fbpx

INTERVJU: Ivo Martinović – Ićo: „Bogat sam, jer mi ne treba puno“

Ivo Martinović Ićo

Razgovor s Ivom Martinovićem, odbojkašem, trenerom, privatnim poduzetnikom, docentom, kolumnistom…

Ivo Martinović Ićo, nekada vrhunski odbojkaš, član ekipe Modriča iz Modriče koja je s njegovom generacijom osvojila titulu prvaka Jugoslavije, kasnije profesionalni odbojkaš u Španjolskoj, sada odbojkaški trener u Nizozemskoj, današnji je naš sugovornik. Odmah da kažemo da ćemo se osvrnuti na samo neke detalje iz Ivinog života, jer on ima toliko djela i iskustva iza sebe da bi teško bilo sve obuhvatiti u samo jednom razgovoru. Zato sad nećemo govoriti o njegovim aktivnostima u vlastitoj firmi u Nizozemskoj, koju uspješno vodi zajedno sa suprugom Paulinom; o također uspješnom angažmanu u obrazovanju gdje radi kao docent sporta na fakultetu u Wageningenu, niti kako je postao ne samo trener s certifikatom, nego predavač na višoj trenerskoj školi, pisao kolumne i tako dalje. Pitat ćemo ga samo o nekim temama, pošto mlađe generacije čak ni u njegovoj Posavini, a šire i pogotovu, ne znaju dovoljno o ovom vrhunskom sportašu i sportskom radniku. Ostalo – možda nekom drugom prilikom. Zamolili smo ga da nam kaže neke važne detalje o sebi. Krenuli smo još od djetinjstva.

Gospodine Martinoviću, kad Vam neko spomene djetinjstvo, čega se prvo sjetite?

Ivo Martinović – Ićo: Selo Srnava, potok, igra, tople ljetne večeri, miris komušine, kazan, violina, šargija, vatra, zima, snijeg, mjesečina… Pa sve to u jednom dahu.

S Vama razgovarati, a da to ne bude o odbojci, bilo bi teško i zamisliti. Možete li nam reći kako je sve to s odbojkom počelo?

Ivo Martinović Ićo: Odbojka je posljedica, kao i skoro sve u mome/našem životu, a ne svjestan izbor. Između ostalog, smrznute noge ponosnog desetogodišnjeg posavskog dječaka koji, željan dokazivanja, s ocem, nedjeljom, šezdesetih godina ide po selima oko Odžaka po tradicionalnim odbojkaškim turnirima, za pečenicu ili odbojkašku mrežu kao zlato ili srebro ondašnjih olimpijskih snova, bili su inspiracija mojih početaka. Praćkom sam za vrijeme zimskog raspusta razbio staklo na prozoru komšiji gađajući ptice, pa me otac Božo kaznio s deset dana neizlaska iz kuće i neigranja s drugom djecom. Zadnji dan zimskog raspusta sam, napokon, ujutro izašao i tek se predveče vratio, nakon što sam preko dana nekoliko puta kroz led propadao. Smrznute odjeće, ali i nogu, isto veče su me odveli u bolnicu. Kasnije, noge su mi imale zastoj u rastu, ali svojom upornošću sam uspio prevladati taj problem. Ljekar mi je, za oporavljanje mojih smrznutih nogu, savjetovao da upražnjavam sport, ali ne bijaše mjesta: rukometna, košarkaška i odbojkaška sekcija u OŠ Bratstvo Jedinstvo bile su popunjene „boljim“ talentima. Kasnije za ljetnog raspusta sedamdesetih odlučih i odsijekoh dva hrastića u čiče Mate šumi, zajedno s nekoliko suseljana u Srnavi, i napravismo u Potoku u Srnavi odbojkaško igralište. Dva protiv dva, tri protiv tri, jedan protiv pet, a i sve druge kombinacije u okladu bijahu naše svakodnevne vježbe, samo da se pobijedi.

Otac Božo, tada povjerenik NK Dinamo za Posavinu me učio da su Šantek, Marković, Perušić, Dinamova obrana šezdesetih/sedamdesetih daleko najbolji na svijetu, a ja, ne baš ponosan, s mamom sam ga posjećivao u Doboju u zatvoru, gdje je bio zbog njegovih tvrdoglavih uvjerenja i ponosnih, počesto i pijanih javnih istupanja u odžačkom hotelu.

Kad ste već spomenuli očev boravak u zatvoru, slučajno znam da je bio u sukobu s vlastima i u Njemačkoj. Zamolio bih Vas da nam ispričate zbog čega, jer mi se čini da taj događaj bolje oslikava naš karakter nego cijele knjige ispisane o toj temi?

Ivo Martinović Ićo: Božo je uvijek bio protiv, nema veze protiv čega, i to više što je nešto više bilo zabranjeno. On je smio živjeti i živio je za otpor. On je prvi javno opsovao Titu, da bi iz Njemačke kasnije kao prvi Gastarbeiter bio vraćen jer je nekom Švabi, koji je rekao da je Tito Schwein, udario šamar, a Božin komentar je bio: „Ja mogu Titu da psujem, on je moj.“ Novac koji je od bake dobio da dadne za mise paroku u Potočanima je popio s isprikom: „Ujače, pokojni Ilija je uvijek bio snalažljiv. Ako je on tako blizu raja, uvući će se on unutra i bez para.“ Za to reći paroku, tada u selu, pred desetak ljudi, trebalo je imati petlju. Božo je govorio ono što drugi nisu smjeli ni da misle.

Ubrzo ste se uvrstili među najbolje, bili čak reprezentativac Jugoslavije. Možete li nam ispričati gdje ste sve igrali i kakve Vas uspomene vežu za taj životni period?

Ivo Martinović Ićo: Reprezentativac?! Reprezentativac, osim juniorski, i nisam baš neki bio. Pozivan za reprezentaciju bivše Juge da, ali poneke stvari kao da mi nisu bile suđene. Bilo je tada od mene boljih igrača, ali ja nisam odustajao ni od odbojke ni od studija, ne zbog reprezentacije nego zbog samog sebe. Mladost, tvrdoglavost, ponos, nedefiniranost, besciljnost, potraga za identitetom i ljubav za odbojku su me nosili kroz život. VEKS u Banjaluci, a poslije Ekonomski fakultet u Beogradu; trenerska licenca na DIF-u u Novom Sadu; šest španjolskih godina (Palma de Mallorca, Malaga, Las Palmas de Gran Canaria, Santa Cruz de Tenerife), Luzern (CH), postdiplomski studij Sportske psihologije na Univerzitetu u Amsterdamu, docent sporta pri Univerzitetu u Wageningenu, ekspert-trener (trener za trenere) pri NOC/NSF-u Nizozemske za 4G model, strategije odgoja-učenja i razvoj motoričkih kvaliteta talenata;, uspješan privatni obrt sa suprugom Paulinom, tri braka, šest stranih jezika i studij komunikacija u Amsterdamu… I na kraju, evo, (p)ostao ja.

Ivo Martinović Ico sa suprugom

Ivo Martinović – Ićo sa suprugom Paulinom

Vidim da ste škrti kada pričate o svojoj karijeri, da ne naglašavate dovoljno koliko su uspjesi koje ste postigli uistinu veliki. Čak i o svom obrazovanju, kakvo se ne sreće tako često u svijetu sportista, samo ovlaš prijeđete. Znam i da strane jezike kojima govorite, govorite tako da Vas, recimo Španjolci ili Holanđani ne mogu otkriti da ste stranac, ali ostavljam Vam za pravo da se predstavljate u svjetlu u kom Vi to želite, a mi idemo dalje s pitanjima. Nakon završene igračke karijere ne napuštate odbojku. Počinje trenerska karijera. Kako ste se snašli na klupi, i mislite li da je lakše igrati, nego voditi utakmicu s klupe?

Ivo Martinović Ićo: I trener sam postao posljedicom. Kad neko postigne uspjeh, a bio je u startu hendikepiran, kao na primjer ja sa smrznutim nogama što sam postao profesionalni odbojkaš, onda se podrazumijeva da je radio i naučio više od uobičajenog. Jer Neke stvari sam morao brže naučiti/shvatiti, a i bolje/brže primijeniti od sutalenata, inače ne bih uspio preživjeti u profesionalnoj odbojci. Ali moje znanje i stečeno iskustvo nisu bili garancija da bih kao trener u budućnosti imao uspjeha u sportu. Dobar trener mora biti inovator, polazeći od samog sebe. Osobna transformacija, ljubopitljivost, uporan rad i permanentni rast su tajna uspjeha u svemu. Prvak Nizozemske s dva kluba, pobjednik nizozemskog kupa, šampionska liga, izbornik bosansko-hercegovačke reprezentacije, savjetnik Nizozemskog izbornika – bile su sve faze u mome trenerskom putešestviju. Unazad gledajući, tek sad shvatam da je moglo biti puno više uspjeha da sam znao na pravi način da komuniciram, da promoviram moje kvalitete i da mi pružene šanse iskoristim. Dakle, na kraju krajeva sve je bilo ovisno o meni samom. Pravilo je da ne treba dugo razmišljati o nečemu što više ne možemo promijeniti. Sljedeći korak, najrađe u pravom pravcu, najbolje je rješenje….

Ah, ponovo samo šture informacije, a ja opet znam o kakvom je istinskom uspjehu riječ! Na prvo mjesto ste doveli ekipe koje tamo nikada nisu bile; Kup ste osvojili s ekipom koja je trebala ispasti iz lige, pa je uzela Vas za trenera s nadom da bi se moglo desiti ono u što nisu ni sami puno vjerovali – da će ostati u ligi. Desilo se da su te godine postali i vicešampioni države. Da ne spominjem kako ste u utrci za selektora holandske reprezentacije između četrdesetak kandidata ostali samo vas dvojica, ali je na kraju ipak izabran Holanđanin, kako ste proglašeni za trenera godine, i tako dalje.

No, osim vezanosti za odbojku, znamo da ste čvrsto vezani i za zavičaj, da tamo često odlazite, kontaktirate s poznanicima; znamo da ste omogućili i značajne donacije za odžačko područje, a i šire. Možete li nam reći nešto o tome?

Ivo Martinović Ićo: Moja ljubav za zavičajem je ogromna.

Rat mi je pored materijalne štete, koja na kraju i nije bitna, srušio ponos i nanio duboku ranu na duši. Radio sam u vrijeme rata ovdje u Nizozemskoj neko vrijeme kao dobrovoljac na prihvatu izbjeglica, mahom komšija, po prihvatnim centrima i bio svjedok njihovog bola. Neko je rekao da onaj ko nema zavičaja nema ni budućnosti i da i ne živi. Šteta je što se toliko zla moralo izdešavati da bismo mi svi na kraju shvatili da zavičaj pripada nama svima, a ne samo meni i mojima.

Donacije su bile samo znak, pokušaj, primjer običnog Posavca, podsjećaj… od pepela u pepeo… da ljubav će ostati. Meni je bila, stvarno, samo bitna moja inicijativa, bez osobne koristi i bez protuusluga. Čast mi je bila da sam bio u prilici moći nešto napraviti za zavičaj. „Jedino naše zemaljsko posjedovanje je ono što smo u životu nekome poklonili“, stoji zapisano u mnogim vjerskim knjigama.

U životu ste radili, povremeno ili uz trenerski, i neke druge, sasvim različite poslove. Posebno se čini zanimljivim ovaj privatni, koji radite zajedno s Vašom suprugom. Možete li nam, ipak, reći o čemu je riječ, tek toliko da čitaoci ne budu uskraćeni za tu informaciju?

Ivo Martinović Ićo: Opet posljedica, i to privatnih neslaganja. Paulina, moja supruga, i ja smo se privatno zainteresirali za činjenicu da 90-95% nesporazuma i konflikata među ljudima nastaje zbog ograničenosti u međusobnom komuniciranju, pa smo zajedno odlučili da proširimo znanja studirajući u Amsterdamu Stilove komuniciranja.

Dugo sam živio u uvjerenju da je moja predrasuda bila moja intuicija i da je ona znala istinu prije nego što bih neku stranu osobu upoznao, pa sam na osnovu predrasuda unaprijed ljude nepravedno svrstavao u podobne ili nepodobne i to u pravilu na osnovu stila komuniciranja koji su imali. Tako sam našao u meni odgovor ne samo za tako česte moje osobne nesporazume, nego sam i otkrio razloge nesporazuma između drugih ljudi, koji su dovodili čak i do ratova. Namjere ljudi su u pravilu uvijek bile dobre, ali rezultat je bio totalno drugačiji. Zaključak: pa to je nemoguće, sem ako nije greška u komuniciranju.

Ima već je oko osam godina da je Paulina napustila posao vatrogasnog komandanta u Arnhemu i otvorili smo zajedno firmu za treniranje i produbljivanje međuljudskih komunikacija koja se zove “All in You” (u prijevodu, manje-više: sve je u tebi samom). Način komuniciranja, tj. osobni stil komuniciranja u međuljudskim odnosima je po pravilu prvi razlog za suradnju i razumijevanje ili pak za konflikt kako u sportu tako i u gospodarstvu tj. društvu ali i u privatnim relacijama. Paulina i ja smo shvatili da jedna veza (čak i bračna) i ne postoji sem ako dvoje ljudi nisu spremni tu međusobnu vezu održavati. Dakle investirati u strpljenju, uzajamnom povjerenju, međusobnom razumijevanju, toleranciji i tako dalje. U jednoj vezi je stvar drugačijeg načina razmišljanja. A to se u pravilu može objasniti svakom, i svaka osoba može shvatiti, trenirati, promijeniti i na kraju iskusiti sve prednosti bilo privatno ili poslovno…

Otprilike za jedan dan smo, u nekoj vrsti seminara koji preko naše firme dajemo, u stanju menadžere, sportske radnike, činovnike, obične ljude, roditelje, testirati, otkriti osobni stil i pokazati kako mogu efikasno u stilu drugih, optimalno postići cilj, to jest spriječiti nesporazume i konflikte. Efekt našeg seminara je ogroman, ljudi otkriju uzroke osobnih nesporazuma, a rezultat je da smo za otprilike godinu dana unaprijed rasprodani.

Neizbježno pitanje: nedostaje li Vam nešto ovdje, i razmišljate li o povratku?

Meni ne treba puno. Uostalom u Budizmu ali i u Bibliji i Kuranu napisano je da nije bogat onaj tko puno ima, nego onaj kome malo treba, i to je velika istina. Nadam se da će ovo s međuljudskim komunikacijama, što je trenutno novo u Nizozemskoj i puno se traži, a dolazi iz Amerike, doći na red i u Bosni. Ovo nije niti nova vjera niti nešto što je protiv bilo koje vjere, nego tek jedan način razmišljanja, a koji se da trenirati i po kojemu smo svi jači i na kraju ne bude jedan pobjednik, nego smo svi pobjednici.

Albert Einstein je rekao da nema rješenja za probleme na zemlji na način mišljenja na koji su oni nastali.

Ja se nadam/sanjam da ćemo Paulina i ja za neko dogledno vrijeme, kad se Bosna približi Zapadu i shvati da u životu ima više od „kruha i igara“, biti u prilici u mome zavičaju ponuditi ovaj novi način razmišljanja. Nadam se da će svi ljudi, pogotovo u Bosni, na vrijeme shvatiti da u našoj budućnosti, jedini stvarni pobjednici će biti proizvod sloge, a ne međusobnih obračuna i podjela.

Uvjeren sam da su svi ljudi dobri i da svi imaju pozitivne namjere, samo velika većina od nas nije svjesna, na primjer, kako nas drugi doživljavaju, pa često iz straha i nesigurnosti krenemo u obranu bez da smo napadnuti. Da završim izjavom o posljednjem Indijancu koji je osuđen na vješanje u SAD-u nakon što je po ne znam koji put krvoproliće među bijelcima napravio. Upitan zašto toliko mrzi bijelce on je rekao: „Ja vas, bijelce, ne mogu razumjeti, vi uzimate silom ono što vam se s ljubavlju nudi.“

Ivo Kobaš: Zahvalni smo Ivi za ovaj intervju, u kom je, umjesto da iznese sve svoje vrline i dobro što je uradio, mnogo toga zaobišao, minimizirao, ili samo ovlaš spomenuo. Ja mu se ovom prilikom i javno zahvaljujem za nekoliko vreća odbojkaških lopti koje mi je dao da podijelim po školama u Posavini, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini, naglašavajući da mu nije bitno koje su nacionalnosti đaci koji će dobiti lopte. S velikim zadovoljstvom sam to činio i u Domaljevcu, i u Obudovcu, i u Sarajevu…, i znam koliko je to značilo djeci u ono poslijeratno vrijeme kada je bilo škola koje su imale samo jednu, ili čak ni jednu loptu. Zahvaljujem se i njegovoj Paulini bez čije pomoći Ivi ne bi bilo lako omogućiti donaciju vatrogasnih vozila, opreme za bolnice i ostaloga.

Hvala mu i za to što je neke stvari progutao i oprostio zavičaju, a posebno mu hvala i za sve ono što nije rekao o sebi, a što je hvale vrijedno i što bi bilo prirodno istaći, jer možda upravo to govori o njemu više nego sve ovo što je rekao?

0 0 vote
Ocijenite članak
Pretplati se
Obavijest
guest
13 Comments
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac
3 godine prije

Zadnja rečenica je zakon.

krivA
Gost
krivA
3 godine prije

…bogat si onoliko koliko ti malo treba.
…bez puno “para” se moze – bez malo ne moze.
…u pravoj demokraciji ljudi su svjesni da imaju obaveze, jer ispunivsi svoje obaveze prema zajednici, omogucavas drugima da ostvare i imaju svoja prava.
…prava demokracija uvjetovana je visokom razinom svjesti i svjesnosti o postojanju i zivotu.
…ono sto danas nazivamo i propagiramo pod “demokracijom” samo je uzaludan pokusaj odrzavanja “kontoliranog” kaosa, anarhije i manipulacije covjecanatvom.., a pitanje vremena je kad ce ta nastojanja puknit.
…socijalizam, marksizam, komunizam su propali jer je pokusano promjenom nacina ziotnih uvijeta utjecati na “razvoj” ljudske svijesti, umjesto da razvijena svijest, uvjetuje promjenu nacina zivota i odredjuje drustveno uredjenje.
…cvrsta i stabilna monarhija…zdrava i humana u odnosu prema podanicima, bolja je od labave demokracije.
…slobodan si onoliko koliko i u kojoj mjeri si sposoban vladati sa sobom i svojim postoanjem.j
…drugaciji nazivi se koriste ali jos je uvijek na snazi srednji vijek i feufalizam.
…zapadna EU.., nista drugo do briselski feud i americki protektorat.
…dalo bi se jos napisat ali i ovo je dovoljno za opetovani izgon na “indeks.hr”….pozdrav IQ-a tocke ledista

krivA
Gost
krivA
3 godine prije

…vezano uz clanak o CNN-u…ups..!!! ..dobrodosli u “stvarnoat”!!!
…mozda sam fula ali stranicu ne mogu otvorit.., lici na zabranu pod prijetnjom. Ako je drugima otvoriba i dostupne onfa isprika na ometanju!

subaru
Gost
subaru
3 godine prije

Zanimljiv lik Ivo.

čitatelj portala
Gost
čitatelj portala
3 godine prije

Ovo je velik čovjek.
Trebali bi se ugledati na njega. 🙂

krivA
Gost
krivA
3 godine prije

…”Sa Strane”…jos jednom isprika.., tek sada mi se otvirio nakon treceg pokusaja. Cim se jutros pokazao naslov, pokusao sam otvorit ali bilo je..”not found”. Zato je usljedio moj brzopleti komenta i isprika. Ne zamjerite! Isprika!!!!

Ilija Bago
Gost
Ilija Bago
3 godine prije

Svaka cast prijatelju ICO. Iako te dobro poznajem premalo te znam. Negativna dogadjanja kroz zivot nisi osporavao, pozitvna pak nisi preuvelicavao. Mi Srnavci mozemo biti ponosni na ime i djelo covjeka po imenu IVO MARTINOVIC – ICO.

Covjece ne ljuti se!
Gost
Covjece ne ljuti se!
3 godine prije

Balkan filozof, ali odlican odbojkas i trener.

viola
Gost
viola
3 godine prije

Balkan filozof?

autolimar odzak
Gost
autolimar odzak
3 godine prije

ljudina

Marshal
Gost
Marshal
3 godine prije

E ovo je pravi Bosanac i prava ljudina! Svi tzv.bosnjaci, bosanski hrvati i srbi bi se trebali ugledat na ovog covjeka. Bosna bi bila raj na zemlji da smo svi kao Ico! A ako je mirna Bosna, onda je citava nasa regija mirna. Cim se Bosna ujedini, automatski se I Jugoslavija ponovno ujedinjuje. Bosna je srce Juge kojoj treba jedna injekcija adrenalina, poslije toga srce ponovo kuca a tijelo nastavlja da normalno zivi. Hvala gospdinu Kobasu na ovom clanku i veliki pozdrav.

Osoba C
Gost
Osoba C
3 godine prije
Reply to  Marshal

Pa možda nekima dođe iz guzice u glavu, zašto je BiH jedina ostavljena kao nefunkcionalna i razjedinjena, uvijek spremna ne za integraciju naroda i prostora, nego kao detonator nekih budućih obračuna.

Ićo Hasanbašić, Gradačac
Gost
Ićo Hasanbašić, Gradačac
2 godine prije

Bravo imenjace !!!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik