Jedno razmišljanje o Covidu

Opet iznova ovaj stroj ispred mene izaziva pitanjem: „O čemu razmišljaš, Miroslave?“

Razmišljam, naravno da to stalno činim čak i da ne želim, glava je tu da se njome misli… Ali kakvo je vrijeme došlo, hoće i to da nam uskrate, da oduzmu pravo i na mišljenje, stav, promišljanje o trenutku, danu ili godini života koju su nam oduzeli, izmijenili naše navike. Polako od nas stvaraju neke druge ljude…

Kako vrijeme prolazi ova situacija s Covidom postaje sve nesnosnija. Ako pozorno pratiš presice našeg stožera, njihovo stenjanje, prenemaganje za govornicom, javi se mučnina u stomaku od svih nesuvislih pitanja novinara i isto tako nedorečenih, nemuštih, neprovjerenih odgovora osoba koje nam kroje sudbinu. Ne želim nikoga uvrijediti, ali ih doživljavam kao grobare ove zemlje, jer nesuvisla rješenja, odnosno zabrane, vode ovo društvo u ambis neimaštine, uništenih obitelji, međuljudskih odnosa, teško je sve potrebno ovdje navesti… Valjda misle da pored ekrana sjede ljudi-zombiji ispranih mozgova koji ništa ne vide, ne razumiju i mogu nam na bilo koji način podmetnuti kukavičje jaje. NOVINARI postavljaju istrumentalizirana pitanja, blaga, da ne bi uvrijedili stožer, možeš misliti! Ne ulaze u polemike, na primjer, vakcina je sigurna, nema nuspojava, rok druge vakcine ako prođe, opet je sigurna, i tako dalje, i tako dalje… NOVINARI, ma tko vam daje kruh, da ne udarite pitanjima: „Ma, gdje si to provjerio, Capak? Ma, gdje je ta znanstvena studija o svemu? Ma, zašto od Covida nitko ne umire kod kuće? Daj, gdje su brojevi u ovoj godini dana umrlih od drugih bolesti? Na koji način liječite ljude u bolnicama od Covida? Zašto tolika smrtnost? Prostri naciji tok liječenja da se čuje, vidi?!“

Novinari, sram vas bilo! Odete kao popišani sa presice ili pak mislite da ste nama, puku, narodu ili šta smo već, dali informaciju! Ne, niste! Uspjeli ste samo da stvorite bijes, dojam da ste suradnici tih istih koji bi morali biti točni, ISKRENI prema milionima sunarodnjaka, ali to nisu. MJERE, PRAVILA? Ludnica! Na primjer, mogu raditi trgovački centri, desetine tisuća ljudi u danu diljem zemlje kupaca, a ne mogu teretane, kafići, ne mogu sajmovi na otvorenom?! COVID! Ma tko je ovdje lud?! Ljudi moji, suzdržavam se teških riječi… Novi soj virusa, ALARM! E, jebi ga, bilo ih je uvijek, ‘ajmo marvu, to jest nas, opet u staje. Otkud vam pravo? Maske? Ispočetka – ne pomažu. Sada – obavezne, svetinja su. Diraju te iste maske spolja, poslije ti isti prsti u džep, na mobitel, po odjeći… Ma tko je ovdje lud? Virus postoji, činjenica, ali navedeni primjeri su samo maleni dio svega što je suludo, što nam stvara nevjericu, nervozu, razočaranje… Da li je to svjetska urota? Logika: Njemačka, stroge mjere, virus divlja. Bosna – neke blage ili nikakve mjere, virus gotovo pa ga nema?! Hej, šta je to? LOGIKA, ili ti, ja laik, i tisuće ovakvih, mislimo da treba sve pustiti da svako individualno o sebi vodi brigu, jer ovo što vidimo je industrija profita, industrija ispiranja mozgova, industrija smrti.

Evo dragi moji prijatelji, prijateljice, familijo, nadam se da sam ponešto od vašim misli također utkao u ovaj tekst. Moglo bi se pisati ovako cijeli dan, ali, bi li imalo smisla?

Miroslav Abramović, živi u Bizovcu kod Osijeka i bavi se izradom korparskih proizvoda