu, tamo nije bilo ovolikog i ovakvog straha. Iako se i tamo poticala odvojenost od Tvorca, strah je bio puno manji. Država se sa svojom imitacijom izvora prava i sloboda puno više približila nekoj arhetipskoj patrijarhalnoj slici brižnog roditelja koji pazi na svoju djecu.

Ključni trenutak, u kojem je jedan drugačiji strah ušao u naše živote se dogodio gubitkom monetarnog suvereniteta kad se preko noći dogodilo da nema novca dovoljno za sve. No, to je bio samo način, sredstvo. Na zapuštanoj njivi svaki korov uspijeva. Iako će se bilo gdje okupljeno mnoštvo, na neki poticaj početi busati u prsa i vikati Mi Hrvati što bi trebalo biti izraz ponosa pripadnosti određenom narodu, iskaz samosvijesti, mi Hrvati smo kroz povijest zabilježili tek kratkotrajne trenutke samostalnosti, uvijek podložni nekom drugom, uvijek na čekanju direktiva iz Venecije, Budima, Beča, Beograda, Brussella. Ono što je trebala biti država u trenutku našeg rođenja, kao iskaz izbora vlasti među ljudima radi obrane njihovih prava, nije iskaz volje tog naroda, ma što Ustav kojim Ustavni sud briše pod govorio, već utopljenosti u kaljužu od direktiva iz tko zna kojeg centra.

U okružju direktiva, radi privida napretka, imitacije dinamike se u ovu kaljužu ubacuju stalno nove direktive, one koje trebaju održavati i pojačavati strahove među ljudima. Budući da su religija i država spojene posude, jedna će uvijek voditi računa o drugom. Parazitske strukture se potpomažu. S tim da moram primijetiti, bez religije, bez crkve bi bilo puno gore. Mnogima koji bi se iskazali na svom životinjskom nivou barem religija priječi taj iskaz. Kao što ni država nije samo ono što pritiska i formira. Nije sve negativno, nije sve loše, ali sve vodi ka tomu. Stoga nije bilo neočekivano da će prije ili poslije u susret težnjama centara moći koji slažu direktive za mase krenuti i crkva sa svojim oligarhijskim predstavnicima.

Papa, kardinali, biskupi. Kardinal koji je zahvaljujući nepoznatim sposobnostima i zaslugama postao član uprave vatikanske banke, unjkavi kardinal Bozanić će se tako nasloniti na ono što je prije njega već rekao nadređeni mu, a bogme i podređeni biskup Uzinić: „Cijepljenje je čin ljubavi prema sebi i bližnjima”. Spojile se tako direktive iz Brussella i direktive iz Vatikana, ili su možda iz istog centra, nama je svejedno. Kardinal će tako objasniti puku što je čin ljubavi prema sebi, ubrizgavanje genetske terapije.

Zanemarit će stotine tisuća umrlih od posljedica cijepljenja, zanemarit će sljedbenicu direktiva Alemku i njeno bešćutno pripovijedanje o eksperimentiranju s cjepivima na našoj djeci i koliko sutra će kardinal reći: Cijepite svoju djecu jer je to čin vaše ljubavi prema djeci. Za ljubav i njeno izopačenu tumačenje kroz pripadnike mnogih osuđenih i neosuđenih pripadnika crkvene hijerarhije znamo. Ovo o ljubavi prema sebi je na tom istom izopačenom putu. Stat će crkva uz vlast, ali kao što vlast neće stati uz ljude, neće ni crkva. Ne rađamo se jednaki i ne umiremo jednaki.

Ako je zaključak da smo izdani kao narod od svih, onda je to ispravan zaključak. No, nismo izdani tek sad, dogodilo se to davno prije nego što smo se rodili. No, i dalje postoji naše neotuđivo pravo na život, slobodu i potragu za srećom. Nema opravdanja za ono što sami činimo jer nam je rekao ovaj, onaj uglednik, da ‘iskažemo ljubav prema sebi’. Ni jedan od njih nije živ za nas, nego za sebe. Od kolijevke pa do covid groba, što god da učinimo, neka to bude izraz naše volje. I naša odgovornost. Sve drugo je kukavičluk, sljedbeništvo ovakvih ili onakvih sekti. Cijepit ćemo se dakle po svojoj volji. Ili po svojoj volji nećemo.