Šah mat Vladimira Putina – Zapadni svijet u šoku bespomoćno gleda što mu se događa

Nakon višemjesečne medijske propagande o navodnoj agresiji Rusije na Ukrajinu, predsjednik Ruske federacije, Vladimir Putin, iznova je nadmudrio zapadne propagandiste. Umjesto navodnog napada na Ukrajinu, jednostavno je priznao Donbas i Lugansku oblast, te najavio blisku suradnju na svim razinama, što će mu omogućiti slanje ruskih vojnika. Zapadni političari bespomoćno gledaju i odgovora, bar za sada, nemaju. Što se dogodilo, kako i zašto, nudimo kratki odgovor, a nakon njega u cijelosti prevedeno obraćanje Vladimira Putina.

Vladimir Putin je nekada davno izjavio: “Kada sukob ne možeš izbjeći, prvi udaraj”, što je upravo učinio. Priznavanjem Donbasa i Luganske oblasti u kojima živi ruski puk, bar na trenutak je odgodio eventualne sukobe. Sljedeći korak, ako vojska Ukrajine ne napadne ove dvije oblasti, biti će novi referendum, gdje će se stanovnici pozvati na pripajanje Rusiji. Nakon toga, Ukrajina će definitivno izgubiti dio svog teritorija, a zašto je sama kriva jer je kočila ugovor Minsk 2.

Ovim, već sada propalim ugovorom, trebali su se održati slobodni izbori, obje oblasti su trebale dobiti visoki stupanje autonomije, a Ukrajina nikada ne bi postala članica NATO-a. Ukrajina je kočila potpisivanje ovog ugovora, a time ga definitivno ukopala. Vladimir Putin više nije bio spreman čekati, te je iskoristio moment i priznao dvije sporne oblasti, te na taj način spriječio Ukrajinu da se pridruži NATO-u, jer u NATO mogu biti primljene samo zemlje bez političkih i teritorijalnih sporova.

SAD i europske države već uvode i najavljuju nove sankcije koje će se uvoditi postepeno uz medijsku pripremu. Europske sankcije vjerojatno neće biti radikalne, jer Njemačka, koja ulazi u recesijiu, ovisi u uvozu plina iz Rusije.

Ne želimo vam prepričavati, što je izjavio Vladimir Putin, ali vam ispod nudimo cjelokupan govor Vladimira Putina u kojem ćete pronaći niz razloga zašto je ruski predsjednik odlučio priznati Donbas i Lugansku oblast.

---

Poštovani građani Rusije! Dragi prijatelji!

Tema mog govora su događaji u Ukrajini i zašto je to toliko važno za nas i za Rusiju. Naravno, moj apel je upućen i našim sunarodnjacima u Ukrajini. Moram govoriti detaljno. Pitanje je vrlo ozbiljno.

Situacija u Donbasu ponovno je dobila kritičan, akutni karakter. I danas vam se obraćam izravno kako bih, ne samo procijenio što se događa, nego i informirao o odlukama koje se donose, o mogućim daljnjim koracima u tom smjeru.

Još jednom da naglasim da Ukrajina za nas nije samo susjedna država. Sastavni je dio naše vlastite povijesti, kulture, duhovnog prostora. To su naši suborci. Među kojima nisu samo kolege, prijatelji, bivši kolege, već i rođaci, ljudi povezani s nama krvlju, rodbinskim vezama.

Dugo su se stanovnici jugozapadnih povijesnih staroruskih zemalja nazivali Rusima i pravoslavcima. Tako je bilo sve do 17. stoljeća, kada je dio ovih teritorija ponovno spojen s ruskom državom.

Čini nam se da to, u principu, svi znamo, da je riječ o dobro poznatim činjenicama. Istovremeno, da bismo razumjeli što se danas događa, objasnili motive ruskog djelovanja i ciljeve koje smo si postavili, potrebno je reći barem nekoliko riječi o povijesti.

Dakle, počet ću s činjenicom da je modernu Ukrajinu u cijelosti i u potpunosti stvorila Rusija, točnije boljševička-komunistička Rusija. Taj je proces započeo gotovo odmah nakon revolucije 1917., a Lenjin i njegovi suradnici su to učinili na vrlo grub način prema samoj Rusiji – odvojivši joj i otrgnuvši joj dio vlastitih povijesnih teritorija. Naravno, milijune ljudi koji su tamo živjeli nitko ništa nije pitao.

Tada je, uoči i nakon Velikog Domovinskog rata, Staljin već pripojio SSSR-u i priključio Ukrajini neke teritorije koje su prije pripadale Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj. Istodobno, kao svojevrsnu kompenzaciju, Staljin je Poljskoj darovao dio izvornih njemačkih teritorija, a 1954. Hruščov je iz nekog razloga Rusiji oduzeo Krim i također ga poklonio Ukrajini. Zapravo, tako je nastao teritorij Sovjetske Ukrajine.

Ali sada bih želio obratiti posebnu pozornost na početno razdoblje stvaranja SSSR-a. Mislim da je to za nas izuzetno važno. Morate ići, kako kažu, izdaleka.

Podsjećam da su nakon Listopadske revolucije 1917. i građanskog rata koji je uslijedio, boljševici počeli graditi novu državnost, a među njima je nastala prilično oštra nesuglasica. Staljin, koji je 1922. kombinirao dužnosti generalnog sekretara CK RKP i Narodnog komesara za narodnosti, predložio je izgradnju zemlje na principima autonomizacije, odnosno davanja republikama – buduće administrativno-teritorijalne jedinice – široke ovlasti kada se pridruže jednoj državi.

Lenjin je kritizirao ovaj plan i ponudio ustupke nacionalistima, kako ih je tada nazvao – “nezavisnima”. Upravo su te lenjinističke ideje od prava na samoopredjeljenjea do otcjepljenja – bile temelj sovjetske državnosti: prvo, 1922., one su sadržane u Deklaraciji o Formiranje SSSR-a, a zatim, nakon Lenjinove smrti, i u Ustavu SSSR-a 1924. godine.

Ovdje se odmah nameću mnoga pitanja. I prva od njih, zapravo glavna: zašto je bilo potrebno zadovoljiti neograničeno rastuće nacionalističke ambicije na rubovima bivšeg carstva? Prebaciti na novonastale, a često i samovoljno formirane administrativne jedinice – sindikalne republike – goleme teritorije koje s njima često nisu imale nikakve veze?

Štoviše, zapravo su te upravne jedinice dobile status i oblik nacionalnih državnih tvorevina. Opet se pitam: zašto je bilo potrebno davati tako velikodušne darove, o kojima najvatreniji nacionalisti prije nisu ni sanjali, pa čak i davati republikama pravo da se bez ikakvih uvjeta odvoje od ujedinjene države?

Na prvi pogled to je općenito neshvatljivo, neka vrsta ludila. Ali to je samo na prvi pogled. Postoji objašnjenje. Nakon revolucije, glavni zadatak boljševika bio je ostati na vlasti pod svaku cijenu. Radi toga učinili su sve kako bi ponizili uvjete Brestskog mira u vrijeme kada su Njemačka i njezini saveznici bili u teškoj vojnoj i gospodarskoj situaciji, te udovoljiti svim zahtjevima i svim željama vanjskih nacionalista unutar zemlje. Ishod Prvog svjetskog rata zapravo je bio unaprijed gotov.

S gledišta povijesne sudbine Rusije i njezinih naroda, lenjinistički principi izgradnje države nisu bili samo propust, nego su, kako kažu, bili mnogo gori od pogreške. Nakon raspada SSSR-a 1991., to je postalo apsolutno očito.

Naravno, događaji iz prošlosti se ne mogu mijenjati, ali o njima moramo barem govoriti izravno i iskreno, bez ikakvih rezervi i bez ikakvih političkih prizvuka. Mogu samo dodati u svoje ime da razmatranja trenutne političke situacije, ma koliko spektakularna i pobjednička izgledala u određenom trenutku, ni pod kojim uvjetima ne smiju i ne mogu biti uzeta kao temelj temeljnih načela državnosti.

Ne krivim sada nikoga, jer situacija u državi u to vrijeme i nakon građanskog rata, bila je nevjerojatno teška i kritična. Danas samo želim reći da se upravo to dogodilo. Ovo je povijesna činjenica. Zapravo, kao što sam već rekao, kao rezultat boljševičke politike nastala je sovjetska Ukrajina, koja se i danas s razlogom može nazvati “Ukrajina po imenu Vladimir Iljič Lenjin”. On je njezin autor i arhitekt. To u potpunosti potvrđuju i arhivski dokumenti, uključujući Lenjinove oštre direktive o Donbasu, koje su doslovno utisnute u Ukrajinu. A sada su “zahvalni potomci” srušili spomenike Lenjinu u Ukrajini. To je ono što zovu dekomunizacija.

Želite li dekomunizaciju? Pa to nam sasvim odgovara. Ali nije potrebno, kako kažu, stati na pola puta. Spremni smo vam pokazati što prava dekomunizacija znači za Ukrajinu.

Vraćajući se na povijesno pitanje, ponavljam da je 1922. godine na teritoriju bivšeg Ruskog Carstva formiran SSSR. Ali sam život je odmah pokazao da je jednostavno nemoguće sačuvati tako velik i složen teritorij, ili njime upravljati na predloženim amorfnim, tj. konfederalnim principima. Bili su potpuno odvojeni i od stvarnosti i od povijesne tradicije.

Prirodno je da se crveni teror i brzi prijelaz na staljinističku diktaturu, dominacija komunističke ideologije i monopol Komunističke partije na vlast, nacionalizacija i planski sustav nacionalnog gospodarstva,  zapravo pretvorilo u jednostavnu deklaraciju i formalnost ali i nefunkcionalna načela državnog sustava. U stvarnosti, udruđene republike nisu imale nikakva suverena prava, jednostavno nisu postojale. Ali u praksi je stvorena strogo centralizirana, apsolutno unitarna država.

Staljin je, naime, u praksi u potpunosti provodio ne Lenjinove, nego vlastite ideje državnog ustroja. Međutim, nije napravio odgovarajuće promjene u Ustavu zemlje. Nije formalno revidirao proklamirana lenjinistička načela izgradnje SSSR-a. Da, očito se činilo da za tim nema potrebe – u uvjetima totalitarnog režima sve je ionako funkcioniralo, a izvana je izgledalo lijepo, privlačno, pa čak i superdemokratski.

Pa ipak, šteta iz formalno pravnih temelja na kojima je izgrađena cijela naša državnost, nisu očišćene odiozne, utopijske i inspirirane revolucijom apsolutno destruktivne fantazije za svaku normalnu zemlju. Nitko nije razmišljao o budućnosti, kao što se to kod nas često događalo i ranije.

Činilo se da su čelnici Komunističke partije bili sigurni da su uspjeli uspostaviti čvrst sustav vlasti, da su svojom politikom konačno riješili nacionalno pitanje. Ali krivotvorenje, zamjena pojmova, manipulacija javnom sviješću i obmana su skupi. Bacil nacionalističkih ambicija nije nestao, a prvotno postavljena mina, koja podriva imunitet države protiv zaraze nacionalizma, samo je čekala moment. Takav rudnik, ponavljam, bio je pravo na odcjepljenje od SSSR-a.

Sredinom 1980-ih, u pozadini rastućih društveno-ekonomskih problema, očita kriza planskog gospodarstva, nacionalnog pitanja, čija suština nisu bila neka očekivanja i neispunjene težnje naroda Unije, već prvenstveno rastući apetiti lokalnih elita, postajali su sve više zaoštravani.

Međutim, umjesto duboke analize situacije, poduzimanja odgovarajućih mjera, prvenstveno u gospodarstvu, kao i postupne, promišljene, uravnotežene preobrazbe političkog sustava i državnog ustrojstva, vodstvo KPSU ograničilo se na otvoreno propagiranje obnove lenjinističkog načela nacionalnog samoodređenja.

Štoviše, tijekom borbe za vlast unutar same Komunističke partije, svaka od zaraćenih strana, kako bi proširila bazu potpore, počela je nepromišljeno stimulirati, poticati nacionalistička osjećanja, poigravati se njima, obećavajući svojim potencijalnim pristašama što god žele. U pozadini površnog i populističkog brbljanja o demokraciji i svijetloj budućnosti izgrađenoj na tržišnoj ili planskoj ekonomiji, ali u uvjetima stvarnog siromašenja ljudi i totalne nestašice, nitko od vladajućih nije niti pomišljao na neizbježno tragične posljedice po državu.

A onda su potpuno krenuli putem utabanim u zoru stvaranja SSSR-a da zadovolje ambicije nacionalističkih elita izraslih u vlastitim stranačkim redovima, zaboravljajući pritom da KPSU više nema u svojim rukama, a hvala Bogu, takve oruđa za održavanje vlasti i same zemlje kao državnog terora diktature staljinističkog tipa.

A u rujnu 1989. na plenumu CK KPSS-a usvojen je u biti koban dokument – takozvana Nacionalna politika partije u modernim uvjetima, platforma CPSU-a. On je sadržavao sljedeće odredbe, citirat ću: “Ujedinjene republike imaju sva prava koja odgovaraju njihovom statusu kao suverene socijalističke države.”

Još jedna citat iz tog dokumenta: “Najviša predstavnička tijela republika mogu protestirati i suspendirati odluke i naredbe vlade na svom teritoriju.”

I na kraju: “Svaka republika ima svoje državljanstvo, koje vrijedi za sve njene stanovnike.”

Nije li bilo očito čemu će takve formulacije i odluke voditi?

Sada nije vrijeme, a ni mjesto da se ulazi u pitanja državnog ili ustavnog prava, da se definira sam pojam državljanstva. No, ipak se postavlja pitanje: zašto je, u tim ionako teškim uvjetima, bilo potrebno još više uzdrmati državu na ovaj način?

Dvije godine prije raspada SSSR-a, njegova je sudbina zapravo bila unaprijed određena. Sada su radikali i nacionalisti, uključujući i prije svega u Ukrajini, ti koji sebi pripisuju zasluge za stjecanje neovisnosti. Kao što vidimo, to uopće nije slučaj. Povijesne, strateške pogreške vođa boljševika, vodstva KPSU, učinjene u različitim vremenima u izgradnji države, gospodarskoj i nacionalnoj politici, dovele su do raspada naše ujedinjene zemlje. Kolaps povijesne Rusije pod imenom SSSR je na njihovoj savjesti.

Usprkos svim tim nepravdama, prijevari i otvorenoj pljački Rusije, naš je narod prepoznao nove geopolitičke realnosti nastale nakon raspada SSSR-a i priznao nove neovisne države. I ne samo da je to priznao – i sama Rusija, koja je u to vrijeme bila u teškoj situaciji, pomagala je svojim partnerima u ZND-u, uključujući ukrajinske kolege, od kojih su već od trenutka neovisnosti počeli stizati brojni zahtjevi za materijalnom potporom. Naša je zemlja pružila takvu podršku uz poštovanje dostojanstva i suvereniteta Ukrajine.

Prema procjenama stručnjaka, obujam povoljnih kredita, gospodarskih i trgovinskih preferencija koje je Rusija dala Ukrajini za razdoblje od 1991. do 2013., a u korist proračuna Ukrajine, iznosi oko 250 milijardi dolara.

Ali to nije sve. Do kraja 1991. godine dužničke obveze SSSR-a prema stranim državama i međunarodnim fondovima iznosile su oko 100 milijardi dolara. A u početku se pretpostavljalo da će te kredite solidarno vraćati sve republike bivšeg SSSR-a, proporcionalno njihovom gospodarskom potencijalu. Međutim, Rusija je na sebe preuzela otplatu cjelokupnog sovjetskog duga i u cijelosti ga isplatila. Ovaj proces je završen 2017.

Zauzvrat, nove nezavisne države trebale su se odreći svog dijela sovjetske imovine, a odgovarajući sporazumi postignuti su u prosincu 1994. s Ukrajinom. Međutim, Kijev nije ratificirao te sporazume, a kasnije je jednostavno odbio poštivati ih, iznijevši zahtjeve prema dijamantnom fondu, zlatnim rezervama, kao i imovini i drugoj imovini bivšeg SSSR-a u inozemstvu.

Pa ipak, unatoč dobro poznatim problemima, Rusija je s Ukrajinom uvijek surađivala otvoreno, pošteno i, ponavljam, uvažavajući njezine interese. Naše veze su se razvijale na raznim poljima. Tako je 2011. bilateralni trgovinski promet premašio 50 milijardi dolara. Napominjem da je obujam trgovine Ukrajine sa svim zemljama EU-a u 2019., dakle čak i prije pandemije, bio inferioran u odnosu na ovaj pokazatelj.

Pritom je bilo vidljivo da su ukrajinske vlasti radije postupile na način da imaju sva prava i prednosti u odnosima s Rusijom, ali ne i obveze.

Umjesto partnerstva, počela je prevladavati ovisnost, koja je od strane kijevskih vlasti ponekad dobivala apsolutno čudan karakter. Dovoljno je prisjetiti se trajnih ucjena u području tranzita energenata i krađe plina.

Dodat ću da je Kijev pokušao iskoristiti dijalog s Rusijom kao izgovor za cjenkanje sa Zapadom, ucijenio ga zbližavanjem s Moskvom.

Istodobno, ukrajinske vlasti u početku, želim to naglasiti, od prvih koraka počele su graditi svoju državnost na negiranju svega što nas spaja. Nastojale su iskriviti svijest, povijesno sjećanje na milijune ljudi i čitave generacije koje žive u Ukrajini. Nije iznenađujuće da se ukrajinsko društvo suočilo s porastom ekstremnog nacionalizma, koji je brzo poprimio oblik agresivne rusofobije i neonacizma. Otuda i sudjelovanje ukrajinskih nacionalista i neonacista u terorističkim akcijama na Sjevernom Kavkazu, te sve glasnije teritorijalne pretenzije prema Rusiji.

Svoju su ulogu odigrale i vanjske snage koje su uz pomoć široke mreže nevladinih organizacija i specijalnih službi povećale svoju klijentelu u Ukrajini i promovirale njezine političke predstavnike kako bi preuzeli vlast.

Također je važno shvatiti da Ukrajina, zapravo, nikada nije imala stabilnu tradiciju svoje istinske državnosti. A počevši od 1991., krenula je putem mehaničkog kopiranja tuđih modela, odsječena i od povijesti i od ukrajinske stvarnosti. Političke državne institucije stalno su se preoblikovale kako bi odgovarale brzo formiranim klanovima s vlastitim sebičnim interesima, koji nisu imali nikakve veze s interesima naroda Ukrajine.

Cijeli smisao takozvanog prozapadnog civilizacijskog izbora ukrajinske oligarhijske vlasti, nije bio stvaranje boljih uvjeta za dobrobit naroda, već pokorno pružanje usluga geopolitičkim suparnicima Rusije, pri čemu su milijarde dolara oligarha, ukradene od Ukrajinaca,  završile na skrivenim računima u zapadnim bankama.

Neke industrijske financijske grupe, koje su podupirale političke strane i politiku, u početku su se oslanjale na nacionaliste i radikale. Drugi su se verbalno zalagali za dobre odnose s Rusijom, za kulturnu i jezičnu raznolikost, a na vlast su došli uz pomoć glasova građana koji su iskreno podržavali takve težnje, uključujući i milijune stanovnika jugoistoka. No, nakon što su dobili mjesta i pozicije, odmah su izdali svoje birače, odrekli su se predizbornih obećanja i krenuli voditi politiku pod diktatom radikala, a ponekad progoneći svoje dojučerašnje saveznike i one javne organizacije koje su se zalagale za dvojezičnost, te za suradnju s Rusijom. Iskoristili su činjenicu da su ljudi koji su ih podržavali u pravilu poštivali zakone, imali su umjerene stavova i naviku vjerovati vlastima. Za razliku od radikala, ne bi iskazivali agresiju niti pribjegavali nezakonitim radnjama.

Zauzvrat, radikali su postali drski, njihovi su zahtjevi rasli iz godine u godinu. Pokazalo se da im je lako uvijek iznova nametati svoju volju slaboj vlasti, koja je i sama bila zaražena virusom nacionalizma i korupcije i vješto je zamijenila istinske kulturne, ekonomske, društvene interese naroda – stvarni suverenitet. Stabilna državnost u Ukrajini se nije razvila, a političke, izborne procedure služe samo kao paravan  za preraspodjelu moći i imovine između različitih oligarhijskih klanova.

Korupcija, koja je bez sumnje izazov i problem za mnoge zemlje, pa tako i za Rusiju, u Ukrajini je dobila poseban karakter. Doslovno je prožela i nagrizla ukrajinsku državnost, cijeli sustav i sve grane vlasti. Radikali su iskoristili opravdano nezadovoljstvo naroda, kreirali prosvjed i 2014. doveli Majdan do državnog udara. Istovremeno su dobili izravnu pomoć stranih država. Prema izvješćima, materijalna potpora američkog veleposlanstva takozvanom protestnom kampu na Trgu neovisnosti u Kijevu iznosila je milijun dolara dnevno. Dodatne vrlo velike svote su drsko prebačene izravno na bankovne račune oporbenih čelnika. A radilo se o desecima milijuna dolara. I koliko su na kraju dobili stvarno ranjeni, obitelji poginulih u sukobima izazvanim na ulicama i trgovima Kijeva i drugih gradova? Bolje je ne pitati o tome.

Radikali koji su preuzeli vlast organizirali su progon, pravi teror protiv onih koji su se protivili protuustavnom djelovanju. Ismijavali su se političari, novinari, javne osobe i javno su ponižavani. Ukrajinske gradove zahvatio je val pogroma i nasilja, niz visokoprofilnih i nekažnjenih ubojstava. Nemoguće je bez jeze prisjetiti se strašne tragedije u Odesi, gdje su sudionici mirnog prosvjeda brutalno ubijeni, živi spaljeni u Domu sindikata. Zločinci koji su počinili ovo zvjerstvo nisu kažnjeni i nitko ih ne traži. Ali znamo ih po imenu i učinit ćemo sve da ih kaznimo, pronađemo i privedemo pravdi.

Maidan nije Ukrajinu približio demokraciji i napretku. Nakon što su izvršili državni udar, nacionalisti i one političke snage koje su ih podržavale konačno su doveli situaciju u zastoj, gurnuvši Ukrajinu u ponor građanskog rata. Osam godina nakon tih događaja, država je podijeljena. Ukrajina proživljava akutnu socio-ekonomsku krizu.

Prema podacima međunarodnih organizacija, u 2019. godini gotovo šest milijuna Ukrajinaca, naglašavam da je to oko 15 posto, ne radno sposobnih, već cjelokupnog stanovništva zemlje, bilo je prisiljeno otići u inozemstvo u potrazi za poslom. I to često, u pravilu, za dnevnu nekvalificiranu zaradu. Indikativna je i sljedeća činjenica: od 2020. godine više od 60.000 liječnika i drugih zdravstvenih radnika napustilo je zemlju tijekom pandemije.

Od 2014. godine tarife za vodoopskrbu porasle su za gotovo trećinu, struju za nekoliko puta, a za plin deset puta. Mnogi ljudi jednostavno nemaju novca za plaćanje režija, doslovno preživljavaju.

Što se dogodilo? Zašto se sve ovo događa? Odgovor je očit: zato što je nasljedstvo, dobiveno ne samo iz sovjetskog doba, već i iz Ruskog Carstva, protraćeno i  pokradeno. Izgubljeni na desetke i stotine tisuća radnih mjesta nastalih u bliskoj suradnji s Rusijom. Ta radna mjesta su ljudima omogućila stabilan prihod i porez proračunu. Industrije poput strojarstva, elektronike, brodogradnje i zrakoplovstva ili  su u stečaju ili su potpuno uništene, a zapravo su nekada bile ponos ne samo na Ukrajinu, nego i na cijeli Sovjetski Savez.

Godine 2021. likvidirana je tvornica brodogradnje Černomorski u Nikolajevu, gdje su postavljena prva brodogradilišta pod Katarinom II. Poznati koncern Antonov od 2016. nije proizveo niti jedan serijski zrakoplov, a tvornica Južmaš, koja se specijalizirala za proizvodnju raketne i svemirske tehnologije, bila je pred bankrotom, poput čeličane Kremenčug. Ovaj tužni popis se nastavlja.

Što se tiče plinskog transportnog sustava, koji je stvorio cijeli Sovjetski Savez, on je toliko dotrajao da je njegov rad povezan s velikim rizicima i ekološkim troškovima.

I s tim u vezi postavlja se pitanje: jesu li siromaštvo, beznađe, gubitak industrijskog i tehnološkog potencijala prozapadni civilizacijski izbor koji već dugi niz godina zavarava milijune ljudi, obećavajući im raj?

Zapravo, sve se svelo na činjenicu da je kolaps ukrajinskog gospodarstva popraćen izravnom pljačkom građana zemlje, a sama Ukrajina je jednostavno stavljena pod vanjsku kontrolu. Provodi se ne samo po nalogu zapadnih prijestolnica, već i, kako kažu, izravno na licu mjesta – kroz cijelu mrežu stranih savjetnika, nevladinih organizacija i drugih institucija raspoređenih u Ukrajini. Oni imaju izravan utjecaj na sve najvažnije kadrovske odluke, na svim granama i razinama vlasti: od središnje, pa čak i do općinske, na glavne državne tvrtke i korporacije, uključujući Naftogaz, Ukrenergo, Ukrajinske željeznice, Ukroboronprom, Ukrposhta i Upravu morskih luka Ukrajine.

U Ukrajini jednostavno nema neovisnog suda. Kijevske vlasti su na zahtjev Zapada predstavnicima međunarodnih organizacija dale pravo prvenstva izbora članova najviših pravosudnih tijela – Vijeća pravosuđa i Kvalifikacijskog povjerenstva sudaca.

Osim toga, Veleposlanstvo SAD-a izravno kontrolira Nacionalnu agenciju za prevenciju korupcije, Nacionalni antikorupcijski ured, Specijalizirano protukorupcijsko tužiteljstvo i Vrhovni antikorupcijski sud. Sve se to radi pod uvjerljivim izgovorom za povećanje učinkovitosti borbe protiv korupcije. Dobro, ali gdje su rezultati? Korupcija je raskošno procvjetala i cvjeta više nego ikad.

Jesu li i sami Ukrajinci svjesni svih ovih “menadžerskih metoda”? Shvaćaju li da njihova zemlja nije ni pod političkim i ekonomskim protektoratom, već je svedena na razinu kolonije s marionetskim režimom? Privatizacija države dovela je do toga da je vlast, koja sebe naziva “vlašć domoljuba”, izgubila nacionalni karakter i dosljedno vodi prema potpunoj desuverenizaciji zemlje.

Nastavlja se tijek derusifikacije i prisilne asimilacije. Vrhovna Rada stalno donosi nove diskriminatorne akte, Zakon o tzv. autohtonim narodima već je na snazi. Ljudima koji sebe smatraju Rusima i žele sačuvati svoj identitet, jezik i kulturu, jasno je stavljeno na znanje da su stranci u Ukrajini.

U skladu sa zakonima o obrazovanju i funkcioniranju ukrajinskog jezika kao državnog, ruski je izbačen iz škola, iz svih javnih sfera, do običnih trgovina. Zakon o takozvanoj lustraciji, “čišćenju” vlasti, omogućio je obračun s nepoželjnim državnim službenicima.

Umnožavaju se pravni propisi koji ukrajinskim agencijama za provođenje zakona daju odriješene ruke za oštro suzbijanje slobode govora, neslaganja i progona oporbe. Svijetu je poznata tužna praksa jednostranih nelegitimnih sankcija prema drugim državama, stranim fizičkim i pravnim osobama. U Ukrajini su nadmašili svoje zapadne kustose i izmislili takav alat kao što su sankcije protiv vlastitih građana, poduzeća, TV kanala, drugih medija, pa čak i parlamentarnih zastupnika.

U Kijevu nastavljaju pripremati represalije protiv Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije. I to nije emotivna procjena, o tome svjedoče konkretne odluke i dokumenti. Ukrajinske vlasti cinično su pretvorile tragediju crkvenog raskola u instrument državne politike. Sadašnje vodstvo zemlje ne odgovara na zahtjeve ukrajinskih građana da ukinu zakone koji krše prava vjernika. Štoviše, Rada je registrirala nove zakone usmjerene protiv svećenstva i milijuna župljana Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršije.

Posebno ću reći o Krimu. Stanovnici poluotoka iskoristili su svoj slobodan izbor – biti zajedno s Rusijom. Kijevske vlasti nemaju što suprotstaviti toj jasnoj volji naroda, pa se oslanjaju na agresivne akcije, na aktiviranje ekstremističkih ćelija, uključujući radikalne islamske organizacije, na infiltraciju diverzantskih skupina radi terorističkih napada na kritičnu infrastrukturu i otimati ruske državljane. Imamo izravne dokaze da se takve agresivne akcije provode uz potporu stranih obavještajnih službi.

U ožujku 2021. Ukrajina je usvojila novu vojnu strategiju. Ovaj dokument, gotovo u potpunosti posvećen konfrontaciji s Rusijom, ima za cilj uvući strane države u sukob s našom zemljom. Strategija predlaže organizacije na ruskom Krimu i na području Donbasa, zapravo terorističko podzemlje. U njemu se također navode konture predloženog rata, a on bi trebao završiti, kako pišu današnji kijevski stratezi, citirat ću dalje – “uz pomoć međunarodne zajednice pod povoljnim uvjetima za Ukrajinu”. I također, kako danas kažu u Kijevu, citiram i ovdje, pažljivo slušajte, molim vas, “uz vojnu potporu svjetske zajednice u geopolitičkoj konfrontaciji s Ruskom Federacijom”. Zapravo, ovo nije ništa drugo nego priprema za neprijateljstva protiv naše zemlje – protiv Rusije.

Također znamo da je već bilo izjava da će Ukrajina stvoriti vlastito nuklearno oružje, a to nije prazna bravura. Ukrajina doista još uvijek ima sovjetske nuklearne tehnologije i sredstva za isporuku takvog oružja, uključujući zrakoplovstvo, kao i operativno-taktičke rakete Točka-U, također sovjetskog dizajna, s dometom većim od 100 kilometara. Samo je pitanje vremena. Postoje zaostaci iz sovjetskog doba.

Dakle, Ukrajini će biti puno lakše nabaviti taktičko nuklearno oružje nego nekim drugim državama, neću ih sada imenovati, koje zapravo provode takav razvoj, posebno u slučaju tehnološke podrške iz inozemstva. A ni ovo ne bismo smjeli isključiti.

Pojavom oružja za masovno uništenje u Ukrajini, situacija u svijetu, u Europi, posebno za nas, za Rusiju, promijenit će se na najradikalniji način. Ne možemo ne reagirati na ovu stvarnu opasnost, posebice, ponavljam, da zapadni pokrovitelji mogu doprinijeti pojavi takvog oružja u Ukrajini kako bi se stvorila još jedna prijetnja našoj zemlji. Vidimo kako se ustrajno provodi vojno pumpanje kijevskog režima. Samo su Sjedinjene Američke Države od 2014. dodijelile milijarde dolara za te namjene, uključujući nabavu oružja, opreme i obuku stručnjaka. Posljednjih mjeseci zapadno oružje dolazi u Ukrajinu u neprekidnom toku,  pred cijelim svijetom. Aktivnosti oružanih snaga i specijalnih službi Ukrajine vode strani savjetnici, mi to jako dobro znamo.

Posljednjih godina, pod izlikom vježbi, vojni kontigenti zemalja NATO-a gotovo su stalno prisutni na teritoriju Ukrajine. Sustav zapovijedanja i upravljanja ukrajinskim postrojbama već je integriran s onima od NATO-a. To znači da se zapovijedanje ukrajinskim oružanim snagama, čak i pojedinačnim postrojbama i podjedinicama, može vršiti izravno iz sjedišta NATO-a.

Sjedinjene Države i NATO započeli su besramni transformaciju teritorija Ukrajine u kazalište potencijalnih vojnih operacija. Redovne zajedničke vježbe imaju jasan antiruski fokus. Samo prošle godine u njima je sudjelovalo više od 23.000 vojnika i preko tisuću komada vojne opreme.

Već je usvojen Zakon o primanju oružanih snaga drugih država 2022. na teritorij Ukrajine radi sudjelovanja u multinacionalnim vježbama. Jasno je da prije svega govorimo o NATO trupama. U narednoj godini planirano je najmanje deset takvih zajedničkih manevara.

Očito je da ovakvi događaji služe kao paravan za brzo jačanje vojne skupine NATO-a na teritoriju Ukrajine. Štoviše, mreža zračnih luka modernizirana uz pomoć Amerikanaca – Borispil, Ivano-Frankivsk, Čugujev, Odesa i tako dalje – sposobna je osigurati prijenos vojnih jedinica u najkraćem mogućem roku. Zračni prostor Ukrajine otvoren je za letove američkih strateških i izviđačkih zrakoplova, bespilotnih letjelica koje se koriste za nadzor teritorija Rusije.

Dodat ću da Mornaričko operativno središte u Očakovu, koje su izgradili Amerikanci, omogućuje osiguranje djelovanja NATO brodova, uključujući njihovu upotrebu visokopreciznog oružja protiv ruske Crnomorske flote i naše infrastrukture duž cijelog Crnog mora.

Svojedobno su Sjedinjene Države namjeravale stvoriti slične objekte na Krimu, ali su Krimljani i Sevastopolj osujetili te planove. Ovo ćemo uvijek pamtiti.

Ponavljam, danas je takav centar raspoređen u Očakovu. U 18. stoljeću za ovaj grad borili su se vojnici Aleksandra Suvorova. Zahvaljujući njihovoj hrabrosti, postao je dio Rusije. Zatim, u 18. stoljeću, zemlje Crnog mora, pripojene Rusiji kao rezultat ratova s ​​Osmanskim Carstvom, nazvane su Novorosijom. Sada pokušavaju zaboraviti te prekretnice povijesti, kao i imena državnih vojnih osoba Ruskog Carstva, bez čijeg rada moderna Ukrajina ne bi imala mnogo velikih gradova, pa čak ni sam izlaz na Crno more.

Nedavno je u Poltavi srušen spomenik Aleksandru Suvorovu. Što reći? Odreći se vlastite prošlosti? Iz takozvanog kolonijalnog naslijeđa Ruskog Carstva? Pa, onda budite dosljedni.

Napominjem da članak 17. Ustava Ukrajine ne dopušta raspoređivanje stranih vojnih baza na njezin teritorij. No, pokazalo se da je to samo konvencija koja se lako može zaobići.

U Ukrajini su raspoređene obrazovne i trening misije zemalja NATO-a. To su, zapravo, već strane vojne baze. Bazu su samo nazvali “misija” i to je to.

Kijev je dugo proklamirao strateški kurs prema ulasku u NATO. Da, naravno, svaka zemlja ima pravo birati vlastiti sigurnosni sustav i sklapati vojne saveze. I čini se da je sve tako, ako ne za jedno “ali”. Međunarodni dokumenti izričito bilježe načelo jednake i nedjeljive sigurnosti, koje, kao što je poznato, uključuje obvezu nejačanja vlastite sigurnosti nauštrb sigurnosti drugih država. Ovdje se također mogu osvrnuti na Povelju OESS-a o europskoj sigurnosti iz 1999. godine, usvojenu u Istanbulu, i Deklaraciju OESS-a iz Astane iz 2010. godine.

Drugim riječima, izbor načina osiguranja sigurnosti ne bi trebao predstavljati prijetnju drugim državama, a ulazak Ukrajine u NATO izravna je prijetnja sigurnosti Rusije.

SAD su još u travnju 2008. na summitu Sjevernoatlantskog saveza u Bukureštu progurale odluku da Ukrajina i, usput rečeno, Gruzija postanu članice NATO-a. Mnogi europski saveznici Sjedinjenih Država već su bili svjesni svih rizika takve perspektive, ali su bili prisiljeni pomiriti se s voljom svog starijeg partnera. Amerikanci su ih jednostavno iskoristili za provođenje jake antiruske politike.

Niz država članica Saveza još uvijek je vrlo skeptičan prema pristupu Ukrajine u NATO-u. U isto vrijeme dobivamo signal iz nekih europskih prijestolnica: “To se neće dogoditi doslovno sutra.” O tome zapravo govore i naši američki partneri. “Dobro”, odgovaramo, “ne sutra, nego prekosutra. Što to mijenja u povijesnoj perspektivi? Uglavnom, ništa.”

Štoviše, znamo stav i riječi vodstva Sjedinjenih Država da aktivna neprijateljstva na istoku Ukrajine ne isključuju mogućnost ulaska ove zemlje u NATO ako ispuni kriterije Sjevernoatlantskog saveza i pobijedi korupciju.

Pritom nas uvijek iznova pokušavaju uvjeriti da je NATO miroljubiv i isključivo obrambeni savez. Kao, nema prijetnji Rusiji. Ali znamo pravu vrijednost takvih riječi. Godine 1990., kada se raspravljalo o pitanju ujedinjenja Njemačke, sovjetskom vodstvu je SAD obećao da neće biti proširenja nadležnosti NATO-a ili vojne prisutnosti jedan centimetar prema istoku. I da ujedinjenje Njemačke neće dovesti do širenja vojne organizacije NATO-a na Istok.

Razgovarali su, davali usmena uvjeravanja i sve se pokazalo kao prazna priča. Kasnije su nas uvjeravali da će ulazak zemalja srednje i istočne Europe u NATO samo poboljšati odnose s Moskvom, osloboditi ove zemlje straha od teškog povijesnog naslijeđa, što više stvoriti pojas država prijateljskih nastrojenih Rusiji.

Sve je ispalo suprotno. Vlasti pojedinih istočnoeuropskih zemalja, trgujući rusofobijom, unijele su u Alijansu svoje komplekse i stereotipe o ruskoj prijetnji, inzistirali su na izgradnji kolektivnih obrambenih potencijala, koji bi trebali biti usmjereni prvenstveno protiv Rusije. Štoviše, to se dogodilo 1990-ih i početkom 2000-ih, kada su, zahvaljujući otvorenosti i našoj dobroj volji, odnosi Rusije i Zapada bili na visokoj razini.

Rusija je ispunila sve svoje obveze, uključujući i povlačenje trupa iz Njemačke, iz država srednje i istočne Europe, te je time dala ogroman doprinos prevladavanju nasljeđa Hladnog rata. Dosljedno smo predlagali različite opcije suradnje, uključujući i format Vijeća Rusija-NATO i OESS-a.

Štoviše, reći ću sada ono što nikada nisam javno rekao. Reći ću to prvi put. Godine 2000., tijekom posjeta Moskvi odlazećeg američkog predsjednika Billa Clintona, upitao sam ga: “Kako bi se Amerika osjećala da primi Rusiju u NATO?”

Neću otkrivati ​​sve detalje tog razgovora, ali reakcija na moje pitanje izgledala je, recimo, vrlo suzdržana, a kako su Amerikanci stvarno reagirali na ovu priliku, vidi se u njihovim praktičnim koracima prema našoj zemlji. To su otvorena podrška teroristima na Sjevernom Kavkazu, nepoštovanje naših zahtjeva i zabrinutost za sigurnost u širenju NATO-a, povlačenje iz Ugovora o ABM i tako dalje. Čovjek se želi upitati: zašto, zašto sve to, zbog čega? U redu, u nama ne vidite prijatelja i saveznika, ali zašto od nas praviti neprijatelja?

Odgovor je samo jedan: ne radi se o našem političkom režimu, ne radi se o nečem drugom, jednostavno im ne treba tako velika neovisna država kao što je Rusija. Ovo je odgovor na sva pitanja. To je izvor tradicionalne američke politike prema Rusiji. Otuda i odnos prema svim našim prijedlozima u području sigurnosti.

Danas je dovoljan jedan pogled na kartu da se vidi kako su zapadne zemlje “održale” svoje obećanje da će spriječiti pomak NATO-a prema istoku. Prevarili su. Dobili smo pet valova širenja NATO-a jedan za drugim. 1999. u Savez su primljene Poljska, Češka, Mađarska, 2004. Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija, 2009. Albanija i Hrvatska, 2017. Crna Gora, 2020. Sjeverna Makedonija .

Kao rezultat toga, Savez i njegova vojna infrastruktura došla je izravno do granica Rusije. To je postalo jedan od ključnih uzroka europske sigurnosne krize, što je najnegativnije utjecalo na cjelokupni sustav međunarodnih odnosa i dovelo do gubitka međusobnog povjerenja.

Situacija se nastavlja pogoršavati, uključujući i u strateškoj sferi. Tako se u Rumunjskoj i Poljskoj, u sklopu američkog projekta stvaranja globalnog sustava proturaketne obrane, razmještaju poziciona područja za proturakete. Dobro je poznato da se ovdje smješteni lanseri mogu koristiti za krstareće rakete Tomahawk – napadne ofenzivne sustave.

Osim toga, Sjedinjene Države razvijaju univerzalni projektil Standard-6, koji uz rješavanje problema protuzračne i proturaketne obrane može pogoditi i kopnene i površinske ciljeve. Navodno obrambeni američki proturaketni obrambeni sustav se širi i pojavljuju se nove ofenzivne sposobnosti.

Informacije kojima raspolažemo daju sve razloge za vjerovanje da je ulazak Ukrajine u NATO i naknadno raspoređivanje NATO objekata pitanje je vremena. Jasno razumijemo da će prema takvom scenariju razina vojnih prijetnji Rusiji dramatično porasti. A posebno skrećem pozornost da će se opasnost od iznenadnog udara na našu zemlju višestruko povećati.

Dopustite mi da objasnim da američki dokumenti strateškog planiranja sadrže mogućnost takozvanog preventivnog udara na neprijateljske raketne sustave. A tko je glavni neprijatelj SAD-a i NATO-a, također znamo. To je Rusija. U dokumentima NATO-a naša je zemlja službeno i izravno proglašena glavnom prijetnjom euroatlantskoj sigurnosti. A Ukrajina će poslužiti kao odskočna daska za takav udar. Da su naši preci čuli za ovo, vjerojatno jednostavno ne bi vjerovali. I danas ne želimo vjerovati, ali to je istina. Želim da se to shvati i u Rusiji i u Ukrajini.

Mnogi ukrajinski aerodromi nalaze se u blizini naših granica. Ovdje stacionirani taktički zrakoplovi NATO-a, uključujući i nosače visokopreciznog oružja, moći će gađati naš teritorij do dubine linije Volgograd-Kazan-Samara-Astrakhan. Razmještaj radarskih sredstava za izviđanje na teritoriju Ukrajine omogućit će NATO-u da čvrsto kontrolira zračni prostor Rusije sve do Urala.

Konačno, nakon što su Sjedinjene Države prekršile Ugovor o nuklearnim glavama srednjeg dometa, Pentagon već otvoreno razvija čitav niz zemaljskih udarnih oružja, uključujući balističke rakete sposobne doseći ciljeve na udaljenosti do 5500 kilometara. Ako takvi sustavi budu raspoređeni u Ukrajini, moći će gađati objekte diljem europskog teritorija Rusije, kao i izvan Urala. Vrijeme leta do Moskve za krstareće rakete Tomahawk bit će manje od 35 minuta, za balističke rakete iz područja Harkova – 7-8 minuta, a za hipersonično udarno oružje – 4-5 minuta. To se zove, izravno “nož u grlo”. I oni, bez sumnje, očekuju da će te planove provesti na isti način na koji su to radili u više navrata proteklih godina, šireći NATO na istok, potiskujući vojnu infrastrukturu i opremu do ruskih granica, potpuno ignorirajući našu zabrinutost, prosvjede i upozorenja.

I naravno, namjeravaju se i dalje ponašati prema poznatoj izreci – „Pas laje, a karavana ide dalje“. Odmah ću reći da na ovo nismo pristali i nikada nećemo pristati. Istovremeno, Rusija je uvijek zagovarala i zagovara da se najteži problemi rješavaju političkim i diplomatskim metodama, za pregovaračkim stolom.

Svjesni smo svoje kolosalne odgovornosti za regionalnu i globalnu stabilnost. Rusija je još 2008. godine pokrenula inicijativu za sklapanje Ugovora o europskoj sigurnosti. Njegovo je značenje bilo da niti jedna država i niti jedna međunarodna organizacija u euroatlantskom području ne mogu ojačati svoju sigurnost nauštrb sigurnosti drugih. No, naš prijedlog odbijen je iz vedra neba: nemoguće je, kažu, dopustiti Rusiji da ograniči djelovanje NATO-a. Štoviše, izričito nam je rečeno da samo članice Sjevernoatlantskog saveza mogu imati pravno obvezujuća sigurnosna jamstva.

Prošlog prosinca predali smo našim zapadnim partnerima nacrt ugovora između Ruske Federacije i Sjedinjenih Američkih Država o sigurnosnim jamstvima, kao i nacrt sporazuma o mjerama za osiguranje sigurnosti Ruske Federacije i država članica NATO-a.

Bilo je mnogo uobičajenih riječi kao odgovor iz SAD-a i NATO-a. Bilo je i racionalnih detalja, ali sve se to ticalo manjih točaka i izgledalo je kao pokušaj da se pitanje zavrti, da se rasprava skrene na stranu.

Na to smo odgovorili na primjeren način, ističući da smo spremni ići putem pregovora, ali pod uvjetom da se sva pitanja razmatraju kao cjelina, kao paket, i da se ne odvajaju od glavnih, temeljnih ruskih prijedloga. Prijedlozi sadrže tri ključne točke. Prva je spriječiti daljnje širenje NATO-a. Druga je odbijanje Saveza da razmjesti udarne sustave naoružanja na ruskim granicama. I konačno, povratak vojnog potencijala i infrastrukture bloka u Europi u stanje iz 1997. godine, kada je potpisan Osnivački akt Rusija-NATO.

Upravo su ti naši temeljni prijedlozi zanemareni. Zapadni su partneri, ponavljam, još jednom iznijeli naučene formule da svaka država ima pravo slobodno birati načine osiguranja svoje sigurnosti i ulaziti u bilo kakve vojne saveze. Odnosno, ništa se nije promijenilo u njihovoj poziciji. Štoviše, opet nas pokušavaju ucijeniti. Opet prijete sankcijama koje će, usput rečeno, ipak uvesti kako jača suverenitet Rusije i raste moć naših Oružanih snaga. A povod za još jedan napad sankcijama uvijek će se pronaći ili jednostavno izmisliti, bez obzira na situaciju u Ukrajini. Postoji samo jedan cilj – obuzdati razvoj Rusije. I učinit će to, kao i prije, čak i bez ikakvog formalnog izgovora, samo zato što postojimo i nikada nećemo kompromitirati svoj suverenitet, nacionalne interese i naše vrijednosti.

Želio bih jasno i iskreno reći u sadašnjoj situaciji, kada su naši prijedlozi za ravnopravan dijalog o temeljnim pitanjima zapravo ostali bez odgovora od strane Sjedinjenih Država i NATO-a i kada se razina prijetnji našoj zemlji značajno povećava, Rusija ima puno pravo poduzeti uzvratne mjere za osiguranje vlastite sigurnosti. Upravo to ćemo učiniti.

Što se tiče stanja u Donbasu, vidimo da vladajuća elita u Kijevu stalno i javno izjavljuje nespremnost na provedbu paketa mjera iz Minska za rješavanje sukoba, te da nije zainteresirana za mirno rješenje. Naprotiv, ponovno pokušava organizirati blitzkrieg u Donbasu, kao što se to već dogodilo 2014. i 2015. godine. Kako su tada završile ove avanture, sjećamo se.

Sada praktički ne prolazi niti jedan dan bez granatiranja naselja u Donbasu. Formirana velika vojna skupina neprestano koristi jurišne dronove, tešku opremu, rakete, topništvo i višecevne bacače raketa. Ubijanje civila, blokada, zlostavljanje ljudi, uključujući djecu, žene, starce, ne prestaje. Ali, tome se ne nazire kraj.

A takozvani civilizirani svijet, čiji su se naši zapadni kolege samozvano deklarirali kao jedini predstavnici, to radije ne primjećuje, kao da sav taj užas, genocid, kojemu je podvrgnuto gotovo 4 milijuna ljudi, ne postoji i to samo zato što se ti ljudi nisu slagali s podržanim pučem Zapada u Ukrajini 2014.

Koliko dugo ova tragedija može trajati? Koliko još možete ovo izdržati? Rusija je učinila sve da očuva teritorijalni integritet Ukrajine. Svih ovih godina ustrajno i strpljivo se borila za provedbu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 2202 od 17. veljače 2015., kojom je konsolidiran Minski paket mjera od 12. veljače 2015. za rješavanje situacije u Donbasu.

Sve je uzalud. Mijenjaju se predsjednici i zastupnici Rade (Ukrajinski parlament), ali se ne mijenja bit, agresivni, nacionalistički karakter samog režima koji je preuzeo vlast u Kijevu. To je u potpunosti produkt državnog udara 2014., a oni koji su tada krenuli putem nasilja, krvoprolića, bezakonja nisu prepoznali i ne priznaju nikakvo drugo rješenje pitanja Donbasa, osim vojnog.

S tim u vezi, smatram potrebnim donijeti dugo zakašnjelu odluku da se odmah prizna neovisnost i suverenitet Donjecke Narodne Republike i Narodne Republike Lugansk.

Molim Saveznu skupštinu Ruske Federacije da podrži ovu odluku i potom ratificira Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s obje republike. Ova dva dokumenta bit će pripremljena i potpisana u vrlo bliskoj budućnosti.

A od onih koji su preuzeli i drže vlast u Kijevu, zahtijevamo hitan prekid neprijateljstava. Inače će sva odgovornost za mogući nastavak krvoprolića u potpunosti biti na savjesti režima koji vlada na teritoriju Ukrajine.

Objavljujući danas donesene odluke, uvjeren sam u podršku građana Rusije – svih domoljubnih snaga zemlje.

Hvala na pažnji.

Vladimir Putin, predsjednik Ruske federacije