fbpx

Četiri godišnja doba

Dire Straits

9. svibanj 2013 u 13:26

Bol. Užasna, potmula, prevelika za bilo kojeg čovjeka. A bio sam tek dječak.

Htio sam zajecati od bola. Ali ona je radi tog pokušaja bila samo veća. Tako znači izgleda buđenje, pomislih. Otvorih nekako oči. Na stalku je stajala doza krvi spojena cjevčicom na žilu lijeve ruke. Je li ovo bratova krv? Brat je stajao do kreveta i nešto govorio. Sjetih se kako me je liječnik pitao Zar se ne bojiš operacije i mog odgovora Ne bojim. Ne mogu se bojati kadi mam braću, oni neće dopustiti da mi se što dogodi, dodah u mislima. Ja sam bio četvorica nas.

Vani su navijači slavili Dražena Petrovića i Šibenkino osvajanje prvaka države u košarci.

Tog ljeta me je brat za nagradu odveo na koncert Dire Straitsa na Zagrebov stadion. Wooow, bio je to veličanstven koncert, toliko ljudi na jednom mjestu! Zvučni zidovi, pozornica, sve mi je bilo fascinantno.

Otad sam počeo slušati Dire Straits.

Dvije godine kasnije, radi njihovog koncerta u Domu sportova sam propustio ekskurziju. Noćnim vlakom preko Perkovića, Knina. Bila je to njihova turneja koja je započela u Splitu, poslije zapisana na dvostrukom albumu Alchemy. I doista je Mark Knopfler bio alkemičar. Na vrhuncu snage. Spoj mladosti, sviračkog umijeća i neobičnosti. Pjesme koje je donosio su jednostavno bile preduboke, previše zrele i aranžmanski premoćne za godine koje je imao. Iz gitara koje je mijenjao tijekom koncerta, reinterpretirao je iznova i iznova sebe samoga – šampiona s rudlavom kosom i znojnicom preko čela.

A onda je s Brothers in Arms nešto puklo. Knopfler se susreo oči u oči s tugom. Ne svojom tugom, već Tugom. Onom koja je arhetip – tuga za voljenima, žal za propuštenim, tuga ostavljenih, napuštenih, tuga djece za roditeljima, roditelja za djecom.

Slijedio je 1991-e zadnji Knopflerov album s Dire-om Straits-om. Taj je bio izraz još dubljeg pada u Tugu. Došao je do njenog dna i nepromijenjenu ju donosio vani, u dan. Više nije imao kamo. Raspustio je Dire Straits.

1993-e je poginuo moj brat. Premlad za smrt. I Dražen Petrović.

Mark Knopfler je pobjegao od Tuge u country glazbu, nudeći joj ozbiljnost i perfekciju do koje ovoj nije stalo. Nudeći joj glas otežao od tereta tuge. Njegov način sviranja gitare, kojeg je nemoguće kopirati jer –nitko to nije u stanju što govori o njegovoj jedinstvenoj pojavi u svijetu glazbe, za country je bio predobar. Njegov glas je opet bio previše izražajan.

Valjalo se vratiti. Ali gdje? Natrag tamo gdje i vjetar zvuči poput narikača?

Hodao je vremenima, pluskvamperfektom i aoristom,kolektivnog pamćenja kao po vodi. Viđeno je našlo svoj odraz u njegovim pjesmama. Nije imao izbora. Morao ih je zapisati, skladati.Vidio sam što je vidio…

Onda je u tom hodanju doživio prometnu nesreću. I preživio.

2006-e je umro moj drugi brat. Premlad za smrt. Biti četvoricom nas postalo je još teže.

Godine 2009-e je opet gostovao u Zagrebu. Dom sportova.

Bez stajaćih mjesta,najavljivač je zamolio tišinu. Sjedio sam u prvom redu do pozornice. Mark Knopfler i svi svirači su sjedili.

Kad su ih reflektori osvijetlili…Bože, toliko tuge i boli nije moglo biti samo u jednom čovjeku. Cijeli koncert je vodio kao životnu priču. Publiku je vodio u nadrealno, paralelni svijet, a zapravo njegov teški,mračni i bolni svijet. Vidio sam kako je od Tuge pobjegao u Bol. Umjesto klasične postave banda, okružio se multiinstrumentalistima. Frula,kontrabas,violina. Bojao je svijet kojeg je pronašao i za te boje je tražio posebne instrumente.

Onih nekoliko pjesama iz doba Dire Straitsa je odsvirao usporenim ritmom, a Sultans of swing doveo do neprepoznatljivosti s izvornikom. Brothers in Arms-najprije mu je opsluživač donio Gibson Les Paul. Ova bol, ova gitara, ova pjesma. Les Paul je bio zvuk žene, zvuk majke. A u njegovim rukama sredstvo kroz koje je plakao. Suze roda čovjekovog. Na „hurt me“, zidove dvorane je prekrio svojom boli.

A onda i zagrebačka Arena 05.svibnja. Koncert je počeo pjesmom s albuma Sailing to Philadelphia – What it is. I gle – stajao je. Vukao je teže desnu nogu, ali tijekom cijelog koncerta je stajao na nogama. Svugdje po njemu su bili tragovi prošlosti,ali više nije bilo tuge, ni boli. Čak ni na „hurt me“u Brothers in Arms! Pretvorio ju je alkemijom u izraz Životne snage. Knopfler je uspio pronaći izlaz iz svijeta u kojem su ga godinama držala nevidljiva sidra. Iscijeljen. Nije bilo straha od smrti, čak ni prkosa. Ali daleko od ravnodušja. Pred nama je stajao čovjek koji je zračio mudrošću.

Onaj kojem je važan svaki detalj jer zna da o njemu ovisi cjelokupna slika. Bilo mu je bitno je li određeni ton odsviran bas gitarom ili kontrabasom. Ako je kontrabasom, je li prstima ili gudalom.

Pred kraj je taj svoj, kroz životne bitke, osvojeni svijet pokazao i izvedbom Telegraph Road. Sve kao i u Dire Straitsima na prvom koncertu,a opet drugačije – presvučeno životodajnom/živototajnom pozlatom.

Nikad nismo u stanju funkcionirati kao objektivni promatrači, osim kad promatramo sebe samoga. U sva druga promatranja unosimo komadiće sebe. Na ove koncerte jednog velikog čovjeka, donio sam komadiće zahvale. Za slavljenje Života. Ma koliko bolan, težak, veseo…bio. A odnio nagradu radosti  za dijeljenje istovremenog postojanja s mnogima koji se zovu Čovjek.

Mark Knopfler više neće gostovati u Zagrebu. Ovo je bila njegova zadnja četvrtina. Ulazak u četvrti Saturnov krug.

4
Ostavite komentar

avatar
10000
 
3 Grupirani komentari
1 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
3 Komentatori
čitalaconaj najgl.......veći DaltonSlagerpjevac Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
Obavijest
Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac

Dobar tekst. Nisam bio ni na jednom koncertu ali se sjećam da sam ’89 na novogodišnjem štandu u Bogovićevoj kupio Brothers in arms note za sviranje koje su s vremenom nestale tko zna gdje. I ne bih sad bio partybreaker, išao u detalje jer nije u vibri članka ali je nakon par godina jedan tragičan događaj na televizijskoj razini u mom umu potpuno obilježio tu pjesmu.

onaj najgl.......veći Dalton
Gost
onaj najgl.......veći Dalton

Hm….. život……kao bombonjera, nikad ne znaš šta ćeš izvući……

onaj najgl.......veći Dalton
Gost
onaj najgl.......veći Dalton

Local Hero Wild Theme čini mi dobro.

čitalac
Gost
čitalac

@Venlo – “Knopfler se susreo oči u oči s tugom. Ne svojom tugom, već Tugom.”
Moram ti reći da ne znam kakav je bio, slušam ih i volim ali nisam bio na koncertima. Pa i on je samo čovjek: sa godinama se mijenja, sazrijeva… Svi ga vidimo na svoj način.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik