Srbija moli Trumpa da mu suvereno počeše jaja

Svaki put kad netko u Srbiji potpiše papir koji ide preko Atlantika umjesto da ga riješi u Beogradu, to je jasan znak gdje se zapravo donose odluke o gospodarstvu. NIS je upravo zatražio novu licencu od američkog Ureda za kontrolu inozemne imovine kako bi smio raditi nakon 31. srpnja, a ta činjenica govori više od bilo kojeg političkog govora o nezavisnosti. Rafinerija u Pančevu ne može primiti ni kap nafte bez dozvole nekoga tko sjedi u Washingtonu.

Kompanija čiji je većinski vlasnik ruski Gazpromnjeft s udjelom od 56,15 posto sada ponizno moli američku administraciju za produženje posebne dozvole koja joj omogućuje da uopće posluje. Ta ista dozvola omogućuje i hrvatskom Jadranskom naftovodu da opskrbljuje sirovom naftom pančevačku rafineriju, što znači da je cijeli lanac opskrbe stavljen pod nadzor institucije koja nema nikakve veze sa Srbijom. Američka sankcija uvedena početkom 2025. pogodila je ruski energetski sektor, a NIS je slučajno ili namjerno završio na meti zbog ruskog udjela, no umjesto da se traži rješenje unutar vlastitog pravnog sustava, svi su se okrenuli preko bare.

Srbijanska vlada potpisala je 16. lipnja dioničarski ugovor s mađarskim MOL-om o budućem upravljanju NIS-om, ali taj ugovor ne vrijedi ništa bez prethodnog odobrenja američkog OFAC-a. MOL smije pregovarati s Gazpromnjeftom o otkupu udjela isključivo zato što mu je Washington izdao licencu za pregovore, a ta dozvola također istječe 31. srpnja. Cijela priča o promjeni vlasničke strukture i navodnom spašavanju nacionalnog interesa zapravo je farsa jer sve ovisi o pečatu koji stiže iz Sjedinjenih Država, a ne iz Narodne skupštine.

Najveći apsurd je u tome što Srbija trenutno posjeduje 29,9 posto NIS-a, manji dioničari i zaposlenici drže 13,98 posto, a država bi pod određenim uvjetima mogla kupiti dodatnih pet posto dionica. No taj potencijalni otkup ovisi o tome hoće li OFAC odobriti dogovor između MOL-a i Gazpromnjefta, što znači da Srbija nema nikakvu autonomiju ni u pregovorima ni u završnoj odluci. Ugovor koji je potpisan 16. lipnja uključuje i jamstvo o radu pančevačke rafinerije u trajanju od najmanje deset godina s kapacitetom kakav je imala četiri godine prije uvođenja sankcija, ali sve to pada u vodu ako Washington kaže ne.

Nitko ne želi reći naglas da smo zapravo postali protektorat u kojem domaći političari i vlasnici poduzeća čekaju nalog iz daljine kao poslušni činovnici. Svaki zahtjev upućen američkom uredu za kontrolu inozemne imovine dokaz je da odluke o našim rafinerijama, naftovodima i radnim mjestima ne donose ljudi koje smo birali na izborima. Kad predsjednik ili ministar govore o strategiji i nacionalnim interesima, a istovremeno šalju molbe u Washington za osnovnu dozvolu za rad, onda je jasno da suverenitet više nije pitanje deklaracija nego puke birokracije pod tuđom komandom.

Činjenica da MOL smije pregovarati s ruskim vlasnicima isključivo zato što ima američku licencu pokazuje koliko je globalna politika postala igra u kojoj male države nemaju vlastiti glas. Mađarska kompanija koja želi postati većinski vlasnik NIS-a ne pregovara prema svojim gospodarskim interesima, nego prema dopuštenju koje joj je izdao OFAC, a ishod tih pregovora određivat će se u američkim uredima, a ne u Beogradu ili Budimpešti. Mi smo na Balkanu navikli na razne oblike ovisnosti, ali ova je možda najporaznija jer dolazi bez tenkova i okupacijskih snaga, dolazi kroz papire koje sami potpisujemo i šaljemo u nadi da će nam netko drugi dati zeleno svjetlo.

Rafinerija u Pančevu nije bilo kakvo postrojenje, ona zapošljava tisuće ljudi i utječe na cijeli gospodarski lanac u Srbiji, a njezina budućnost ovisi o roku koji je netko u Americi zapisao na komad papira. Produženje licence do 31. srpnja nije nikakvo trajno rješenje nego samo odgoda koja stvara privid normalnosti dok se istovremeno priprema pozornica za potpuni strateški zaokret. Srbija će možda dobiti dodatnih pet posto dionica i jamstvo za deset godina rada rafinerije, ali po cijeni da zauvijek prizna kako su ključne odluke izvan njezinog dosega.

Umjesto da se ova situacija koristi za jačanje pregovaračkih pozicija i izgradnju neovisnih institucija, svi su se utrkili u pokornosti prema sustavu koji je već pokazao da ne mari za lokalne interese. Washington nema ništa protiv da NIS radi sve dok je taj rad pod njegovom kontrolom i dok se promjene vlasništva odvijaju prema njegovim pravilima, a mi smo pristali na tu ulogu bez ikakve borbe. Svaki novi zahtjev za licencom je udarac onima koji vjeruju da možemo samostalno upravljati svojim resursima jer im pokazuje da smo spremni moliti za ono što bi nam po svakom pravnom poretku trebalo pripadati po defaultu.