Čudo na plaži

Nedavno sam vidio karikaturu: jedan putnik u autobusu čita knjigu, a svi ostali ga snimaju svojim mobitelima. Kao, to je čudo neviđeno!

Nasmijao sam se i pomislio kako ti karikaturisti imaju osjećaj za neke detalje i kako ih umiju još iskarikirati da ono što nacrtaju bude i smiješno. Naravno, ipak nisam mislio da je ovaj karikaturist bio toliko blizu istini. Vjerovao sam da je ovaj njegov rad karikatura samo po smiješnim crtežima, a ne baš toliko i po poruci. Vjerovao sam da postoje još brojni ljubitelji knjiga koje nikakav mobitel ne može odvojiti od užitka listanja papirnate knjige.

Danas u predvečerje sam šetao plažom u Šilu koja je još uvijek bila prepuna kupača i odjednom spazio neobičan prizor – jedna djevojka je čitala knjigu! Onu pravu, od papira. Da je nisam primijetio, vjerujem da ne bih ni zapazio činjenicu da svi na plaži gledaju u telefone, a niko u knjigu, kako je to nekada bio običaj. Odmah sam se sjetio karikature koju sam spomenuo u podnaslovu ovog teksta. Zato sam odlučio otići do kraja plaže, još nekoliko stotina metara. Otišao sm i vratio se, ali baš nikoga više nisam vidio s knjigom u ruci. Nisam vidio knjigu ni da leži pored stvari koje su kupači ostavili na plaži. Zato sam u povratku zastao pored djevojke koja je čitala knjigu i ispričao joj šta sam uočio. Saznao sam da se ona zove Tamara i da je iz Osijeka. Kaže da više voli čitati pravu knjigu nego s displeja na telefonu.

Ovo me navelo na razmišljanje o tome kako se neke promjene u našim životima događaju brzo i neprimjetno, da ih gotovo nismo ni svjesni. Samo jednoga dana pogledamo oko sebe i zapazimo da nema više nečega što je bilo, a da je umjesto toga u upotrebi nešto novo, na što smo se već navikli i gotovo zaboravili ono staro. Sjećam se kad se pojavio faks, kakvo je to čudo tehnike bilo. Uplatio si nešto, i putem faksa pošalješ kao dokaz kopiju uplatnice na drugi kraj svijeta, a oni ti odmah šalju naručenu robu. Čudo! A onda taj faks tiho nestane i niko i ne primijeti da ga nema. Sad ga već višestruko uspješnije nadmašuju mailovi i koje-kakva druga čuda, koja će opet, vjerujem, brzo nestati i na njih će se zaboraviti kao da nisu ni postojala. Tako ćemo jednom shvatiti i da ne postoje više biblioteke, da su to sad neki arhivi ili antikvarnice.

Ali, možda pretjerujem kada kažem da će svi zaboraviti sve te novotarije? Uvijek ima poneki nostalgičar koji će se sjećati „tih divnih vremena“, kao što ih ima i sada koji klasičnu knjigu ne žele zamijeniti nikakvim elektronskim varijantama.