U djetinjstvu smo se igrali raznih igara koje su do sada gotovo izumrle. Uglavnom su to bile maštovite igre, prilagođene tadašnjim životnim prilikama.
Neke od tih igara su zahtijevale brzinu, neke spretnost i okretnost, neke snalažjivot, izdržljivost, hrabrost, a neke kombinaciju svega toga. Međutim, u nekima je bilo lako proglasiti pobjednika, a u nekima nije. Uglavnom nije ni bilo sudaca, nego su se igrači međusobno usuglašavali oko toga ko je pobijednik igre.
Lako je bilo odrediti pobjednika u skoku u dalj iz mjesta, jer se odmah po doskoku obilježavalo mjesto doskoka. Ili u trčanju, jer je bilo jasno ko se prvi pojavio na cilju. Ali kad se igralo kauboja, nekada je bilo sporno ko je prvi „opalio“ i „ubio“ protivnika, jer su oba igrača tvrdila da su baš oni prvi pucali, a nije bilo snimke koja bi se mogla naknadno pogledati. Slično je bilo i u bacanju kamenica u dalj na Savi, jer je mjesto gdje je pala kamenica, obilježeno kružnim koncentričnim valovima, brzo nestajalo i teško bi bilo dokazati tvrdnju bilo kog bacača da je on bio bolji.
Ali zbog čega sad pišem o ovim igrama? Zato što sam se, razmišljajući o njima, sjetio nečega. Naime, u tom periodu se moglo primijetiti da su se neki dječaci više voljeti igrati igara u kojima je teško dokazati pobjednika, a neki onih u kom je to bilo lako odrediti. Uvijek bi se jedni te isti sporili oko toga ko je pobijedio, dok su se neki mogli usuglasiti bez ikakvih problema. Kad sam razmislio o tome kasnije, kad smo svi postali odrasli, a sada već i stari ljudi, shvatio sam da su karakteri tih osoba ostali nepromijenjeni, iako ima i izuzetaka.
Oni koji nisu priznavali drugome da ih je nadmašio u igri, mada je to bilo često svima očigledno osim njima, i kasnije, kad su odrasli, uglavnom su bili uvjereni da su bolji od drugih i kada za to nije bilo nikakvih argumenata. Oni su uvijek nastojali baviti se poslovima u kojima je teže bilo odrediti granicu dobroga i lošega, gdje je bilo lakše izvrdati i izvući se i kada se uradi nešto protiv zakona. Oni se često bave ilegalnim poslovima ili poslovima koji su na rubu zakona.
Zato trebamo gledati ponašanje djece u igri i pokušati ispraviti ono što se još može dok su mali, jer kasnije je to mnogo teže učiniti. Nije slučajno nastala ona izreka da se po jutru dan poznaje.
28 komentara
Ljepo . No gdje vi uopce vidite djecu po Hrvatskoj i Balkanu opcenito ?! NEMA IH !! PRESTALI IH PRAVIT ILI SU PO INOZEMSTVU !!!!
Ima ih, otvorite oči!
na zalost ne ,, mjenjali smo djecu za “demokraciju” a argentici preko domace kupljene djubradi su samo pripomogli ,po drugi put
Zato što mnogi šetaju psa umjesto djeteta .Problemi odgajanja djece su veliki ,a djeca se radije danas igraju na internetu.
A sto mislis zasto mnogi setaju pascad umjesto djece doktore
Da, poslovica kaže da na mladima svijet ostaje, nekako mi se čini, ako se malo stariji ne prihvate posla i popune prazninu, forma sada više nije bitna, neće ostati živih izvornih duša u našim selima, naseljima i gradovima.
I tako, kad odrastaju , ti ljudi pokazuju— što manje znam o necemu to glasnije sirim svoje znanje I mudrost
Istina!
Najnesposobniji zauzimaju najodgovornije pozicije, Murphyjev zakon veli da su rang i kompetencija u obrnutoj srazmjeri. 😛 😛
(Murphy otvara oči 😛 )
Obrati paznju i vidjeces da su ovi sto su za mjerljivo odabrali prirodne nauke, a ovi za nemjerljivo drustvene.
Prirodne ili tehničke.
Tačno. U igri se dobro vidi kakva su deca. Sećam se kad smo se igrali “oduzimanja zemlje” kako su neka deca bila surova. Uzmu sve, a onaj jadničak što mu uzimaju jedva stoji na jednoj nozi.
Današnja deca nemaju pojma o igrama kojih smo se mi nekad igrali. Telefoni i kompjuteri su im zamenili klikere, školice, zanimljive geografije, lastiš, školice, džamije, čitanje stripova, Politikinog zabavnika.
ne sjecam se te igre oduzimanja zemlje, kako se to igralo?
Nacrta se veliki krug i podeli na onoliko delova/polja koliko ima igrača. U sredini se nacrta manji krug i svako odabere neki svoj deo i obeleži ga najčešće svojim inicijalima. Prvi igrač stane u centar, ne sme da pređe kružnicu, uzme kamenčić ili parče krede, zavrti se oko sebe i nasumice baci kamenčić ili kredu. Ostali igrači stoje u svojim poljima. Igrač na čije polje padne kreda/kamenčić, treba što pre da ga uzme i kaže – stop. Ostali igrači trče što dalje od kruga, a kad čuju stop, ostaju tamo gde su se zatekli. Igrač u čije je polje predmet pao, uzima loptu i iz svog polja gađa igrača po izboru. Ako ga pogodi, uzima mu deo polja, ako ne, onda on njemu oduzima deo njegovog polja. Prilikom oduzimanja poljaigrač sme da stoji samo u svom polju. Pobednik je onaj ko ima najviše osvojenog prostora ili ko oduzme sva polja drugim igračima.
Puno ti hvala na ovom detaljnom odgovoru i puno pozdrava.
Nema na čemu. Pozdrav i Vama.
Tačno… Današnja djeca se ne znaju popeti na drvo da uberu jabuku… Poginuli bi pri pokušaju. Ili da dohvate loptu sa krova garaže. Slabo ko igra fudbal napolju… Ili basketa, reketa, klikera. Stonog tenisa na šperploči. Niko ne vozi trokolicu sa metalnim kuglagerima, ne sanka se zimi. Toga više nema. Računar, pametni telefon, igrice, društvene mreže. Tu djeca ” vise” satima. Nemam ništa protiv novih tehnologija, dok se ne postane rob istih. Mnogo djece danas je pretilo. Ne kreću se, ne bave sportom. Sve su to posljedice globalizacije i konzumerizma. Mi smo možda imali manje, kao djeca, ali smo bili daleko sretniji. Današnja djeca će imati vrlo malo lijepih uspomena kad dođu u zrele godine.. Osim sjećanja da su jednom bili mladi, i to vrijeme proveli buljeći u razne ekrane…
Mi smo se penjali na dženariku ispred zgrade. Kad je bila zima, posle škole pravac na sankanje – imala sam narandžaste bob sanke. Puno smo išli i u bioskop, na bazen dok se ne ode na letovanje, nije bilo gojazne dece. Takođe smo imali više emaptije nego današnja deca. Koliko smo samo povređenih/napuštenih kuca, maca i golubova hranili i brinuli o njima. Primetila sam da smo manje počeli da se igramo kad smo svi kod kuće imali video rekordere. Uzmemo po 3-4 kasete u video klubu i po ce vikend gledamo filmove. Lepa sećanja na detinjstvo.
Lijepo zamiječeno, no da li ste zamijetili i da su nekada roditelji razgovarali s djecom, pokušavajući kod djece ispraviti nepoželjne devijacije u ponašanju i razmišljanju? Ponekad se služeći i šibom/prutom…
pa naravno da se karakter vidi i dodatno brusi jos u djetinjstvu. Na zalost ima stvari koje se ni tada ne mogu ispraviti, neke predispozicije su urodene a mnoge su dodatno “brusene” od najranijih perioda zivota. Kada su se pocele javno pokazivati vrlo cesto je bilo prekasno za njihovo ispravljanje
Zanimljiv tekst Ivo, medjutim ti bi i dalje odgajao ovce na terenu kojim vladju vukovi? Ne ide to tako. Mislim ide, ali u krivom smjeru.
Jednom mi, kod slične teme, jedan pajdov reče; što im do treće godine “utuviš” u glavu, “utuvio” si im!…poslije je gotovo…a ja njemu, odrješito; ma, nema šanse da je tako.
Počne mi on tada govoriti o porijeklu, prilikama, odnosima, životu i smrti…nakon toga nisam više, ni približno, bio siguran da to nije tako.
Dajte mi djiete do njegove pete godine – poslje vam ga vratim – ionak je ZAUVJEK – MOJE 😉 ! Izrjeka je pripisana nekomu od Jezuita , obzirom na njihovu reputaciju , svakako su znali o cemu govore 😎 . Toliko .
Je,kaže üraksa,prve 3 su temelj,počinje trudnoćom.
Lipo bit i 3.
Kakav je svit oko nas.
Do 5. godine života 50% …znanja (neodgovarajući termin), do 7. godine, 70-75%.
Službeni podaci. Pedagogija.
BRAVO G. IVO!!!
Poucan clanak, koristan i tjera na prisjecanje i razmisljanje!
Tako je i sad.
Mi smo “ropu” zvali “roša”
A tek po zimi. Jednom smo napravili sklonište (“sklombu” kako bi to po osječki nazvali) pored ceste i napunili je grudama snijega, pa udri po gradskom autobusu svaki put kad se pojavi (mislim da je vozni red bio svakih 15 minuta, taman da popuniš arsenal). Pa onda zimski “ratovi” protiv susjedne ulice. Jednom su nas iz susjedne ulice pozvali da vidimo njihovi sniježnu “sklombu”….i stvarno napravili je kao iglu. I mi udjemo unutra a oni porušiše sve po nama.