Pink Floyd: Meddle

Djevojke, Pink Floyd, cover albuma, body paint https://elsiitk.files.wordpress.com/2015/02/women_music_pink_floyd_back_indoors_bodypainting_sitting_bands_album_covers_swimming_pools_70_s_albums_band_girls_catalogue_desktop_3065x1981_wallpaper-426783.jpg

Materijal za album “Meddle” nastaje u prvoj polovici 1971. godine iz grubih zamisli i zabilježenih ideja članova sastava. Često su to samo riffovi, klavirske vinjete, zvučni efekti itsl. Snimanja, nerijetko prekidana radi drugih obveza benda (koncerti i ostali projekti), odvijaju se u londonskim Air, Abbey Road (Studio 2) i Morgan studijima pod radnim naslovom “Nothing –”, i u konačnici “– Parts 1-24”.

Razdoblje je to u kome “Pink Floyd” nalaze izlaz iz post-Barrettovske faze u kojoj dominiraju psihodelični elementi, domišljatost i duhovitost stvaranja atmosfere slobode i raspršenosti (“A Saucerful of Secrets”, “Ummagumma”, pa i “Atom Heart Mother”), te se preko albuma “Meddle” usmjeruju ka progresivnom rocku, dominantno konceptulanog karaktera. Ne računajući soundtrack album “Obscured by Clauds” za film “Valée” Barbeta Schroedera iz 1972, ta se bitna odrednica korjenito udomaćuje već na njihovom slijedećem studijskom albumu “The Dark Side of the Moon” (trenutno zauzima 3. mjesto na listi najprodavanijih albuma svih vremena, te se u kontinuitetu nalazi na Billboardovoj top listi 200 od izdavanja 1973. do 1988. godine, odnosno rekordnih 917 tjedana!).

Dakle, “Meddle” predstavlja prijelomni trenutak i po mnogima je najviše “floydovski” album. Naime, suradnja ove četvorke nikada (ni prije, ni poslije) nije bila tako kompaktna, odnosno svi članovi zajedničkim snagama rade u studiju i daju doprinos kako u instrumetalnom tako i u tekstualnom dijelu, pa isto rezultira cjelovitim zvukom, melodioznošću i artikuliranošću materijala. U standardnoj postavi su David Gilmour (gitare, bas, usna harmonika, vokali), Nick Mason (bubnjevi, udaraljke, vokal), Roger Waters (bas, gitara, vokali) i Richard Wright (klavijature, vokali).

Album izlazi 30. listopada 1971. pod EMI-evom etiketom “Harvest” i sadrži šest naslova. Solidan koncept i izgled omota albuma potpisuje Storm Thorgerson ispred ekipe iz “Hipgnosisa”, kao i Peter Curzon na kasnijim dorađenijim izdanjima.

Uvodna “One of These Days” svojevrsni je hommage prijašnjem razdoblju stvaralaštva benda. Pratimo razvoj konzistentnosti na rubu eksperimenta (paralelno Gilmour i Waters sviraju bas-gitare) i sekvecioniranje ritma do vrhunca i punog razvoja teme. Kuriozum ovog de facto instrumentalnog uratka je pojavljivanje moduliranog glasa Nicka Masona koji izgovara rečenicu “One of these days I´m going to cut you into little pieces“.

Slijedi nježna sanjiva tema “Pillow of Winds” koja je prisjećanje na obiteljske trenutke provedene na francuskoj rivijeri, baš kao i opuštena i razigranija “San Tropez” gotovo bezbrižnog šlagerskog ugođaja.

Između navedenih pjesama dolazi čvršća i ekleltična “Fearless” koja na humoran način progovara o “nedaćama”, a prema kraju se pretapa sa Rodgers-Hammersteinovom “You´ll Never Walk Alone” u himničnoj  “stadionskoj” izvedbi navijača Liverpoola (F.C.). Navodno je to trebalo ići u inat Watersu koji je veliki poklonik F.C. Arsenal.

“Seamus” je šaljivi neobavezni bluesy uradak nastao uz zavijanje psa Seamusa. Naime, kako je Steve Marriott (Humble Pie) bio na turneji, ostavio je na čuvanje svog Seamusa kolegi Gilmoreu, pa je po logici stvari i pas završio na snimanju.

“Echoes”, odnosno prethodno na nastupima izvođena pod naslovom “Return of the Son of Nothing”,  završna je udarna 23-minutna tema koja na vinilnim izdanjima zauzima kompletnu B-stranu albuma. Kompleksna je to kompozicija gotovo koncertne strukture, a tekstualno se bavi osjećajem distanciranosti, u osnovi prirodom i problematikom ljudske komunikacije, čemu će se Floydi nerijetko vraćati na svojim slijedećim projektima. Iznimno dojmljivi i moćni instrumentali stavljaju u prvi plan nadahnute klavijature Richarda Wrighta i briljantne gitare Davida Gilmoura, te uz znameniti Wrightov “ping” koji kristalizira jeku i inovativno Gilmourovo “kriještanje” koje dočarava uznemirujući nalet grabežljivica (po nekima galebova), čine ovo djelo jednim od vrhunaca u karijeri benda bez kojeg svekolika rock antologija ne bi bila potpuna.

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Blasfemik
Gost
Blasfemik

Antologijski zapis avtora iznimnog enciklopedijskog znanja. Ovakvi tekstovi vam nedostaju. Hvala autoru za trud, hvala jer sam odmah obrisao prašinu sa albuma i pritisnuo play. Bravo!

Kokodiks
Gost
Kokodiks

“Echoes”,po meni najbolja stvar Pink Floyda svih vremena,osobito sa albuma “Live at Pompeii”!

Ivan
Gost
Ivan

Slozio bih se sa tobom, mada je svaki album prica za sebe. Pompei su stvarno vanredno dobri. Hvala autoru za tekst.

Slagerpjevac
Gost
Slagerpjevac

Dobar album. Odnekud sam bio dobio kazetu prije 20-tak godina. Pillow of wind sam vrtio danima i ta mi je najbolja 🙂

Zoks
Gost
Zoks

Slusam ih nekih 25 godina i dalje redovito su tu i tamo na repertoaru, Shine in you crazy diamond, Wish you were here, the wall (sa svim dijelovima), Fearless, Comfortably numb, Hey you, Learning to fly, Sorrow, Lost for words, Marooned, On the turning away, Welcome to the machine, Talk to me, High hopes, …. Ovo su mi jedni od najcesce slusanih 😉

POVEZANE VIJESTI

Izbornik