Pogrešna računica Rusije u vezi s Ukrajinom

Pogrešna procjena Rusije u Ukrajini datira iz 2014. godine kada je Kremlj odbio zahtjev Rusa iz Donbasa, u istočnoj Ukrajini za ujedinjenjem s Rusijom. Povijesno dio Rusije, regija Donbas je bila pripojena ukrajinskoj pokrajini u Sovjetskom Savezu kroz odluke sovjetskih čelnika, kao i Krim.

Ovi ruski naseljeni teritoriji, povijesno dio Rusije, odbacili su proturusku vladavinu uspostavljenu u Kijevu, kada je Washington zbacio ukrajinsku vladu i uspostavio marionetski režim 2014. Da je Kremlj prihvatio zahtjev Rusa Donbasa, ne bi bilo potrebe za ruskom intervencijom u Donbasu.

Ukrajina je poslala snage kako bi pokorila dvije proglašene republike Donjeck i Lugansk. Ukrajinska vojska i nacističke milicije nisu bile jednake zadatku pokoravanja na brzinu podignutih milicija dviju republika, ali su uspjele zauzeti dio teritorija Donbasa s kojeg su granatirali civilno stanovništvo Donbasa 8 godina.

Kremlj je pokušao zaustaviti sukob sporazumom iz Minska. Ukrajina i republike su ga potpisale i Europa ga je trebala provoditi, ali Ukrajina nije održala sporazum, a Europa ga nije provela. Doista, Washington je potaknuo Ukrajinu da to ignorira, jer je Washington vidio priliku za pokretanje sukoba, koji bi se mogao iskoristiti za demoniziranje i izolaciju Rusije.

Unutar Rusije, Rusi su se protivili ubijanju Rusa od strane Ukrajinaca. Pojačao se pritisak na Kremlj da prestane umirivati Zapad prihvaćanjem ruskih civilnih žrtava. U veljači ove godine Kremlj je konačno odustao od 8-godišnje smrti Minskog sporazuma i priznao dvije republike.

Da Zapad nije namjeravao sukob, rusko priznanje bi zaustavilo granatiranje i okončalo sukob. Umjesto toga, 150.000 pripadnika ukrajinske vojske i nacističkih milicija, obučenih i opremljenih od strane Washingtona i Ujedinjenog Kraljevstva, poslani su u invaziju i ponovno osvajanje Donbasa. Za Kremlj bi ovo bila politička katastrofa. Washington je to, naravno, znao i računao se na još jednu rusku toleranciju goleme provokacije, što je bila evidencija Kremlja u odgovoru na provokacije Washingtona: prihvatiti, oprostiti i povjeriti pregovorima.

Međutim, Kremlj je shvatio da ne može politički preživjeti pokolj Rusa iz Donbasa.

Kremlj je svoju vojnu intervenciju u Ukrajini označio kao ograničenu operaciju kako bi spriječio ukrajinsku invaziju na Donbas i protjerao ukrajinske snage, koje su okupirale dio Donbasa i granatirale civilno stanovništvo. Cilj je bio Donbas, a ne Ukrajina.

Zapadni političari i glavni mediji pretvaraju se da je Rusija napala Ukrajinu, ne samo da je intervenirala u Donbasu, i napala Kijev, ali da je poražena. Ovo je očita laž. Rusi su napustili Kijev. Postavili su postrojbe po gradu kako bi spriječili slanje pojačanja u Donbas. Nakon što su opkolile ukrajinske snage u Donbasu, tako da pojačanja nisu mogla doći do njih u značajnijem broju, povukli su se iz područja Kijeva.

Zapadni političari i pokvareni zapadnjački mediji lagali su kada su izvještavali da je Rusija napala Ukrajinu. Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu i to je bila laž koju su oni izvještavali. Rusi su intervenirali u istočnoj Ukrajini, u Donbasu, kako bi spriječili ukrajinsku invaziju, za ponovno osvajanje dviju republika Donbasa.

Ono što činjenice otkrivaju nije ruska agresija, nego zapadnjačka agresija. Sporazum iz Minska, koji je sponzorirala Rusija, kako bi se okončao sukob tako što bi Donbas ostao dijelom Ukrajine, ali bi Donbasu dao određenu autonomiju, kao što su njegove vlastite policijske snage, kako bi se smanjio ugnjetavanje Donbasa pod proturuskim režimom kojeg je uspostavio Washington. Sporazum je bio neprovediv, jer je Washington želio sukob.

Rat, koji nam dolazi, posljedica je inzistiranja Washingtona na hegemoniji i nesposobnosti Kremlja u pogledu shvaćanja situacije i kao i na tome da Kremlj treba beskonačno tolerirati uvrede i provokacija Zapada, koji sve više i više provocira Rusiju, sve dok ona ne bude stjerana u kut i prisiljena boriti se.