U Svetoj zemlji kršćani su postali divljač, a cionistički ekstremisti nedodirljivi bogovi

U srcu Jeruzalema, na Via Dolorosa, časne sestre danas hodaju u strahu. Ne od prolaznika, nego od onih koji bi ih trebali štititi. Ekstremistički nasrtaji na palestinske kršćane više nisu izolirani incidenti, već pomno osmišljena kampanja koju izraelske institucije sustavno ignoriraju.

Napadi se događaju na svim područjima pod izraelskom kontrolom, a posebno su koncentrirani u staroj gradskoj jezgri Jeruzalema. Armenska četvrt, Via Dolorosa i druga kršćanska mjesta postali su poprište svakodnevnog ponižavanja. Ekstremisti pljuju na vjernike i sveta mjesta, fizički napadaju kler, provaljuju u crkve, skrnave groblja i uništavaju vjerske simbole. Nije riječ o spontanim ispadima bijesa, nego o predumišljajnim zločinima koje provode pojedinci i skupine, uključujući pripadnike policije i vojske, crpeći ideološki okvir iz ekstremističke doktrine religijskog cionizma.

Osobito tvrdokrilna struja unutar tog pokreta, poznata kao Hardal, ultranacionalistička je ortodoksna frakcija čiji lideri danas drže ključne poluge vlasti. Na čelu te struje nalazi se Bezalel Smotrich, ministar financija i ministar u sklopu ministarstva obrane zadužen za civilnu upravu na Zapadnoj obali. Smotrichev pokret promiče ideologiju koja spaja židovsku vjersku supremaciju s apsolutnim odbacivanjem bilo kakvog kršćanskog utjecaja na području takozvane Velike izraelske zemlje.

Ta ideologija kršćanstvo i njegovu povijest tretira kao neprijatelje židovskog naroda. Krajnji je cilj transformirati Izrael u državu kojom upravlja Torin zakon, odnosno u teokraciju u kojoj ne-Židovi ne uživaju jednaka prava, već su svedeni na status rezidentnih stranaca, uvjetovan priznanjem apsolutnog židovskog suvereniteta. U tom svjetonazoru iskorjenjivanje kršćanske prisutnosti ima i propagandnu svrhu, da se pred Zapadom sukob prikaže isključivo kao obračun s islamom, čime se pojačava antimuslimansko raspoloženje i islamofobija.

Posljedice takve politike razorne su i mjerljive. Prema izvješću Visokog predsjedničkog odbora za crkvena pitanja u Palestini, između 2018. i 2023. godine provedeno je 157 napada. Samo u 2025. zabilježeno ih je više od 130, a u prva dva mjeseca 2026. dokumentirano je 14 novih slučajeva. Eskalacija je očita i brutalna. Krajem travnja 2026. jedna je jeruzalemska redovnica nasilno napadnuta. Ekstremist ju je namjerno gurnuo s leđa, a zatim ju je dok je ležala ranjena više puta udario nogom. Namjera nanošenja teških ozljeda bila je nedvosmislena.

Nekoliko tjedana ranije, u travnju 2026., jedan je izraelski vojnik u južnom Libanonu odrubio glavu kipu Krista, dok je drugi oskvrnuo kip Djevice Marije stavivši joj cigaretu u usta. Vojska je reagirala tek nakon medijske buke, i to krajnje blago. Vojnik koji je obezglavio kip kažnjen je s 30 dana zatvora u vojnom pritvoru, što je disciplinska mjera daleko blaža od stvarnog zatvora. Šestorica vojnika koji su svjedočili činu pozvana su samo na razgovor s pojašnjenjem, premda ih se po zakonu moglo tretirati kao suučesnike zbog šutnje. Skupština katoličkih ordinarija Svete zemlje uzalud je tražila brze i odlučne mjere.

Napadi nisu zaobišli ni kršćane unutar granica Izraela iz 1948. godine. Crkva svetog Ilije u Haifi bila je između lipnja i kolovoza 2023. više puta na meti sljedbenika religijskog cionizma. Latinski samostan arhanđela Gabrijela u selu Mujaydil gađan je kamenjem u kolovozu iste godine. Brojni kršćanski ili mješoviti gradovi ispražnjeni su ili potpuno uništeni nakon 1948. godine. Stanovnicima sela Ma’lul uskraćen je pristup groblju jer se ono našlo unutar vojne zone. Tek nakon duge pravne borbe vojne su vlasti dopustile, u vrlo rijetkim i strogo ograničenim slučajevima, posjete nekim grobovima.

U Gazi je 17. listopada 2023. gađana bolnica Al-Ahli Al-Arabi, pri čemu je ubijeno oko 500 Palestinaca. Nešto više od dva mjeseca kasnije, 16. prosinca, snajperisti su unutar katoličke crkve Svete obitelji ustrijelili ženu i njezinu kćer. Ubojstvo unutar crkvenih zidina zorno svjedoči o razmjerima bezakonja i potpunom odsustvu zaštite za palestinske kršćane.

Izraelski ekstremist dobro zna da za zločine nad kršćanima gotovo sigurno neće odgovarati. Čak i kad bi optužbe bile podignute, incident se tretira kao izolirani slučaj, odvojen od šireg konteksta ekstremističke ideologije, a ne kao terorizam ili zločin iz mržnje. Paradoks je tim veći što izraelski zakon predviđa oštre kazne. Protuteroristički zakon iz 2016. definira zločine počinjene na vjerskoj osnovi ili protiv bogomolja i svetih mjesta kao teroristička djela, uz dvostruko povećanje kazne. Kazneni zakon sadrži čitavo poglavlje o kaznenim djelima protiv vjerskih osjećaja, uključujući skrnavljenje bogomolja i svetih kipova, za što su zapriječene zatvorske kazne od jedne do tri godine.

Pljuvanje se po izraelskom zakonu također kvalificira kao oblik napada, s dvostrukim kaznama ako je vjerski motivirano. Centar za podatke o vjerskim slobodama dokumentirao je samo u prvoj polovici 2025. godine 110 incidenata napada, od čega 83 slučaja pljuvanja. Unatoč svemu tome, nadležna tijela ne podižu optužnice protiv židovskih ekstremista iz doseljeničkih skupina koji napadaju kršćane u Jeruzalemu i na Zapadnoj obali, iako nadzorne kamere pokrivaju gotovo svaku uličicu i omogućuju identifikaciju počinitelja.

Policija ne ispunjava ni zakonsku obvezu otvaranja kaznene istrage čim sazna za zločin. Po zakonu nije potrebna formalna prijava da bi policija djelovala. Unatoč tomu, ona ne reagira. Država i njezine institucije primjenjuju dva različita standarda, jedan za izraelske ekstremiste, a drugi za Palestince. Sigurnosni aparat, uključujući policiju, graničnu policiju i zatvorsku službu, izravno je pod ingerencijom Itamara Ben Gvira, vođe ekstremističke stranke Židovska snaga i Smotrichevog saveznika.

Licemjerje sustava ogleda se i u situaciji kada je latinskom patrijarhu na Cvjetnicu zabranjen ulazak u crkvu Svetoga groba, uz ograničenja za vjernike pod izlikom izvanrednog stanja. Muslimanskim vjernicima istodobno je zabranjen ulazak u džamiju Al-Aqsa. U istom razdoblju, u travnju 2026., Ben Gviru je dopušten upad u dvorišta Al-Aqse uz snažnu policijsku zaštitu, unatoč proglašenom izvanrednom stanju. Ministar vanjskih poslova Gideon Saar, suočen s međunarodnom sramotom zbog uništavanja Kristova kipa, u travnju 2026. imenovao je posebnog izaslanika za kršćanski svijet, odabravši palestinskog kršćanina iz Jaffe. Crkva nije pozdravila to imenovanje, prepoznavši u njemu tek kozmetički potez.

Iza kulisa diplomatskih osmijeha, izraelska vlast ne kažnjava niti odvraća ekstremiste. Zločini iz mržnje, napadi na sveta mjesta i skrnavljenje kršćanskih simbola nastavljaju se nesmanjenom žestinom. Ekstremist koji danas pljune na svećenika u Jeruzalemu zna da sutra neće vidjeti unutrašnjost sudnice. Poruka je jasna i zastrašujuće glasna. Kršćanska prisutnost u Svetoj zemlji sustavno se briše, a međunarodna zajednica dobiva tek diplomatske fraze dok kamenje i dalje leti na crkvena vrata.