Premijerka Novoga Zelanda poziva na svjetsku cenzuru medija

Novozelandska premijerka Jacinda Ardern posljednja je liberalna čelnica koja je pozvala na međunarodni savez za cenzuru govora. Nezadovoljni dosad neviđenom korporativnom cenzurom društvenih medija, čelnici poput Hillary Clinton okrenuli su se od privatne cenzure dobroj staromodnoj državnoj cenzuri. Regulacija govora postala je religija ljevice. Ardern je iskoristila svoj ovotjedni govor na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, kako bi pozvala na cenzuru na svjetskoj razini.

Ardern se obrušila na “dezinformacije” i pozvala na globalnu koaliciju za kontrolu govora. Nakon što je kimnula prema slobodi govora, nastavila je s izlaganjem plana za njezino ukidanje putem vladinih propisa:

”Ali što ako ta laž, izrečena opetovano i na mnogim platformama, potakne, nadahne ili motivira druge da uzmu oružje. Ugroziti sigurnost drugih. Zažmiriti na zvjerstva, ili još gore, postati sukrivac u njima. Što onda?

Ovo više nije pretpostavka. Ratna oružja su se promijenila, pred nama su i zahtijevaju istu razinu akcije i aktivnosti koju smo uložili u stara oružja.

Prepoznali smo prijetnje koje je stvorilo staro oružje. Okupili smo se kao zajednice kako bismo umanjili ove prijetnje. Stvorili smo međunarodna pravila, norme i očekivanja. Nikada to nismo vidjeli kao prijetnju našim osobnim slobodama, radije, to je bilo njihovo očuvanje. Isto se mora primijeniti i sada dok se suočavamo s ovim novim izazovima”.

Ardern je primijetila kako ekstremisti koriste govor za širenje laži, ne navodeći da neekstremisti koriste istu slobodu govora kako bi se suprotstavili takvim stavovima. Odgovor na njezino pitanje “kako se uhvatiti u koštac s klimatskim promjenama ako ljudi ne vjeruju da one postoje” jest da uvjeravate ljude koristeći istu slobodu govora. Umjesto toga, čini se da Ardern želi ušutkati one koji sumnjaju.

Dok je globalnu cenzurnu koaliciju nazivala “blagim pristupom dezinformacijama”, Ardern je otkrila koliko bi takav sustav vjerojatno bio širok. Branila je potrebu za takvom globalnom cenzurom koja se mora boriti protiv onih koji dovode u pitanje klimatske promjene i potrebu da se zaustavi “mržnja i opasna retorika i ideologija”.

“Uostalom, kako uspješno okončati rat ako se ljudi navode da vjeruju da razlog njegovog postojanja nije samo legalan nego i plemenit? Kako se uhvatiti u koštac s klimatskim promjenama ako ljudi ne vjeruju da one postoje? Kako osigurati da se poštuju ljudska prava drugih, kada su podvrgnuti mržnji i opasnoj retorici i ideologiji?”

To je isto obrazloženje koje koriste autoritarne zemlje poput Kine, Irana i Rusije za cenzuru disidenata, manjinskih skupina i političkih suparnika. Ono što je “puno mržnje” i “opasno” je fluidan koncept koji je vlada kroz povijest koristila, kako bi ušutkala kritičare ili neistomišljenike.

Ardern je nasmijano lice novog naraštaja cenzora. Barem se stari naraštaj cenzora, poput Iranaca, ne pretvara da podržava slobodu govora i otvoreno priznaje slamanje neslaganja. Poanta je da moramo biti jednako na oprezu kada se cenzura gura s ljevice s najboljim motivima i najgorim sredstvima. Kao što je veliki borac za građanska prava i pravdu Louis Brandeis jednom rekao: “Najveće opasnosti za slobodu vrebaju u podmuklom zadiranju od strane revnih, dobronamjernih ljudi, ali ljudi bez razumijevanja”.