Kad me Lucija isprovocira

Lucija Mujanaović
30 komentara

Lucija Mujanaović ima lijep hobi – bavi se fotografiranjem uglavnom detalja iz prirode. Stalno je vani s aparatom u ruci i vidi detalje koje mnogi ne primjećuju.

Ja ne samo da nisam stručnjak za fotografiju, nego bih se prije mogao nazvati pravim laikom za ovu oblast. Ali i takav kakav sam, nekad vidim neku fotografiju koja mi se dopadne, a da pri tom ni sam ne znam zbog čega. Jednostavno, lijepo mi ju je gledati i to je to. A Lucija ima više takvih fotografija koje objavi i za koje se moj pogled „prikuje“. I zanimljivo, nakon nekog vremena, u šetnji ili negdje gdje „pustim misli na pašu“, pred oči mi iskrsnu baš te njene fotografije. Ni to mi ne bude dovoljno, nego nekada i pjesmu napišem izazvan baš onime što na fotografiji vidim.

Eto, gledajući njenu fotografiju na kojoj su dvije patke koje rone u bari, napisao sam ovakvu pjesmu:

LOV NAGLAVAČKE

Kako bi to bilo
da vidimo mačke
kako love miše,
ali naglavačke?

Ili da vidimo
negdje da vuk koji
lovi zeca jureći
dok na glavi stoji?

A gle, kod pataka,
kad se riba lovi,
glave su u vodi,
vire tek repovi!

Onda zaboravim na tu sliku, a Lucija već objavi novu i ponovo me isprovocira. To je fotografija jeseni viđena iz posebnog ugla, na posebnom mjestu, gdje se na nebu ocrtavaju krošnje s različitim bojama lista. Napisao sam ovako:

NAJLJEPŠA SLIKA

Gledam zimi nebo
iz šume sa brijega:
Okićeno cijelo
granama od snijega.

Gledam ga s proljeća,
nad Zemljinim šarom,
a ono ko ćilim
posuto beharom.

Ljeti površinom
tom beskrajnom, čistom,
vidim zelenilo
s granama i listom.

U jesen iz šume
u nebo gledati –
e, za to već vrijedi
suho zlato dati!

Vidiš sliku koju
tek najbolji rade,
kakvu samo jesen
naslikati znade.

Boja izobilje,
lišće svuda šušti,
a iz tebe potok
emocija pljušti.

Znam, pjesme i nisu baš vrhunske, ali nisam ni želio govoriti o pjesmama, nego o fotografijama koje čovjeka tjeraju da piše pjesme. Ne znam ni jesu li fotografije vrhunske, rekao sam već da se u njih slabo razumijem, ali znam da u meni izazivaju buru emocija i da bih ja, da sam u prilici da ih ocjenjuem, sigurno ih ocijenio visokom ocjenom.

I tako je sa gotovo svim našim rezultatima rada – nekome se dopadaju, a nekome ne. Treba razumjeti i jedne i druge.

fotografijeIvo KobašLucija Mujanaović
Pretplatiti se
Obavijesti o
30 Komentari
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Ivana
2 godine prije

Prekrasne slike i pjesme. Zaboravimo u ovom ludilu kako je priroda lijepa i kako ima dobrih duša

nepoželjni
2 godine prije

Lucija…provocira,,, odmah sam pomislio na ovu našu Luciju (prvu) provokatoricu sa komentara ! 😉 (ma kako sam mogao!;)

…ali kad pročitah i vidjeh ove lijepe fotografije, istog trenutka vidjeh i svoju zabludu, pa uvidjeh kako jedna umjetnost isprovocira (motivira) drugu na rad… i tako sam jutros sasvim nezasluženo počašćen inspirativnim fotografijama i pjesmicom.

Annabella
2 godine prije

Jako lijepe i zanimljive fotografije!

Lucija, prva
2 godine prije

Kad se dvije guze druže
I po vodi
Plužē… ?

Lucija, prva
2 godine prije

Ovakvo nebo treba biti u rujnu.

Često se u budističkim spisima o meditaciji spominje ovo i ovakvo nebo. Jasno.

Međutim…ove godine tako baš nije bilo u Zg.

Emiliano Zapata
2 godine prije

Dobro je ako covjek moze bar za trenutak u mislima pobjeci od ovog NovogParaNormalnog…
No povratak je sve bolniji za mnoge…

Sven
2 godine prije

Lijep je hobi uslikati ono vecini nevidljivo a lijepo je i to opaziti kod drugih kao sto je to opazio autor napisanoga. Za tako nesto je potrebna posebna vrsta ljudi koji nose u sebi ono nesto. Ja obozavam fotkat sve zivo . Tko ima zelju za lijepim fotografijama vise mu nije potreban ni fotoaparat. Vidi se da lucija voli sarene boje na slici. A da bi dobili takve sarene fotke na mobitelu dovoljno je instalirati neku aplikaciju koja ima dobar hdr. Naprimjer trCamera i ukljucite hdr+. I kamera je spremna za caroliju .

agnaby
2 godine prije

Hvala Vam na Vasim mirnim i lijepim tekstovima koji mene smire, i saljem Vama i Logicarima:

‘The peace of wild things’ ( Mir divljih bica )

When despair for the world grows in me
and I wake in the night at the least sound
in fear of what my life and my children’s lives may be,
I go and lie down where the wood drake
rests in his beauty on the water, and the great heron feeds.
I come into the peace of wild things
who do not tax their lives with forethought
of grief. I come into the presence of still water.
And I feel above me the day-blind stars
waiting with their light. For a time
I rest in the grace of the world, and am free.

Hvala

agnaby

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI