Ma! Odseliti se, u podstanare, ako treba, samo da ih više ne gledam! Ovako će uskliknuti nevjesta ili zet možda, ako se priženio. Shvatit ćemo, mladi su i žele svoju intimu, svoj mir, svoje ključeve za svoja vrata. Danas je barem lako odseliti se. U državi imamo barem milijun stambenih jedinica koje većinu vremena zjape prazne. Odavno se napuštaju sela, odnedavno se napuštaju i gradovi.
Nije to uvijek bilo tako lako. Ljudi je bilo puno, obitelji s desetak članova pravilo, a stambenih kvadrata ni blizu dovoljno. Do sredine prošlog stoljeća se dovršio višedesetljetni proces raspada zadruga. Da, živjelo se u zadrugama, otud oni zaseoci s nazivom istovjetnim prezimenu. Bile su to obiteljske zajednice s glavom obitelji na čelu. Otac s nekoliko svojih sinova, oni s nevjestama, svi s djecom i kad se to zbroji – eto najmanje 25-30 članova.
Zadruge bi rasle i preko 60 članova, a dijelile bi se kad bi krvno srodstvo postalo predaleko da se ne bi mogli ženiti između sebe ili kad bi se koji buntovnik odlučio osamostaliti, što se rijetko događalo. Tko bi se usudio ići protiv Božjih zakona i riječi glavara kuće!?
Kako bi koji član stasao za ženidbu, tako bi zadruga zajedničkim radom gradila kuće za nove obitelji. Mater mi je govorila kako se jedna zadruga u njenom selu održala sve do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća.
O mudrosti, vještinama, sposobnostima glavara ovisio je i napredak zadruge, njeno materijalno stanje. Valjalo je unutar zadruge poticati i učenje različitih vještina. Netko je morao znati zidati, klesati, kovati, a netko presti i plesti. Zadruge su bile samodostatne zajednice, države same za sebe, ali opet ovisne o carevom pozivu na rat.
Nije bilo veleprodaja građevinskog materijala, dostave na kuću. Tadašnji svijet (a riječ je o vremenu koje je od nas udaljeno manje od stotinu godina) se po načinu života nije preveć razlikovao od onog Abrahamovog, sa stadima, poljodjelstvom, sitnim zanatima. U gradovima jest, ali gradovi su bili daleki i rijetki, prijevozna sredstva zaprežna kola, a najveća snaga – konjska snaga.
I što ćeš učiniti kao ženik kojem treba nekakva kuća? Oko tebe krš, kamen, Lika daleko. E pa nećeš radi toga odustati! Otići ćeš u krš, ti i još par momaka. Izabrati kamen, potom ga staviti na drvenu nosiljku (kod nas se ta nosiljka nazivala – tralje) i donijeti do tamo gdje se nalazi samo smrika, grab u stvarnosti, ali u tvojoj mašti tvoja kuća, u kojoj ćeš ljubovati, stvarati djecu, imati ognjište. Svoje.
Uzeti čekić i dlijeto pa klesati. Mora biti ravno s barem četiri strane. Sad treba taj kamen i povezati nekim vezivom. Cement? Haha, što je to? Zna se čim se kamen povezuje! Klakom. Vapnom (a je, još će ga zvati vapnom, kao da su iz grada). Gdje je tvornica vapna? Tvornica? Što je to?
Ok, do vapna trebaš doći sam. Možeš ga kupiti, ako si priskrbio nekakav carski novac, ali to bi bilo rasipništvo. Novac treba za druge stvari. Do vapna možeš i sam. Kako?
Treba nazidati klačarnu. Naslagati kamen u obliku pastirske kućice, bunje, da u sredini ima mjesta za loženje. Nasjeći dovoljno drva, a onda osam dana i osam noći ložiti vatru. Kamen se ispeče, pretvori u vapno. Dio ćeš iskoristiti za gradnju svoje kuće, a višak ćeš prodati za novac ili razmijeniti za neke vrijedne stvari. Nije svatko znao sazidati klačarnu. Ako u tvojoj zadruzi nije bilo klačara, onda si morao prionuti pravom poduzetničkom pothvatu. Pronaći klačara, angažirati nekoliko momaka za sječu drva, za loženje i danonoćni rad. Glavar bi platio klačarevu uslugu ili bi dijelili klak po pola. Ne bi svaki poduhvat završio uspjehom. Ako bi klačar bio nevješt, znalo se dogoditi da peti-šesti dan se sruši klačarna i sav trud bi zajedno s neizgorjelim kamenom se srušio. Kažu da su jednom, kad se dogodila takva šteta, ganjali klačara htijući ga ubiti zbog tolike štete. Čini se da je izbjegao smrtnu osudu, vjerojatno se oduživši kasnije zadruzi.
Osim klaka (vapna), treba ti još i “pržina” – fina sipina od sitnih kamenčića i gline. Naziv vjerojatno otud što ta žuta zemlja izgleda kao spržena. Klak i pržina (najbolja je bila ona iz polja pokraj crkve Svetog Petra) te kamen kojeg si sam isklesao – je sve što ti treba. Uf, da, trebaju još i kupe kanalice. Krovni crijep. Prvi red se stavlja sa zaobljenim dijelom prema dolje, a drugi red ga prekriva zaobljen prema dolje. Tako nije bilo straha da će prodrijeti kiša. Crijep su vjerojatno kao svoju valutu pekli u nekim drugim zadrugama. Plaćanje u stoci, vuni, predivu, žitu, kukuruzu, vinu!
Vrata i prozore ćeš već nekako složiti, dokopati se daske i evo te u kući. Sve što vidiš si ti. Ti si kamen, ti si klak, ti si pržina, ti si velik, najveći, a tvoja ljubav će ti rađati djecu, po tvojim livadama će trčati, igrati se s janjcima. Bože, kako je život lijep!
Lijepo napisano.
Max, lijepo napisano i dobro Alerik veli da to o čemu piše i nije bilo tako davno.
Meni je osobno članak vratio slike težaka, kavadura, sarbunjera, prodavača klaka i izmamio nostalgičan osmijeh, ali naslov je malo disonantan u odnosu na ovo što nam majstori rade.
Možda bi bilo bolje da je članak naslovljen; Bože, kako bi život mogao biti lijep
Jučer sam pričala svojoj “velikoj” djeci da je prošlo samo cc 50 godina od kada su djeca mogla jesti iz vrta svoje bake povrće i voće puno okusa i mirisa,piti mlijeko izmuženo netom,jesti pecivo i kruh bez lakirnih premaza za dugo trajanje….
Vrijeme u kojem se sve moglo iskoristiti za nešto,…u kojem se nisu bacale tone ambalaže u smeće jer je nije ni bilo..
U kojem se nije tipkalo po mobitelu i “mljelo” na njega bespotrebno,jer ni fiksni telefon nije imao svatko..Ali se zato pričalo,oči u oči…
Prema reakcijama,.i za čudo,…i njima se sviđa takav način života.
Konzumerizam je agresivno nametnut,nismo ga birali niti tražili.I uz maksimalan trud teško ga je izbjeći.
Imanje i trošenje ne može donijeti ispunjenost.Zadovoljstvo djelom svojih ruku teško je nadmašiti.
Gledajući s praktične strane,današnji čovjek se u slučaju katastrofe ne zna ni prehraniti,ni obući ni sagraditi zaklon.
Alerik,lijep,slikopisan osvrt na dobra stara vremena..Nije to samo nostalgija,…više potraga za smislom.
nonwo, svaka ti je na mjestu.
To je bilo ka u priči, Roko nije jema ništa, Cicibela još i manje
Ali ljubav sve izliči, on je bija anarkišta, jemali su i kumpanje
To je bilo ka u priči, puno luštri i friškina, ma je isto priča prava
Čulo se i grubih riči, bumbilo se puno vina, bolila je digod glava
Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantazija
Trči vrime, cvili maška, traje jubav pusta, siromaška
Šaka suza, vrića smija ča je život vengo fantazija
To je bilo ka u priči, živili su ka golubi, i nosili svoje brime
S puno srca, malo riči, goli, bosi, gladni, grubi, volili se cilo vrime
To je bilo ka u priči, kad su bili puno jidni, bombe, raspe ‘li vovere
I sve druge strasne riči, vikali su oni bidni, ma su prošle te nevere
To je bilo ka u priči, malo sriće, puno jada, puno zime i propuva
Ali jubav sve izliči, boje vengo sto balada, boje nego štruca kruva
To je bilo ka u priči, ma ih više ovud ima, na dnu mora su gajete
Sve beštime, grube riči, sve prošlo poput dima, vrime metlom sve pomete
Oliver Dragojević
Oliver je otpiva, ali riči je napisa M. Popadić, Pop.
Niti jednu pjesmu koju je pjevao, osim Moje prvo pojanstvo, nije napisao Oliver. Pjesmu Ca je zivot vengo fantazija, napisao je Momcilo Popadic. Kad je Oliver umro nanesena je gelika steta svim divnim autorima koji se napisali besmrtne stihove, a Oliver koji je bio samo pivac, je dignut u nebesa kao da je on autor. Ali mase vole lazne heroje…
pa ajd ko voli konje nek malo zapiva sa ovim prilogom
vrlo znakovito pjevanje kao i video obrada- a svi ga se sječate,zar ne ?
evo admin je pustio da Zvone nas prošeta u laganom ritmu pa možda i ovo prođe
https://youtu.be/MAngirfkbqM
Slažem se da su sjajni autori pisali za Olivera. Zdenko, Jakša, Pop, Marina itd…,ali jako su dobro znali za koga su ih pisali. Oliver je bio interpretatorski genije koji je u savršeno tijelo udahnuo život. Reći da je Oliver samo pjevač može samo onaj koji ne razumije glazbu i pjevanje. Način na koji je Oliver svojim promuklim glasom ( blues i soul fraziranjem) opisao onu predivnu težačku i ribarsku Dalmaciju nije niko i neće nikad. A te moje(naše) Dalmacije više nema. Odlazila je s Tomom, Miljenkom, Borisom, Arsenom, Zdenkom, Vicom, Momčilom i mnogima koji su zaslužni za za identitet Dalmacije kakva je nekad bila. Nakon Olivera je nema uopće. Samo slova na papiru
Dobar naslov i dobra ilustracija.
Otac mi ne radi nigdje.
Mama mi je poginula.
Imam troje dece….
I svi zajedno živimo kod babe.
Princ William
Izbaci in !
Prc William bez Kikibele?
A tu si….
A di Ti je onaj?
🙂 🙂
@umpah/dalton
Stani malo!?
Ne držite(verbalni)razmak !!
Redar!?
Kakva je ovo tabla!?!?!
KRAŠ
Made in Hrvat$ka
PotStanar
Održavamo psihičku distancu…
🙂 🙂
..od najmanje 2 .svjetlosne godine
Ma bajka i ako je lijepo napisano, u Hrvatskoj je to nemoguće, Baka sa socijalnom pomoći pomoći se ovrši za slivne vode, i kazne je za sječu drveta u vlastitoj šumi. Piši o toj nepravdi, a ne bajke.
Gori borovina i covjek srusi bor kraj kuce da mu ne ugrozi kucu. Stize masna kazna od “hrvatskih” šuma. Istovremeno daju se koncesije stranim drzavljanima koji nemilice krce te “nase” sume
Tko bi se usudio ići protiv Božjih zakona i riječi glavara kuće!?
da, bolje da ga crna guja ujede, u nasem selu nema tko nam nije rod;)
Al’ kako Janos Mesaros vidi svoje konje, strava jedna, zanimalo me pa sam i pronasao, ovo je jedna od slika pod naslovom “Crveno selo”, a koga zanima neka pogleda i ostale slike – svaka cast!
☀️ ☀️ ☀️ 🌹 😄
Oh, ne žuri tamo gdje je život svjetliji i čistiji
Između ostalih svjetova;Uspori ovdje sa mnom,
na ovom pepelu Vaše zemaljske nade!
Odricanje od prašine, ne zadržavajući let U nepoznatu daljinu!
Tko će biti u toj zemlji, prijatelju, briga
A tko je tvoja tuga?
U tjeskobi bivanja, u bezgraničnom zamahu
Bez cilja i traga
Tko će mi u životu biti i radost i dah,
A svijetla zvijezda?
Spajajući se u jednoj ljubavi, vežemo beskrajno Jedna veza
I uzdići se više u sjaju vječne istine
Nismo predodređeni za razdvajanje!
🌹 🌹 🌹 🌹 🌹
Budi politicar i imas nekoliko kuca u tren. Malo lobiras….
Malo upravljas zajednickim resursima kao svojom prčijom, malo javne nabave, malo putnih troskova, koristenje povlastica i evo te umocenog u “elitizam”.
Procitah przina i vrati me u djetinjstvo. Di ces vece srice nego kad se nesto radi pa u kvart stigne przina, a mi trk trazi one skoljkice, Odakle su li je vadili kako je smrdila.
I danas je borba, ali s kreditom, za ono malo knaufa I laminata, I wirelessa
a sad ću i nešto o redosljedu točnih ispisa u samom postu – prvo čestitka.
Podsjetio si i mene na proživljene dijelove iz opisa življenja di ima i rječ …salaš….imao sam priliku vidjeti takav način življenja a i ne baš tako davno posjetiti jedan turistički salaš u Mađarskoj di organizacija prikaza življenja odgovara opisima zadruga….pa i Zvone Bogdan bi nam mogao malo i zapjevati…..
Ej, salaši, na sjeveru Bačke.
U vama su pisme bunjevačke.
A tambura, tako lipo svira,
K’o da note par slavuja dira.
Ni svatova nigdi takvi’ nema,
K’o kad baćo kćer na udaj’ sprema.
Na snaši se bili šlajer vije,
K’o kad zimi snig salaš pokrije.
Ej, bunjevci, na sjeveru Bačke.
Sačuvajte pisme bunjevačke.
Pivajte ih još puno godina,
Vaša j’ grana mala al’ je fina.
I lumpujte, al’ lipo polako,
Nek se divi i nek vidi sva’ko,
Pa nek vranci pokidaju štrange,
Kad se krenu momci na vašange.
nadalje, kako izgleda tesanje greda za kuću di se balvan postavi izdignut i uzme posebno oblikovana sjekira za tesanje vrlo mora biti oštra a nakon žuljeva ak’se ne sjetiš omotati šake krpom-nije bilo rukavica možeš se diviti lijepo istesanom gredom…i svojoj strpljivosti istesavanja…….baš kao i ova naša vremena duhovnog istesavanja
i ako admin pusti da nam Zvone i zapjeva
https://youtu.be/h_AO3kcBb4Q
di si jucer, mi te vec oplakali, mislili smo da te korona odnila;)
svakodnevica traži svoje a kokodakanje na ovom portalu koliko se stigne….nema oplakivanja ko ostane -ostane a dok nas ima pokaži ka’ i ja sve što si pronašao jer jedni aktivni-snimku kgb-a koja ide internetom si valjda vidio a ako nisi ima jedan dobaaar tragalac je učinio video obradu u dva nastavka po tom tragu….i nam napisaše…..imate pravo na istinu svidjela vam se il’ne………….
i nisi mi otkrio krvnu grupu….
anu, ja se malo nasalim a ti odmah ozbiljno;)
pa jel ti znaš koliko ti je još ostalo vožnje ? nezna nitko iako kod nekih ima predosječanja da je……sjeti se…da sam pokazao istup vrijedna tragaoca Holmdala di je napisao…
….poziv može doći u svakom trenutku………ali da svatko dobiva svoje vrijeme da obavi ono po što je poslan….a eto valjda si vidio vijesti o nedavnim smrtima na cesti-čak vrlo,vrlo okrutno iako mi ni bolest ne djeluje pravedno di je u ova vremena teško živjeti zdravo-nije nam ostavljeno pravedne šanse po svom izboru di mislim na zatrovanu vodu-zemlju-zrak-mora-kišu
U TOM SOMBORU SVEGA NA VOLJU…
Služio na braniku domovine, moje prvo pijanstvo.
E, da se vratiti…
djeca, livada janjci….
daske umjesto prozora
ma tko ne bi poželio ljepšu budućnost svojoj obitelji
zuta zemlja se zvala melta. trebalo je znati di je “rudnik”. vozla bi se na vlaki. vlaka je kao sane samo za po zemlji. masivne su, teske, niske.
kamen se doklesavao novi ali najcesce reciklirao od starih kuca. prigrade od brvana ili se plele. brvna su imala naopaki trokut (ili trapez, okrenut kracom stranicom prema unutra). onda bi se “klistio” sa drugim brvnom koje bi doslo okomito. sve rucno tesano. sikira za tesanje se zvala bradva. nije bilo cavala nego drveni klinovi. u sridini klina jos jedan manji klincic. rast (hrast) se odgajao desetljecima. druga vrsta prigrada su plot. plot je plet, napravljen od pletenih grana. nabacivale bi se balegom i muljem, prebojale japnom. krov slamnati ili simla. slama razova, vezala se u snoplje. svake godine krpanje. dolje vatra ali bas nije bilo slucaja da se kuca zapalila. dimljak nista nego bio otvor, badza. badza se otvarala i zatvarala motkom. simla su rascipljene dascice slozene kao crijep. pisak (pjesak) se rucno tucao. kasnije dosla cimenta pa bilo za “zaciniti”.
stanovnistvo se nekako odrzavalo podjednako. “visak” bi iselio u ‘meriku, kasnije zagreb. ‘merika ukljucuje sad (isto zvana sjeverna amerika), kanadu, argentinu i australiju.
svi u jednoj sobi. dica sa didom i babom i njih nekoliko u jednom krevetu (lezaljki).
stramac od komuse (ku[ku]ruznog lisca ili slame). plate (plahte) tkane. tkalacki “stroj” se zvao tara. tkalo bi se zimi. par zena da “namisti”. onda na smjenu jedna drugoj pomaze da se prva odmori. muski pravili alate (vile grablje), ajmove, uzde, uzad … zimi sve u kuci. pravio bi se biljac (teski pokrivac). biljac je od lana i vune. mogao se dobro prodati.
navijala bi se klupka lanenog konca. bila i konoplja. lan (lipi plavi cvitici) se sadio, zeo, tukao (bilo nesto ko trozuba stupa), vlazio, cesljao, preo (presljica. potrebne dvi ruke, rame i zubi), motao na vrteno, pa na klupko, pa navijao na taru. tara bi se postavljala jednom u vise godina a pripreme lanenog konca, vune su trajale svake godine. uvecer bi se sidilo, prica, rakijice a zene bi prele.
tesko ali veselo. puna kuca i uvik netko ulazi. tad su i snizine bile velike. svitlo petrouljka.
pricalo se kako su u stara vrimena ljudi palili nekakav loj jer nije bilo petrouljki. onda bi svi zakljucili kako je tim starim ljudima bilo tesko.
tu je i pletenje, vuna. goblena nije bilo nit je iko zna za to.
svinjokolja i rakijskog kotla se svi sicaju.
liti sve puno baja svitlica (krijesnica).
sve se radilo rucno (tzv. pogon na palentu). rucno kosilo, vozlo kolima ili nosilo naviljke, pravio stog, zelo srpom, muzlo, stapala varenka za maslo, pravio sir i mliko (jogurt), kisel-jo kupus, pilalo zagom (velika pila za dvojicu), komusali kuruzi.
vrsidba na ledini. u sredini stozer, dva konja namataju ili odmataju uze ali vazno da gaze. ispod snopovi zita. tako par sati. onda kad sve omlate makne se slama, baca su zito u zrak da vitar otpuse plivu (pljeva), tako dok ne postane dobro cisto. onda mlin. takodjer vazno balegu micati iza konja da se ne misa previse sa zitom.
za vodu bilo tesko. bunari ali prisuse. do rjeke 20 km. u bacvama dovozili vodu, gonili stado na vodu. svaka kuca imala lokvu. u proljce se cekao izvor da izbije. kad bi izbio to bi bila glavna tema tih dana.
zenlo se pod moras. nisi se sam spario do dvacet i neke – stari ce te sriktati sa nekim.
imao si seks sa nekim – ili zeni ili seli.
zena na biciklu – kurva.
svadio si se sa nekim – 20 godina nema razgovora.
dite ukralo – javi caci a batine za zapamtiti slide.
dicu se dojilo javno – sisa van prid svima.
opsovo boga – “mars van iz kuce” a citavo selo i okolna ce znati da je to onaj sto boga psuje.
dobar si, hvala ti na strpljivom ispisu i sječanja se ne mogu fermat na takve uvjete življenja i odživljenoga vrimena pa je baš lipo da si dao opise i uveličao draž razmjene na ovoj škatuli na struju sa ostalima koji prepoznaju navedeno sa sjetom u ovoj navali otuđenosti i pomame use,nase i podase svakako bi bilo s tobom ugodno se sresti i poneki gutljaj rakije ili vina uz pokoju suhu smokvu,šljivu,jabuku….. provesti u druženju a tek imati te za susjeda…………pa makar i ovak’virtualno…….
Milina za čitati… Vratio si me mislima u Liku..
Tu nije bilo otuđenja čovjeka od sredstava rada i proizvoda rada-možda je to što čini plemenitim sav taj trud.Svakako, veliko hvala za tvoj tekst.
Soa udari si u nostalgiju.. na ovim prostorima došlo je do sudara ‘moderne (ne)civilizacije’ na jednoj strani i tradicije, kulture i ostavštine na drugoj .. na stetu ove druge. bezcivilizacija je jednostavno pokosila trdiciju i kulturu.. bogu plakat
bogu plakat, dzaba suze ronit;)
sta znam sta si sad ti sa ove tri cetri riječi mislio… koji umor duši priuštuju nam negativci! prije se imalo vrsne muzičare koji su znali narodu podignit do neba .. evo odoše i oni skoro svi veliki nepustiše ovaj pičvajz..
ha, stari moj, danasnji je covjek i vise nego dovoljan sam sebi, nema bog s tim nista;)
stari moj dansnji je čovjek skart samom sebi pa nas je i viša sila isto skartirala.. i rekla hebite se, al što dalje od mene…
jbg, znam da je slaba utjeha, makar su nam ostala lijepa sjecanja na neka bolja vremena, vremena koja su imala svoje grijehe ali su nam dala bezbrizan zivot i blagostanje, mozda im je to bio najveci grijeh;)
pizdro, gledam sad nesto, izgleda da tvoji komentari idu preko nagorno – karabah do brckog;)
piždro, i ovdje si u pravu, baš je došlo, bogu plakat.
Mrčikola desio se kulturni Tsunami! jer mediji su 30 g. odvraćali naivnu raju od bitnog. prebacujući lopticu preko drine i obrnuto. i priče o vrlom dobrom zapadu, što u hrvata uvjek kuri. luda kuća .. da su bar sačuvali autohtone sorte krompira, kukuruza, zimice, pšenice i ostali izgojnih blagodari sto daje samo to područje… za brižan i neselktivan posticaj za mlade, da se bave uzgojem i proizvodnjom hrane.. u konačnici samo zemlja koja bar ne uvizi hranu ima sanse za opstanak i u kriznim vremenima..
piždro, da bi dokazala da je uspješno demokratizirana, Hrvatska je morala predati banke, pa tako i banku sjemena.
Nema piždro ovakve ološi ni na Haitiju.
Hahahaaa da zbilja da.. i do 2005 pa i kasnije sam govori bio je rat, bit će to nivelisano, sve će to narod pozlatiti i dovest na svoje mjesto.. he he koji drekovi, što ovdašnji reknu
Nekad su djeca imala uzore: djedove, bake, roditelje, crkvu, učitelje… Danas imaju YouTube i plejku. I ništa im drugo ne treba. Na njih ciljaju elite. Danas- sutra oni će čekati u redu za čip koji će im olakšati život tako da ne moraju misliti gdje su ostavili ključeve od auta, gdje je kartica od banke, a gdje zdravstvena…neće imati mozga da na to sve misle. Jer mozak će im u djetinjstvu pojesti Playstation i YouTube.
da Tatjana
nisu samo elite i youtube problem, problem je puno veci nego sto se misli i naravno da djeca nece imati mozga kad vec nemaju ni mnogi roditelji, gledam je neki dan u trgovini trudna do zubi, jedno u kolicima a druga dvojica prevrcu po regalima, ona slusalice u usima i mobilni pred nosom, ma, ni da mrdne – uzas!