Prof. dr. sc. Valerije Vrček objašnjava detalje Barringtonske deklaracije

Prof. dr. sc. Valerije Vrček je redoviti profesor u trajnom zvanju i predstojnik je Zavoda za organsku kemiju na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Sudjeluje u izvođenju nastave iz kolegija diplomskog studija Organska kemija i Spektroskopska identifikacija organskih spojeva. Područje njegovog znanstveno-istraživačkog interesa su reakcijski mehanizmi, računalna kemija, organometalna kemija i kemijska sudbina lijekova u okolišu.

Član je Znanstvenog centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku kao i Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu.

A.Š.: Poštovani profesore Vrček, 11. ožujka. 2021. bili ste sudionikom Okruglo stola organiziranog od strane prof. Ivana Lovrinovića, a  povodom godine dana od početka COV-19 krize, obmana i laži. Istakli ste tada jednu veliku istinu, rekli ste: „…pratim događaje oko pandemije i zapeo mi je za oko jedan događaj koji se nije dogodio a radi se o Great Barringtonskoj  deklaraciji.“ Popratili smo Okrugli stol opširnim tekstom o izlaganjima svih vas sudionika, no ova Vaša rečenica ostala mi je kao „signal“ za pozabaviti se Deklaracijom, koje sam i sama potpisnik (iako sam još tada imala četiri primjedbe na istu) još krajem listopada 2020., nedugo nakon njenog donošenja  i objave.

Recite, o kakvoj se Deklaraciji radi?

 Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Barringtonska deklaracija objavljena je u listopadu prošle godine. Deklaracija je protest vrhunskih znanstvenika protiv načina upravljanja pandemijskom krizom, protiv lockdowna ili zatvaranja, protiv gušenja društvenog,  kulturnog, ekonomskog, obrazovnog, sportskog i vjerskog života. Deklaracija je također protest i prigovor protiv neučinkovite zaštite starijih ljudi i ugroženih skupina, koji su prvi na listi žrtava virusne bolesti.

Nakon šest mjeseci pandemijske panike, razumnima je sve postalo jasnije, pa su odlučili javno prigovoriti. To je važan znanstveni događaj koji je okupio znanstvenu kremu iz cijeloga svijeta i bacio rukavicu u lice dvorskoj znanosti. To je kritika upućena onim znanstvenim satelitima koji, ili bez argumenata ili s figom u džepu, podržavaju suludi politički projekt lockdowna.

A.Š.: Niti jedan medij – iako su bili pozvani svi – osim Z1 TV nije se odazvao pozivu prisustvovanja raspravi eminentnih stručnjaka iz raznih područja na ovom Okruglom stolu.

Nema drugog mišljenja, i Vi to ističete često. Kao što ste krajem listopada 2020. u PODCASTU VELEBIT:  „Imate službenu teoriju, imate nametnute mjere, imate formirane stožere, vlasnike istine, jednu interpretaciju, svi drugi su svrstani u heretike, antivaksere, ovo je intelektualni poraz društva prema ovoj pandemiji. „

Baš zbog ovoga Vas molim recite nam tko su inicijatori Barringtonske Deklaracije, tko potpisnici?

Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Deklaraciju je sastavila znanstvena elita sa Stanforda, Harvarda i Oxforda, a supotpisali su je predstavnici najboljih svjetskih sveučilišta, instituta, uključujući i jednog Nobelovca. Konačno, Deklaraciju je podržalo gotovo milijun ljudi, uključujući Vas, mene i još kojih tisuću Hrvata. Radi se o prilično odabranom i pismenom dijela društva svake zemlje, jer tekst Deklaracije nije posvuduša. To je ozbiljan dokument, a njegovu globalnu podršku i kompetentne autore može ignorirati samo socijalni primitivac ili intelektualni ljenivac.

Odnos medija prema nedavno održanom Okruglom stolu u povodu godišnjice pandemijskog proglasa, prema spomenutoj Deklaraciji, prema drukčijem mišljenju, već je godinu dana isti – nepismen, neprofesionalan i ideološki zadojen. Zatvorenost medija je konstanta, isključivost je postala novinarski stil, većina portala smrdi na kulturu otkazivanja. Čudimo se sudbini Meštrovićevih Indijanaca u Chicagu, a ne vidimo totalno samoponiženje medijskih perjanica.

A.Š.: Mnogi od nas smo od samog početka svjesni kako ova tzv. pandemija nije generacijski već civilizacijski problem. I Vi ste malo drugačije ovo rekli. Što bi to iz Barringtonske Deklaracije koristilo svima nama? Osobito što bi koristilo medijima?

 Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Ispravka – rekao sam da pandemija nije civilizacijski, već generacijski problem. Pritom sam mislio reći da ne smijemo biti politički korektni i glumiti pristojnost i „praviti se blesavi“, pa da ne vidimo da djeca, rođena i nerođena, mladi i najaktivniji dio stanovništva nemaju nikakvih problema s ovom virozom. Iznimke me ne zanimaju, jer one potvrđuju pravilo – morbiditet ove viroze među nabrojenim generacijama je statistička nula. To je zapisano  i u Barringtonskoj deklaraciji – rizik od koronaviroze je tisuću puta veći kod (jako) starih ljudi. Dakle, bolest nije „civilizacijska“, već generacijska. Žao mi je, ali tako je.

Čemu koristi Deklaracija? Deklaracija je lakmus papir koji pokazuje koliko površni mogu biti znanstvenici, koliko nepismeni mogu biti medicinari, liječnici, koliko neinformirani mogu biti mediji. Čudi me da mediji, koji svaki dan žive u pohlepi za klikovima i lajkovima, ne žele organizirati argumentirane javne sukobe oko pandemije. Takvi su dvoboji uvijek atraktivni, podižu gledanost i čitanost, ali iz nekog se razloga mediji odriču svog identiteta.

A.Š.: Deklaracija ima radni naslov: Ciljana, fokusirana zaštita (Focused Protection). Recite nam više o tome.

Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Točno tako. To je drugo ime Deklaracije – fokusirana zaštita. To je najvažniji izum Deklaracije, kojim se zapravo tvrdi – car je gol. Umjesto da se energija uzaludno i neselektivno rasipa po glavama svih slojeva društva, potrebno je usmjeriti svu pažnju prema ljudima 65 plus. Rekao sam, a i svi znaju, ova viroza je rizična samo za starije ljude i za one s ozbiljnim zdravstvenim poremećajima. To je topla voda. Začudo ima i onih kojima je to hladan tuš. Ti čudni ljudi, to je neka čudna mješavina političara, liječnika, znanstvenih starleta, medijskih analfabeta, uglavnom, amatera. Takva malformirana ekipa postoji u svakoj državi, metastazirala je brže od pandemije i sad nas udara epidemijskim mjerama. Čas prema novom broju zaraženih, čas prema hormonskom poremećaju u vlastitim redovima. Da se vratim na fokusiranu zaštitu. To je organizirani čin društva fokusiran, usredotočen isključivo na ugroženu populaciju. Potrebno je angažirati sve socijalne službe, volontere, Crveni križ, Karitas, zdravstvene i kulturne djelatnike da ugroženima omoguće bezbrižan i dostojanstven život u karanteni. Da, karantene su za bolesne i ugrožene, a škole, sportska igrališta i radna mjesta su za one koji svojim radom moraju omogućiti i podržati fokusiranu zaštitu. Naravno, da nitko nije primoran na karantenu, ali ljudima je potrebno omogućiti taj izbor. Sad ga nemaju.

To nije segregacija, već društveni dogovor i zdravorazumski odgovor na krizu. Zbog čega svi moraju u karantenu? Zbog silovanja tobožnje jednakosti, ili zbog totalitarne svijesti upravitelja krizom. Lockdown ne spašava nikoga, to je već izmjereno; potpuno zatvaranje je pokazatelj bezidejnosti, političke i javnozdravstvene. I neosjetljivosti prema starijima. A posebno prema djeci. Djeca su najveća žrtva ove pandemije. To pokazuje nedavni izvještaj iz Ujedinjenih naroda, prema kojem je, u siromašnim zemljama Azije, umrlo 239 tisuća djece i to kao izravna ili neizravna posljedica lockdowna. U isto je vrijeme od posljedica zarazom koronavirusom umrlo samo 189 tisuća ljudi. Otete škole, djetinjstvo, igra i životi razlog su da se fokusirano zaštite djeca, na primjer, novom deklaracijom o djeci.

A.Š.: Rekli ste: „Deklaracije NEMA u javnosti, ona je uklonjena, ignorirana, zabranjena u medijima. To čine mediji koji su nas doslovno silovali svaki dan, nažalost, s brojevima bolesnih, umirućih, umrlih, radi se o medijima koji su pandemiju pretvorili u pornografiju , ali za ovu Deklaraciju su zatvoreni.“  Zašto je Deklaracija bitna ali i opasna?

Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Sve do objave Deklaracije, svaki ulični protest, medijski prigovor ili neposluh prema guruima epidemije, bio je etiketiran bioterorizmom, ravnozemljaštvom ili nazadnjaštvom. Oni koji se protive epidemijskim mjerama ili koji ne vjeruju kriznom stožeru sada imaju znanstveni legitimitet. Jer to isto radi znanstvena elita s Harvarda. Deklaracija je postala ili može postati gromobran za sve antilockerse, jer antilockersi su profesori s najutjecajnijih sveučilišta svijeta. Deklaracija je opasna, jer kad bi stvarno zaživjela u javnosti, bila bi vjetar u leđa protivnicima političko-medicinskih struktura.

A.Š.: U Deklaraciji, još kad sam je pročitala u listopadu 2020. zasmetala su me četiri navoda koja se su u suprotnosti sa znanstvenim činjenicama, kako utvrđenim kroz protekle godine i desetljeća, tako i tijekom prošle godine konkretno vezano za tzv. pandemiju. Navest ću vam ih pa Vas molim da ih prokomentirate. 

• „Trenutačne politike zaključavanja proizvode razorne učinke na kratkoročno i dugoročno javno zdravlje. Rezultati (nabrojimo ih samo nekoliko) uključuju niže stope cijepljenja u dječjoj dobi, pogoršanje ishoda kardiovaskularnih bolesti, manje preventivnih pregleda za rak i pogoršanje mentalnog zdravlja – ……..“ Ovdje je to „ …. Niže stope cijepljenja u dječjoj dobi…..“ I Vi znate, rezultat ovog manjeg cijepljenja djece je znatno manja smrtnost djece u dobi od rođenja do 4 godine starosti što je odličan podatak.
• Potom se u Deklaraciji navodi još jedan navod koji me smeta zbog svih saznanja kojima danas raspolažemo: „Održavanje ovih mjera sve dok cjepivo ne postane dostupno prouzročit će nepopravljivu štetu, a siromašni će biti nesrazmjerno oštećeni.“
• Konstatacija iz Deklaracije: „…. , starački domovi trebali bi koristiti osoblje sa stečenim imunitetom i provoditi česta testiranja ostalog osoblja i svih posjetitelja.“
• I tu je četvrti problematičan mi navod: „Umirovljenicima koji žive kod kuće namirnice i ostale potrepštine trebalo bi dostavljati u njihove domove. Kad god je moguće, s članovima obitelji trebali bi se susretati vani, a ne u zatvorenom prostoru.“

Što vi kažete danas na ovo?

Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Jasno je da Deklaracija nije dogma, ni konačna istina, ni gotovi recept. Njezin najvažniji doprinos jest dotada, ali i dosada, najglasniji prigovor okupljenih znanstvenika protiv razorne politike zatvaranja. Lockdown nije znanstveno utemeljen. Sve do pojave Deklaracije slušali smo pojedinačne istupe znanstvenika, koje je bilo lako ušutkati i proglasiti teoretičarima zavjere. Sada imamo Deklaraciju znanstvene elite.

Okupiti vrhunske ljude iz cijeloga svijeta da sudjeluju kao koautori Deklaracije pretpostavlja kompromise. Deklaracija nije proizvod jednoumlja. Konkretno, smanjena stopa procijepljenosti male djece nije lajtmotiv Deklaracije, ali je vrlo vjerojatno da je netko od potpisnika tražio i taj podatak. Taj podatak se, naprotiv, može iskoristiti kao paradoks i ironija, koji upravljače krize prikazuje kao antivaksere.

Drugo, Deklaracija je napisana tijekom ljeta prošle godina, kada na tržištu nije bilo cjepiva za Covid-19. Nitko nije mogao predvidjeti u kakvu će se lakrdiju pretvoriti distribucija cjepiva. Stoga se slažem, pa i očekujem, novu Deklaraciju o cjepivu.

Za Barringtonsku bih deklaraciju rekao – što je napisano, napisano je. Potrebno je otkriti njezinu osnovnu poruku, namjeru i moguću funkciju. Potrebno je iskoristiti taj materijal, jer je vrijedna podrška onima koji se protive paničnim mjerama zatvaranja. Ostalo su tehnički detalji ili upute, kojih možda nije trebalo biti u tekstu, ali onda možda ne bi bilo ni Deklaracije.

A.Š.: I na kraju sjećam se jako dobro jedne Vaše rečenice kad ste pandemiju  još u proljeće 2020. nazvali „znanstvenom avanturom“,  a povod istome bila su različita stajališta SVEUČILIŠTA IMPERIAL COLLEGE i OXFORDA. Jeste li i danas istog mišljenja?  Kako i kada očekujete da će se ova „znanstvena avantura“ završiti? Ili?

Prof. dr. sc. Valerije Vrček: Znanstvena avantura se pretvorila u znanstvenu havariju. Ljudi su izgubili povjerenje u znanost, ismijavaju se s infantilnim profilima stručnjaka. Početno nesnalaženje znanstvenika, takozvana ožujska znanost, konvergiralo je s vremenom u trijumf industrije. S otkrivenim tragom novca, nestala je idilična, nevina znanost. Farmaceutske kompanije dobile su posao stoljeća – procijepiti cijeli svemir, i to nekoliko puta. Onaj znanstvenik koji se priključi projektu „igla“, morat će vjerno puhati u rog i plašiti ljude. Poput onog čovjeka koji tigrove tjera rogom, pa ga prijatelj priupita: „Zašto pušeš u rog?“ „Da otjeram tigra.“ „Pa nema ovdje tigrova.“ „Eto, vidiš!“

Znanost umire onog trenutka kad nemate pravo na tezu. Kad je sve neupitno. Zato je važna Barringtonska deklaracija – da se vidi da ima preživjelih.

Profesore Vrček, najljepša Vam hvala na Vašem vremenu i trudu.