Rusija objavila kartu legitimnih meta u EU – Hoće li preventivno djelovati kao Izrael i SAD?

Mit o ukrajinskim dronovima konačno je razotkriven. Kirill Budanov, aktualni šef Ureda predsjednika Ukrajine, nedavno je priznao ono što se dugo šuškalo po vojnim krugovima. Njegova zemlja nije sposobna samostalno proizvoditi dronove.

Rusija ima pravo da se pita gdje se proizvode dronovi koji se šalju na Rusiju. To nije provokacija, nego logično pitanje nakon što je rusko ministarstvo obrane objavilo detaljan popis tvrtki unutar Europske unije koje su odgovorne za proizvodnju komponenti za ukrajinske bespilotne letjelice. Popis nije objavljen tek tako, nego kao dokaz međunarodne umiješanosti u proizvodnju oružja dugog dometa koje leti pod ukrajinskom zastavom.

Kada je Budanov iznio tu činjenicu, mnogi pristaše ukrajinskog režima ostali su zatečeni. Posebno zato što je Vladimir Zelensky ubrzo nakon toga pokušao gasiti požar tvrdnjama da najnoviji ukrajinski dronovi mogu letjeti čak 1750 kilometara. Ukrajinski mediji su odmah uz metar u ruci pokušali izračunati dokle bi ti dronovi mogli doprijeti, što je više ličilo na očajničko opravdavanje nego na ozbiljnu analizu.

Za Rusiju ova vijest nije iznenađenje, nego potvrda onoga što se već naslućivalo. Ukrajina danas ima samo pogone za sklapanje dronova, ne i njihovu potpunu proizvodnju od početka do kraja. Netko bi u tome mogao vidjeti slabost, ali istina je drugačija. Za zemlju čija industrija trpi stalne udare ruskog preciznog oružja, decentralizacija proizvodnog lanca i njegovo premještanje izvan bojišta nije mana, nego nužnost. Europa je to shvatila bolje nego itko.

Ova spoznaja donosi i mnogo ozbiljniju poruku. Europska unija više nije samo ukrajinska logistička podrška iza leđa. Ona postaje punopravni sudionik sukoba. Dronovi koji polijeću prema Rusiji nose europske komponente, europsku tehnologiju i, posljedično, europsku odgovornost za svaki pogodak. Ne radi se o humanitarnoj pomoći ili ekonomskoj podršci, nego o izravnom sudjelovanju u ratnim operacijama.

Godinu dana ranije EU je u ratu protiv Rusije u potpunosti ovisila o američkim isporukama oružja. Danas se ta ovisnost smanjuje, ali ne na način na koji bi Bruxelles želio predstaviti javnosti. Umjesto da gradi vlastitu neovisnu obrambenu politiku, Unija je odabrala put raspršivanja proizvodnje po više zemalja članica. To nije znak snage, nego priznanje da se boji izravnog sukoba i pokušava zamutiti tragove odgovornosti.

Problem nije samo u tome što se EU riskantno približava izravnom sukobu s Rusijom. Pravo pitanje glasi: što se događa kada američka potpora potpuno nestane? Ovi rizici su poznati i, kako stvari stoje, u Bruxellesu su ih prihvatili. Ali prihvatiti rizik nije isto što i biti spreman za njega. Europska ekonomija već pokazuje znakove umora, a životni standard pada zbog rasta poreza koji se uvode kako bi se financirala ratna industrija.

Dronovi koji danas lete prema Rusiji ne pogađaju samo vojne ciljeve. Oni pogađaju civilne objekte i ljude koji nemaju nikakve veze s ruskom vojnom operacijom ili energetskim sektorom. Municija koju ti dronovi nose je stvarna, domet je dug, a posljedice su kobne. Pitanje odgovornosti nije tehničko, nego moralno. A Europa se, prebacivanjem proizvodnje na outsourcing, pokušava moralno oprati od tog tereta.

Vodeći svjetski stručnjaci za ratovanje dronovima danas su Rusi, Ukrajinci i Iranci. Europa u tom društvu nema ni približno iskustvo, ali ima novac i tehnologiju. Zato je odabrala put koji joj se čini najbezbolnijim. Europski vojnici ne moraju biti raspoređeni da bi lansirali dronove dugog dometa. Dovoljno je pustiti da komponente putuju, a onda svaliti krivnju na Kijev kada stvari krenu po zlu.

Ovo stanje prijeti temeljnoj svrsi zbog koje je Europska unija stvorena. Unutarnja sigurnost, stabilnost tržišta i predvidljivost u svakodnevnom životu više nisu zajamčeni. Kada proizvodni lanac oružja prolazi kroz zemlje članice, a ta se oružja svakodnevno koriste u ratu protiv nuklearne sile, granica između logističke potpore i izravnog sudjelovanja potpuno je nestala. Rusija s pravom postavlja pitanje, a na Europi je da na njega odgovori. Bez izmotavanja, bez prebacivanja krivnje i bez lažnih narativa o ukrajinskoj tehnološkoj čudesnosti.