Ako vakcina ne uspije ubiti virus, počet će Treći svjetski rat

Pitate se ko to kaže? Neki veliki, poznati politički analitičar? Državnik, čija su se predviđanja već mnogo puta obistinila? Ili neki prorok, ili gatara koja je gleda u karte?

Ne, niko od njih. Ovu izjavu sam čuo jučer u prolazu, dok sam šetao, od jedne od dvije djevojčice koje su razgovarale. Dok sam se približavao ovim djevojčicama, razmišljao sam kako im je lijepo. Jedna je imala na nogama koturaljke, a druga je držala romobil. Pretpostavljam da je jedna došla do druge da se idu malo provozati asfaltiranim stazama i usputno ispričati o lijepim temama iz njihovog svijeta: o doživljajima, o igrama, prijateljicama i prijateljima, o tajnim ljubavima, o garderobi ili igračkama i ko zna kakve sve teme dolaze na red u takvim druženjima. Ali da one pričaju u vakcinaciji i ratu, to nisam mogao ni pomisliti.

Rečenica koju je izgovorila ta djevojčica u trenutku dok sam pored nje prolazio potpuno mi je promijenila tok misli. Dalje sam razmišljao samo o tome, o činjenici da djeca tog uzrasta pričaju o vakcinaciji i ratu, umjesto o pitanjima koja su karakteristična za njihov uzrast. Naravno, jasno je zašto je to tako. Svi oko njih samo o tome govore. To je glavna tema pri susretu, u trgovini, na poslu. O tome se govori i u klubu i u šetnji, ali i u kući. O televizijama i drugim medijima da i ne govorimo. Samo su mjere na tapetu, korona, posljedice, broj mrtvih i zaraženih, a sve ostalo je postalo nevažno. Tako se to uvuklo i u uši i u psihu djece. Njihovo djetinjstvo se prilagođava „novom normalnom“, a to znači da djetinjstvo postaje nenormalno.

Čini se da su igre oko korone načinile daleko veću nevidljivu štetu od one koja se vidi, a to su brojevi oboljelih i umrlih. Šteta kod preživjelih, prije svega mladih, bit će mnogo opasnija, a većina od takvih šteta će biti teško dokaziva. Kako, na primjer, dokazati u budućnosti da su neki eventualni strahovi, recimo kod djevojčice koju spominjem, prouzročeni stresovima koje je u djetinjstvu preživjela zbog sadašnjih ograničenja i zabrana? Ili kako one koji su uvjereni da su im baš ti strahovi naštetili, uvjeriti da nisu? O štetama po ekonomiju, koja je ogromna i evidentna, ne govorim, to je manji problem.

Do nedavno sam se brinuo što su djeca manje u prirodi nego nekada, što se manje druže onako kako mislim da se trebaju družiti, a sad odjednom vidim kako i od toga ima mnogo gorih puteva kojima ih možemo uputiti. Sad i na te „anomalije“ nekako nostalgično gledam kad samo pomislim na „novo normalno“.